MARAMA

Danas želim da pričamo o nama svima.O našim nadama,našim željama, izgubljenom povjerenju prema nekome ko nam je značio,o neizrečenoj zahvalnosti prema onima koje smo voljeli a nismo im znali ili stigli reći koliko su nam značili, želim da pričamo o svim naučenim lekcijama koje dobijamo negdje usput i koje nas mjenjaju a da ni neprimjećujemo koliko smo drugačiji.Želim da pričamo o važnosti života! O važnosti ljubavi i šta kad dođemo do trenutka kada nam se čini da izlaza nema. Povod za to je svakodnevno susretanje sa zaleđenim izrazima lica ljudi koji nesvjesno putuju stazom života, ugašeni osmjesi ne samo u očima,već i na usnama,mnogo usamljenih srca koja žele samo jedno, da su voljena i shvaćena.Osjećaj koji katkad obuzme mnoge, osjećaj beznadežnosti, je zasigurno uzrokovan neprihvatanjem situacije u kojoj se trenutno nalazimo,razne duboke rane koje iznova neka nova iskustva povređuju, i osjećaj potisnute žudnje za pažnjom i ugušene suze jer smo možda bili kažnjavani za pokazane osjećaje ili ta otvorena tuga nije bila ni primjećena kod naših najbližih..Nakuplja se toga mnogo kroz godine i godine bjega od vlastitih bolova i bjega od budućnosti,bjega od samoga sebe...I dođemo do te tačke kad više ne možemo.Kada se umorimo.Kada nemamo želju ni za sutra,ni prekosutra ,ni danas ,ni juče..Kada sve postane besmisao i jedna praznina koja odzvanja kao eho kroz šupljinu srca koje je napuklo na mnogo mjesta...I dok o ovome razmišljam i pričam sa vama, prisjećam se jednog događaja koji je u životu jednog dječaka sve promjenio. Mališa je imao svega osam godina ali po teškoćama i životnim bremenom koje je prerano primio na svoja nježna pleća,dobio je neki strog izraz lica i zabrinut ,svojstven starom čovjeku a ne mladoj duši.Roditelji su mu poginuli u udesu kada je imao nešto malo više od godinu dana i njih se ni ne sjeća.Baka koja ga je preuzela da se stara o njemu i nađe utjehu srcu svom, za izgubljenim sinom i snahom, mu je bila sve.Pričala mu je često o roditeljima uveče kada se sve obavi u kući i oko kuće.Kada se napoji i nahrani stoka, očisti štala,pomuzu krave, unesu drva u kuću,pomogne baki još štošta...U tim trenucima pored vatre zimi,ili pod šljivom ljeti, baka je svom unuku sa nekom bolnom ljubavi pričala o njegovim roditeljima.Slušao je pažljivo i slagao u svoje srce svaku riječ i rečenicu koju mu je baka govorila.Svaki savjet,svako uputstvo.Svaku izgovorenu misao kao bescen blago koje se dobija od onih kojima smo jedino okrenuti i koji su nam sve.Dječak je živio sa bakom na selu i pješačio svaki dan po pet kilometara u jednom pravcu do škole i isto toliko nazad.Marljiv, ćutljiv i bistar sve je u školi učio i vraćajući se kući,često u mislima ponavljao gradivo koje je upio i nije imao ni potrebu mnogo učiti.Za razliku od svojih vršnjaka imao je mnogo obaveza.Rijetko se kad i imao vremena igrati sa njima i oni su prestali i da ga zovu... Ta zima je bila oštra i surova.Snijeg je nekoliko dana padao bez prestanka i njih dvoje, jedva da su uspjevali očistiti snijeg koji je u nanosima padao zatrpavajući i ulaz u kuću..Nije mogao ni do škole u tim vremenskim neprilikama.Drva je bilo jos samo za jedan dan..Baka se sa sjekirom u ruci, gunjem, vunenim čarapama i dubokim čizmama spremila i pogledala svog unuka.Svoje prvenče i jedinog živog stvora