SPOJ SA NEVIDLJIVIM

Nakon dva mjeseca izolacije od svega prirodnog, odlazim u selo. Ooo,kakav osjećaj nesputanosti i pripadanja toj beskonačnoj ljepoti, širini, miru koji se ne može najpravilnije opisati. Majka Zemlja ispucala od suše i bez pravog snježnog prekrivača, koliko već godina unazad. Kao da stenje čekajući da se vrati seljak na svoju postojbinu, i ponovo joj udahne duh života, da joj vrati nekdašnju plodnost utiskujući sjeme hrane ,koju će ona pružiti svojoj djeci u obilnom rodu. Sunce me miluje po kosi, licu ,cijelu me kupa svojom toplotom, otapa sve zaleđeno u meni .Šetam stazom ,još je kamenita i netaknuta, ruka civilizacije u nekim dijelovima svijeta,još nije stigla i to mi vraća nadu i radost .Čujem glas i duh predaka koji se razliježe po brdima, koja u svojoj masivnosti izgledaju previše tužno , predugo čekajući da uzvrate ehom na dječiju vrisku i dozivanje jedni drugih. Zora već sigurnim korakom uzmiče i scenu prepušta toplom i svjetlom danu ,koji u svojoj ćutljivosti ide u korak sa mojim koracima, duž zavičaja mojih praotaca. U grlo mi se penje i tuga, i radost i bol i ljekovitost. Sve izmješano u jednoj potrebi da se otvorim u ovom čudesnom trenutku i primim u sebe tišinu, mir ,dubinu ,tajnu majke Zemlje i da joj odgovorim na teška pitanja koja mi postavlja. Da li će smrt biti porobljena nakon ovog nasilnog odvajanja od prirode i svega prirodnog, zagrljaja, poljubaca, prisnosti, stiska ruke, otvorenih lica bez maski? Da li će se ljudi probuditi i vratiti majci koja ih godinama strpljivo čeka, uzdišući zboga rana koja joj nanose njena djeca? Dolazim do rijeke koja nas je nekoliko hiljada godina svojom čistom vodom darivala. Sjećam se mojih malih ručica koja nevješto skupljaju u dlanove što više vode ,i prinosim je ustima. Žudno pijem i svaka kap mi se memoriše u DNK . Sve je zapisano u milenijumskom nizu generacija i generacija prije nas. Mi smo se drznuli sa još dvije generacije prije nas, da prekinemo taj niz života . Mislili smo da smo uspjeli nadmudriti nevidljivog Tvorca ove ljepote stvorene da služi i daje , nama, čovjeku, staroj varalici i prevarantu! Uprkos tome, priroda opstaje. Gospodar nad gospodarom je u savršenom poretku sveprisutan, i pomaže joj da se zaliječi. To shvatam u ovom beskonačnom miru sa prirodom i sobom ,dok osluškujem ptice i drevne zvuke frule koja se razliježe po brdima, travi koja se njiše uz njene taktove, rijeci koja čistotom i šumom nadodaje još ljepote toj nebeskoj muzici. I moje biće ne odolijeva toj ljepoti. Klize mi suze od te moći,jedinstva ,od središta svega onoga što moje oči obuhvataju a duša osjeća. Mi smo duše ove trave koja se njiše oko nas, Sunca koje još nije zahladnelo, eha i muka ove prirode. Poželjeh da poklonim ovoj ljepoti tako odgovarajuće riječi Hermana Hesea "Gledao je oko sebe kao da prvi put vidi svet. Lep je bio svet, bio je šaren, neobičan i zagonetan, bio je svet! Tu je bilo modro, tu žuto, tu zeleno, plovilo je nebo i reka, stajala šuma i gore, sve lepo, sve zagonetno i magično, i usred toga on, probuđeni, na putu k samome sebi."

ČEMU NEGIRANJE STRAHA

                            