koji je bio živo podsjećanje na njenog sina. :” Čuvaj kuću uzdanico moja,kako ga je zvala, ide baka čas posla nacjepati malo drva.Jedva da imamo i za danas.Nemoj nikud iz kuće ići i loži vatru, brzo ću ja” Dječak se usprotivio i molio da idu skupa.Brže će i lakše.Ne može baka sama,on je muškarac.:” Ni slučajno,ostaješ kod kuće.Smirilo se ovo nevrijeme ja ću se potruditi brzo doći.Nemoj iz kuće sam nikuda i zovi Nikolu komšiju ako se ja do večeras ne vratim Cjelac je,teško se probija do šume i trebaće vremena.Ne brini ,sad će baka” Pogledala ga je nekako pažljivo i sa mnogo ljubavi i brige.Uzdahnula je i nekoliko puta se okrenula i mahnula.Mališa je priljubljenog nosa gledao kroz prozor dok baka nije zamakla.Naučio je biti poslušan i da je riječ bakina nešto što je najvažnije.A tako bi rado išao sa njom..Sjedio je pored prozora, povremeno ubacio drvo u peć i od toplote zaspao..Probudio se sa osjećajem zime. Naglo je skočio i vidio da je jutro već otjeralo mrak.Prisjetio se bake i osjetio užasan nemir i strah.Nema je cijelo veče i cijelu noć.Krenuo je do vrata a onda primjetio da je mećava nanijela novi smet i da je padao snijeg cijelu noć.Strah za bakom ga je obuzela da je jedva koračao kroz cjelac,prteći put kako ga je baka učila..Sjetio se komšije Nikole i šta mu je baka rekla.Krenuli su skupa da je traže,nakon što je objasnio šta se desilo..Potraga je trajala nekoliko sati.Nekoliko komšija su lopatama čistili stazu do šume, krčili put i tražili bilo kakav trag.U jednom većem smetu virila je marama.Bojazan svih je bio opravdan.Pažljivo su otklonili snijeg i ugledali smrznutu baku koja je ležala sa sjekirom u ruci.Malo podalje, pod nanosom, ležao je i naramak drva...Mališa je svojim tijelom pokušao da je zaštiti.Da je zagrli.Da je ugrije..Vruće suze i bol su parale srce svakom ko je gledao i slušao te jecaje.Izgubio je sve! Baka je otišla! Neće se više nikada vratiti.Neće je više nikada vidjeti.Da, samo nije zaspao!Da je po prvi put nije poslušao i krenuo sa njom..!Sigurno bi pošao.I pratio je do na kraj svijeta..Ovako,ostao je sam.Odjednom sam, sa bakinom maramom u ruci koju je gužvao i ljubio kao nešto sveto... Nakon godina i godina od tog gubitka,prisjećao se mladić tog najgoreg dana u njegovom životu i najveće boli koju je iskusio.Postao je uspješan mlad čovjek..Prtio je stazu života odlučno i hrabro,kao onaj dan kad je prtio snijeg tražeći baku.Samo ovoga puta sa zadatkom koji je sebi nametnuo.Da opravda ljubav i pažnju koju je imao uz najdraže biće.Da opravda svaku naučenu i upamćenu riječ i savjet koji su ga hrabrili i gurali naprijed.I ostvario se kao mlad, uspješan čovjek.Osnovao je firmu sa dosta zaposlenih i omiljen je od strane svojih radnika kojima se obraća toplo, ljudski,iskreno. I kad se sjeti duge staze do danas prisjeća se trenutaka kada je mislio da ne može više.Da ne zna.Da je suviše teško.Ljubio je maramu i prislanjao uz obraze u tim trenucima i nečujno dobijao snagu, ljubav i savjete bake.Tražio je odgovore i uvijek ih je dobijao baš kad su trebali doći.Kad se činilo najteže.Kad se činilo preteško.Ti nježni časovi sjećanja su dodatni blagoslov i čvrsti bedem.I ono što je kroz život naučio jeste da smo svi blagosloveni i u trenucima gubitaka.I kada se čini da ne može biti gore, milost božija nas prati i nismo sami.Nikada