Ovo je ko zna koja po redu sedmica potpuno drugačijeg života i uslova.Rekla sam već prošli put da neću brojati dane ,jer to onda znači da dajemo značaj  onome iz čega želimo izaći. Neću pričati o tome kako su ovo divni dani, kako je ovo vrijeme koje će nam svima donijeti mnogo dobrih stvari, neću pričati ni o čemu što ne znam, jer ne poznajem vaš način prolaska kroz ovo vrijeme. Ne mogu pričati o vama, mogu samo o sebi. Meni,kao i svima vama često iskrsnu mnoga pitanja, dileme, bojazan pri pomisli na neke buduće dane i godine. Nikada više kao sada,  nismo obasuti raznim saržajima koji nam govore toliko oprečnih informacija i koje u srži nose poruku opreza, straha i laži! Svi sadržaji, bez izuzetka. Laž je sve ono što neko iz svog ugla piše a još se nije ni desilo, da bi to mogli potvrditi. Ko zna čiji i kakvi izvori svašta pišu. Mnogi od njih su dobronamjerni, ali ih to svakako ne oslobađa sumnje u istinitost. ZAŠTO?  Jednostavno jer nečija istina ne mora biti i naša istina.To je samo ugao posmatranja neke perspektive iz ugla tog nekoga, koji piše. U ovim dugim danima i ja sam proživljavala paletu emocija i prolazila mnoge filtere,dok se nisam odlučila obratiti kroz ovo pisanje. Osjećam se zarobljeno ,sputano i bez osnovnih ljudskih prava, SLOBODE. Sloboda  govora,  kretanja i osnovne slobode  počinju sve više da nam se oduzimaju. To smo svi svjedoci i kakav god da je razlog tome, to je nepobitna činjenica. Završava se u zatvoru zato što neko " širi paniku",mada je iskreno u otvorenim medijima ne nedostaje, čak štaviše, ne dozvoljava se vjernicima proslaviti najradosniji praznik Vaskrs, opet iz poznatih razloga, "širenje virusa",mada razne prehrambene prodavnice primaju na jednom mjestu mnogo više kupaca, nego crkva koja bi se držala pravila opreza. Zatvorena je najstarija populacija koja je uspjela da dobije malo kiseonika u njihovom ubuđalom ,stambenom zraku, pa im je putanja  otprilike 500 metara od ulaznih vrata , i mnogo nelogičnosti sa kojima ne mogu da se dogovore ni stručnjaci .Digla se velika hajka na Novaka Đokovića koji je rekao (Ustavno pravo svakog građanina da odluči o  svom životu), da se neće vakcinisati.. Mnogo toga, čak  i previše sadržaja što od globalističkog porobljavanja stanovinštva  do velikih promjena u istorij čovječantva. Sve sam čitala i žvakala, no kad stavite mnogo hrane u usta ili je morate ispljunuti ili dugo žvakati  ,ali ukus dugo žvakane  hrane u ustima neće više biti isti .Potpala sam i ja u zamku čitanja svaštara i došla u situaciju da nisam mogla sve progutati.Kao sa zalogajem hrane. Neke sam ispljunila a neke sam sažvakala i nemaju mi istu jačinu i sadržaj od onog prvog utiska. Međutim, kako god sam šta eliminisala,  imala sam neki podmukao osjećaj tjeskobe u duši.. Počela sam da mjenjam raspoloženja i na nejasan način nisam mogla da se oslobodim slike srne koja je ulovljena u zamku, i premda oko nje još nema krvoločnih vukova koji su je okružili, ona se uznemireno šeće i  osvrće osjećajući  strah i oprez.  Već danima sam se budila sa tom slikom u glavi i osjećajem u duši, dok nisam shvatila šta ta slika nosi. SRNA OSJEĆA STRAH! Strah .Strah koji sam negirala i zataškavala nekim aktivnostima kojima sam upošljavala svoj um ali ta emocija je bila prisutna, bez obzira što sam je pokrivala hrpom pjeska. DA! MOŽETE BITI SLOBODNI SAMO KADA PRIZNATE STRAH. Emocija koja nam služi da nas zaštiti.Emocija koja je važna u opstanku, ali ako je ignorišemo ona počinje da nas jede i proganja. Sve dok joj se ne obratimo i upitamo od čega nas štiti. Važno je dragi moji ,tako je važno da budete sami sa sobom i  ISKRENI!.To uvijek govorim,  i da osluškujete sebe. Da izvučete iz sebe krajnje pošteno ono što vas okupira i tišti. Tu može da vam pomogne neko ko vas dobro poznaje, neki pasos iz knjige pa da vam klikne istina, sami sebi možete priznati jasnom analizom. Meni je kćerka pomogla u dugom i otvorenom razgovoru i nakon  prilično besane noći, ali maksimalno dobro iskorištene, znam sada šta me je činilo tjeskobnom, u poslednje vrijeme sve češće ,pa popusti i opet neki dan sve ispočetka. Mnogo je strahova izronilo iz mene. Strah o sigurnosti mog djeteta, neizvjesnim danima, razne scenske slike" krojača" naših života, i našeg neslavnog kraja :) .Kada sve bacite na papir, ništa više neće biti isto.TVRDIM DA SU MI PAPIR I OLOVKA NAJBOLJI SAVEZNICI i prijatelji. I kada pročitate sve šta vam je podsvijest šapnula, na pola od toga sadržaja  morate da se nasmijete, kao ja .Grohotom . I iscerit ćete se svemu u lice. Koliko tad sve nestaje u trenutku. I  vidite ono žvakanje sadržaja o kome sam govorila. Iz vaših glava ćete ispljuniti toliko mnogo stvari i nastaće oslobođenje. Shvatite nešto jako bitno što sam noćas osvjestila. NI U JEDNOM ŽIVOTNOM IZAZOVU MI NEMAMO ZADATAK BITI JUNACI, jedino što trebamo je ostati normalni nakon svega. Jedino što trebamo jeste priznati sebi STRAHOVE,makar to u vlastitim očima izgledalo kao slabost. Mi smo ljudi koji ne možemo jednako nositi svaki izazov i niko od nas ne traži da jurišamo na tenk da bi pokazali neustrašivost.TO PODSVJESNO MI OD SAMIH SEBE OČEKUJEMO. Zato je važno poznavati sebe i upoznavati sebe. U zajednicama sa više članova sada više nego ikada morate imati razumjevanje jedni za druge.Sada se moramo držati sigurnosti,a to je porodica! Prijatelji. Učitelji naši životni .Moj učitelj meni je sinoć bila moja predivna kćerka, koja mi je toliko pomogla da iskoračim ispred sebe i priznam da sam negirala  toliko toga ,od čega mi se želudac skupljao. Zar mnogi od vas koji su u ovoj pošasti izgubili svoje najdraže, koji u tuzi nisu mogli nasloniti glavu na rame prijatelju,koji su bili sami na najvećoj životnoj vjetrometini dok ste spuštali u zemlju svog člana porodice,zar NISTE HEROJI.,iako ste prolili more suza?  Zar ste slabi zbog toga što osjećate bol i tugu? Toliko je raznih priča i životnih okolnosti oko nas ,sa kojima se ljudi nose. Neko možda ko zna koje jutro po redu nema da jede..Neko nema mogućnost da nazove nekoga i dobije podršku. Neko je ostao zaglavljen u tuđoj zemlji a htio bi kući.. Šta da kažem svima nama? SAD JE VRIJEME DA SE BOGU VRATIMO. Terete ne možemo nositi sami ,preteški  su.Zato tolika količina straha i tjeskobe. Zato guranje svega pod tepih ,jer mislimo da nema gdje to da iznesemo. Ne  zaboravimo ko može da nam pomogne. Nikada slutnje ne mogu biti realnost ,koliko ih mi crnim vidimo.Bog nikada n estavlja teži teret od mjere naših leđa. Iskoračite iz sebe i napišite strahove kao ja noćas.Čitajte ih i odgovarajte na pitanja