nismo sami.Shvatio je koliko je blagosloven za sve te kratke godine koje je bio uz baku jer je naučio više i dobio od nje više, nego neko ko je uz svog nekoga svaki dan.Jer ga je baka naučila da ne prima život zdravo za gotovo.Da ne prima blagoslov kao nešto što se podrazumjeva.Da ne prima ljubav nesvjestan važnosti nečijih osjećaja.Jer sve treba zaraditi.U ljubav se ulaže.Ljubav se neprestano obnavlja.Ljubav se oživljava.Ljubav se ljubavlju dobija.I zahvaljivao je u sebi njegovom najvažnijem biću, baki njegovoj, na snazi njenoj.Na tome da nije bila sebična i nije poklekla pod teretom života.Nije se predala.Nije odustala od života.Nije zanemarila zadatak da ulije u nježni život male bebe snagu koja će izmoći da se izbori sa udarcima života.Pomislio je u sebi kakva je sreća imati takvo iskustvo u životu.I koliko naše prisustvo i hrabrost da idemo dalje ostavlja traga na sve naše drage. Kakvo se čudo stvara iz snage bližnjeg koju samo ljubav može stvarati. Lako je odustati.Lako je odlučiti prekinuti sve.Lako je otići i prekratiti tugu koja te obara...Ali nije lako podići nejač.Nije lako ići i kad bi se oslonio na nekoga a nemaš ništa sem nemoć.Tu se upravo ogleda čovjek.Tu se ogleda vjera koja nadodaje sve potrebno.Tu se vidi čudesnost božanske milosti na nama. Tako, ponukana sve praznijim pogledima mnogih sa kojima se srećem svaki dan, koji su možda na trenutak izgubili pogled u visinu,poželjeh da vam ispričam ovu priču.Sjetite se koliko ste važni u životu! Sjetite se kako je vaš život skupocjen i sa koliko raskošnih boja može biti obogaćen.Sjetite se koliko ste bogati što imate svoje bližnje.Svoju djecu.Svoju malu nejač koja imaju vas i trebaju znanje i snagu od vas. Koja vas vole i ne znaju za nešto drugo, sem bezuslovnu ljubav! Njima ste sve!Njima ste savršeni takvi - kakvi ste.Ona ne znaju za pomisli da nešto ne valja kod vas..Zato nemojmo da iznevjerimo one koji nas trebaju.Sjetite se da od vas zavisi i njihova buduća snaga!Uvijek i uvijek pronađimo snagu koja nije nigdje van nas! Ona je u nama.U molitvi.U pogledu u nebo.U pogledu u naše najdraže. U osmjehu i zagrlaju partnera. U blagom pogledu majke koja uvijek brine, ma koliko godina imali..U zahvalnom vlažnom oku prosjaka koga smo danas obradovali jednim malim trudom.Toliko je razloga da živimo srećni a tako malo da nismo.Ja ih ne vidim.Ja ne vidim te razloge.Jer imati prepreke i rješavati ih je zapravo najveći izazov i ljepota koja se ogleda u tome.Udahnite divnu svježinu sreće i nikada nemojte primati zdravo - za gotovo bogatstvo kojim smo okićeni svaki dan.Nabrojte sve blagoslove i svu zahvalnost uznesite Bogu i osjetit ćete silu.Jedna vaša riječ može učiniti više nego hiljadu nekih poklona kojima vrijednost nije mjerljiva sa živim prisustvom onoga ko nam je podario makar djelić svog vremena i svog prisustva! Vjeruj te! Vi ste jaki! Vi ste moćni! Vi ste blagosloveni! Bog nas nikada, nikada ne napušta. Mi smo posađeno drvo koje treba dobre plodove da daje... Recite već sad onima koje volite koliko vam znače i koliko ih volite.Zagrlite svoje dijete neka osjeti da je sigurno.Nasmiješite se uprkos svakom problemu. Bog zna da imamo snagu da ga riješimo.Inače nam ne bi dao taj teret.Bog nas voli.I vi volite dajući sebe.I ne tražite zauzvrat ništa i dobit ćete obilje blagoslova i sreće...

MOJOJ DJEVOJČICI KOJA JE VEĆ PORASLA

Pozdrav svima koji će da prate moj blog i sa kojima ću da se družim u našem proputovanju kroz tanane staze duše.Svi mi imamo one važne i značajne trenutke u životu koji se utisnu u nas  i ostave trag. Dane,koji označe naše buduće dane i neko daleko, buduće vrijeme,sa neizbrisivim osjećajima i slikama.
Moj prvi post,prvu priču mog bloga ću da započnem sa prekrasnim osjećajem ljubavi i važnosti tog bića u cijelom mom životu. Moja kćerka Kristina! Njen osamnaesti rođendan.Sve moje želje i značaj tog dana za obje je utisnut u ovim redcima pisma koji su stigli pravo iz središta duše. Hvala vam dragi moji svi koji ćete čitati, koji sad čitate ili koji ćete tek, provoditi vrijeme u, ovom našem  malom kutku skrivene ljubavi , otkinute  za vas.Sa, ovo malo moje duše ,pisano za vas. Putujte skupa sa mnom i oplemenite moje dane svih budućih kalendara.

Kristina svježe mi isplivavaju slike.Jasno ih vidim.Toliko živo da gotovo mogu osjetiti tvoje meke kovrdžice kako mi se prislanjanju uz moje toplo lice od ushicenja I uzbudjenosti sto me zivot nije iznevjerio i nije ucinio da nikada ne spoznam uzvišen osjećaj majčinstva.Kiša pada..Prozorska stakla se umivaju neobično snažnim slapovima vode već dva sata..Pohladno nam je u sobi.Pokrile smo se I legle jedna pored druge.Jasno čujem tvoje male I tihe otkucaje srca. Srca koje je iskreno, čisto, odano ,dječije.Srca koje mi vjeruje.Gledaš me bistrim, kao najplavlje more, okicama.Sklapaš mi ručice tople oko vrata I kazes” Kako si ti dobra mama.Ja te volim “.Ta neposredna ,iskrena dječija izjava odzvanja u mom srcu kao najljepša pjesma, kao zalog nase ljubavi.Osjetim I čujem otkucaje i svog srca za koje mislim da ne moze prezivjeti toliki talas ljubavi.I JA TEBE VOLIM I pitam se da li cu moći biti dobra majka da ne iznevjerim tu duboku i bezuslovnu ljubav u tvojim očima.Voliš me.Bez pitanja,bez spoznaje ko je tvoja mama.Da li sam bogata ili siromašna,da li sam lijepa ili manje lijepa,da li sam mlada ili stara,da li sam unesrećila ili usrećila nekoga.Ništa tebi od toga nije važno.Ja sam tvoja mama i to je jedino važno.Ležiš . Na jastuku tvoji plavi uvojci rasuti dodiruju moje obraze.Osmjehujem ti se. I ćutim. Suze mi klize niz obraze. Gledas me radoznalo.Stisšćeš se uz mene i moje su te suze uznemirile.Počinješ i ti da plačeš misleći da nešto nije u redu.Stežem te uz sebe i mrmljam utješne riječi.Da je sve dobro i da mama ne plače što je tužna već što je srećna.Ti si moja djevojčica,ja sam majka divne ,plave ,male djevojčice.Andjela.Djeca su zemaljski andjeli.Pamtim to podne u kome smo neraskidivom ljubavi osjećale isto.Ti da si sigurna u mom zagrljaju –ja da sam snažna da te zaštitim.I sapćem u sebi," sigurna si pored mene duso mamina".A onda mi misao reže osjećaj sigurnosti.Od čega?Od čega si sigurna?Samo od kiše .Od gladi.Od zime.Od straha…Ne mogu te zaštiti od najvažnijeg,i  to mi opet izvlači bol koji kao vršak igle bode moje srce I opet plačem..Ne mogu te zaštiti od bola.Od gubitaka.Od padova u životu.Od prvih suza I bola kad te neko iznevjeri.Od izdaje.Od svega toga ne mogu da te zaštitim I niko nikada nikoga nije zaštitio od svega toga.Moraćeš sve te bolove da proživis sama I da osjetis kako boli.Ja mogu samo da budem pored tebe kao danas I da te čuvam za ruku.Da te privijem uz sebe kao danas da manje boli..A sve bih učinila da izbjegneš padove I ne poneses ožiljke a I poneke rane koje se znaju otvoriti I prokrvariti..Uzdišem I posmatram te nježno.Neću da mislim na sve to..Čini mi se ,ima do toga jos dugo.Danas zaista mogu da te zaštitim.Ne traziš ništa i ne treba ti ništa sem moje prisustvo.Moj zagrljaj.Moj osmijeh.Moj stisak.I poneka igračka koja ti izmami veselu ciku iz tih malih medenih ustašca.Pa tvoje umiljavanje I upoznavanje sa novim “članom”tvoje u istinu,mnogobrojne druzine.OH,KAKO TE VOLIM DUSO MOJA.Ne znaš to..Osjetićeš istu ganutost kad budes držala svog malog “čovječuljka” svoju bebu kad postanes majka.I nadam se da ćeš imati vremena kao I ja danas da proživiš vaše trenutke.Da ostaviš sve “hitne i važne “stvari koje ne mogu čekati.A jedino djeca ne mogu čekati.Jedino ona sad I odmah žele da uzvrate ljubavlju na ljubav I osmjehom na osmjehe.Čekaće ta divna stvorenja i poslije na “svoje vrijeme”ali ostaje praznina.Gubitak.A gubitnici su samo roditelji kojima je sve preče od vremena sa njihovom djecom.Odrastu ti mali ljudi brzo ,odu iz domaceg gnijezda i jednog dana tek shvatimo da su nasa mjesta popunjena.Potisnuti smo.Našli ste svoja bića kojima ste okruženi, koja ste u srca metnuli.I otisli..porasli…Ali ako ponesete ovakva sjećanja u život ,makar necete biti sami I kad se osjetite usamljenim.Znam da znaš..Majka je tu! Čeka.Strpljivo i tiho na svoj red..Znam i ja da ima majka svoje mjesto uvijek ali pod uslovom da ga je na vrijeme obezbjedila.I to me tjesi..Dobro je .Kiša i dalje pada.Dobuje a ti si zaspala.Umirena.Sigurna.Srećna .Kosica ti uokviruje tvoje prekrasno lijepo lice.Guši me ponos gledajući te.Kako si čedna i lijepa.Bože,hvala Ti.Tebi jedinom dugujem hvalu.Ti si Davaoc svih dobara.Dao Si mi ovo čedo moje.Neka mi je srećna I zaštićena.Čuvaj mi ovo malo pile od svih zala I raščišćavaj njen put.I nemoj da je mnogo boli...Molim Tebe u sebi i šapućem molitvu koju sam tad jedino i znala.Ali bila je jaka.Zato sto je iz srca tekla i sigurna sam da Si posred nas stajao i smješio se sa svim heruvimima I serafimima pored kojih je stajala Nebeska Majčica prepuna ljubavi.Ona shvata i zna šta osjećam.Zna kako brinem I postajem umirena.Ne mogu te dušo ja sačuvati ali može Nebeska Svita.A znam da je i bol na korist.Prisjećam se ,neko reče “što nas ne obori,to nas ojača” Svjesna sam da i porazi postaju pobjede kad se spozna smisao i izvuče se korist od toga.Nježno te privijam uz sebe i proživljavam svaki tren istih otkucaja nasih srca.Istom ljubavlju smo dirnute i istu ljubav cemo ,nadam se ponijeti u dane koje dolaze… Idu dani, godine se smjenjuju ,tutnje kroz naš život i odlaze i ne pitajuci za dozvolu.Kao brzi voz koji slijedi svoj put i pravac šina..I eto danas …Od tog dana kad si imala 4 godine prošlo je ravnih 14.Osamnaest ti je godina! Izrasla si u lijepu djevojku,nježnog izraza lica.Istih onih plavih ociju.Primjećujem,nemaju onaj isti ,otvoren izraz pun čudjenja i povjerenja.Postaješ zrela.U svom srcu sigurno čuvas i neke svoje tajne.U jutrima u kojima se budiš ,poklanjaš misli nekome drugom a ne majci.Porasla si.Prve ljubavi ti izmamljuju rumenilo u lice.Šapat riječi naslonjenih jedno uz drugo negdje na klupi.I obećanja uz osmijeh.Obećanja prve ljubavi u koja se ne sumnja.Nježno i pomalo tužno te gledam.Dirnuta sam nimalo manje od onog dana kad sam te malu privijala uz sebe.Nisi me iznevjerila.Ne stišće mi se srce od bola.Širi se toliko da ne mogu podnijeti toliku radost.Moj lijepi andjele.Kiša koja danas pada podsjetila me na onaj dan i mnogo onih dana .Držale smo se jedna uz drugu.Sačuvala sam sva sjećanja i pohranila ih u svoje srce.Tu su sigurna.Niko ne zna za njih I ne može ih unistiti.VOLIM TE I VISE NEGO ONDA.Svake godine kako si rasla umnožavala se i moja ljubav.A danas….Gušim se od navale osjecaja .Uskoro ćeš  i dom napustiti.Planiraš fakultet.Imaš dečka.Pomišljam koliko si rana zadobila do tvojih 18 godina.O nekima nisi ni govorila.Neke si gutala.O nekima si mi pisala a nisam mogla biti pored tebe.Sa užasom se pitam,”nisam li te iznevjerila” Nijemo si me molila da te ne ostavljam, pitala me da li sam i ja jednako uplašena kao i ti i da li je normalno bojati se kad mama ide da radi u Libiju a ti ostaješ sama sa bakom i djedom.Danas moje suze klize kao i kiša onoga dana niz prozore.Stislo mi se srce.Sačuvala sam nešto za tebe.I ti si za mene sačuvala.Svoje male tajne i bolove a nisam te mogla držati za ruku da ne boli..Oprosti mi..Znam da je to praznina koja je ostala kao neka prokleta rupa nad koju se nadvila tama i beskrajna usamljenost devetogodišnjeg srca koje nije moglo leći pored mame kad kiša pada.I kad je hladno.Ne samo u sobi vec i u srcu.Nedostajala sam ti.I ti si meni.Prošlo je od tad deset godina.Brzo je prošlo.Kad bi se mogle vratiti ne bih te ostavila.Ali ni mene danas niko ne može sačuvati od tog bola.I ja ga moram za sebe proživiti kao i ti.Postale smo bliže ili dalje zbog toga? Ne znam..Mislim da ipak ta jedna godina nije mogla da izrovi i nagrize sve one nase trenutke.Naš onaj dan kad si rekla kako sam dobra mama.Dobila si neki dan i dvije medalje u sportu.Hehee,govorila sam ti da si kao top lijena za sport..A vidi..nisi. Ne pušis cigarete,ne piješ alkohol ,ne upotrebljavas nedaj Bože ni lake ni teske droge.Ipak, shvatam..Nisi ponijela očaj i prazninu u život.Ponijela si naše trenutke.Ponijela si “Kozetu”,ponijela Nikolaja ,ponijela pjesmice i priče koje smo prepričavale jedna drugoj.Jedno veče ti meni-drugo, ja tebi.Ipak sam uspjela.Do danas.Bez pomoci Boga I svih Svetih koje sam prizivala onaj dan, bila bih danas gubitnik.Kažem Hvala Ti BOŽE NA Tvojoj Milosrdnoj Ljubavi.Opet se prisjećam..Kad si pala jednom kao mala .Pošla si u predškolsko I jako se udarila o beton.Kako si plakala I govorila “joooj kako boli,boli majko boli” Klekla sam pored tebe I ljubila te .Nisam te tješila samo sam bila pored tebe I brzo si prestala plakati.A mene je bolio tvoj bol.Danas bih ti u srce spustila poljubac da prodju svi bolovi, rane ,tuga i usamljenost .I da cucnem pored tebe za sve dane i rane koje bole..Ali nemoguće je.I to moraš sama da nosiš.Nešto si izvukla od svega toga.Nehajno odmahneš rukom kad nešto pomenem.Ojačala si.Nisi više ono malo pile.Jesi mlada duša koja zrije kao mlado klasje.Ali imas temelj.Imas sjećanja koja ti nosiš onako kako pamtiš.Ne mogu se izbrisati.Utisnuta su u dušu kad si bila mala I ostala kao pečat proslog vremena.Mlad si čovjek.Pričamo o maturi.Haljini.Dirnuta sam koliko vrijeme može i donijeti dobrog a ne samo nositi za sobom veo sjećanja.Imaš planove i odluke.Ne mješam ti se u to.Mogu samo poželiti da si dobro odlučila..A opet.Ko to može znati.Opet će staro dobro vrijeme to pokazati.Nas i saveznik i protivnik vječiti.I danas dok kiša opet pada i podsjeća me na naše trenutke sklanjam se u to vrijeme kao u zaklon od nekog nejasnog bola.Samoća valjda.Nedostaje mi ono naše vrijeme.Nedostaješ mi ti onakva kakva si bila.A opet, ništa mi ne nedostaje.Duša mi je ispunjena  i jasno ti mogu reći.PONOSNA SAM NA TEBE.Ah, danas si me ti šminkala.Malo sam razmazala suzama tvoju umjetnost Mogu ti samo reći danas kada si postala punoljetna,potpuno si opravdala moja očekivanja.Guši me dirnutost tvoje dobrote.Nježna si,nekad hirovita,al dobro djete.Ipak ona mamina mala djevojcica iz naših dana.I svašta smo prošle do danas.I boli i suza i radosti i čarobnih trenutaka.Magiju čarobnih čarapica i prošaptale riječi pomješane sa suzama.OOH,kada si vidjela televizor i video i silnu radost dječijeg čudjenja.Na jastuku su i danas tvoje lokne.. ispeglane .ravna kosica.Mirne oči,bez radoznalog čudjenja a opet dijete.Ona mamina mala djevojčica koja nikada za mamu neće porasti.I ako ti bude trebalo sklonište od kiše ,sćućuri se uz mamu opet .Ima mjesta za tebe .U MOM SRCU ZA TEBE UVIJEK IMA MJESTA.HVALA TI ŠTO SI TAKVA KAKVA JESI

.I NA SVEMU HVALA GOSPODU BOGU I NEBESKOJ MAJČICI KOJU OSJETISMO U ĐUNISU I NJEN OMOFOR SVETI.

Idi svojim putem i ponesi sliku tvog djetinjstva koju možeš izvući iz srca i pogledati beskraj naše ljubavi.I neka te Andjeo Hranitelj sa Nebeskom Svitom čuva!Ništa, ništa sem tebe ne vrijedi u ovom mom životu.Voli te tvoja mama 

SREĆAN TI RODJENDAN.