ZAŠTO ME TOGA STRAH?

ŠTA ME NAVELO DA TAKO MISLIM?

ŠTA MOŽE DA SE DESI AKO SE TO I OSTVARI?

ŠTA JA DA URADIM?  

Vidjećete koliko će vam se iskristalisat stvari i više ništa neće biti isto. A zatim donesite još neke važne odluke:

PIŠITE ZAHVALNOST I NABTRAJAJTE BLAGOSLOVE I U OVIM DANIMA! IMA IH TOLIKO MNOGO.

OBEĆAJTE SEBI DA NEĆETE TROVATI SEBE SADRŽAJEM KOJI JE POTPUNO UPITAN

OBEĆAJTE SEBI DOBRE FILMOVEI KNJIGE I MOTIVACIONE VIDEO MATERIJALE

OBEĆAJTE SEBI STRPLJENJE I SMIJEH U ČEKANJU BOLJIH DANA

BaAVITE SE STVARIMA KOJE VAS USREĆUJU.PIŠITE, CRTAJTE, PRONAĐITE KOD SEBE INTERESOVANJE DA OSMISLITE OVE DANE I ZAISTA IH UČINITE NEZABORAVNIM

I vidjećete kako ćete dan po dan biti onaj stari junak koji je zaboravio koliko toga je do sada preživio i postao samo jači! Preživjećemo i ovo! Idu bolji dani jer Bog o nama misli

ŠTA VAS SPREČAVA DA NAPREDUJETE

U jednom dijelu moje knjige " Izazov 30 dana",postavila sam istraživanja stručnjaka iz medicinske oblasti psihijatrije, da je za sticanje nekih novih navika potrebno svega četiri do pet nedelja konstantnog rada i truda. Dakle,oko mjesec dana je potrebno da počnemo mijenjati neke navike koje imamo i da se počnemo pretvarati u drugačijeg čovjeka. Evo, mi smo ugazili duboko u četvrtu sedmicu ove izolacije, i ja sam zapravo željela da vam kažem neka saznanja na koja sam naišla za svo ovo vrijeme. Kasno je , i baš sam se spremala leći , ali me jak poriv natjerao da se dignem i napišem ovo što želim da kažem. Evo, i sama akcija pisanja je dovela do toga, da se mnogo bolje osjećam jer  ,JA preuzimam kontrolu nad situacijom , a ne čekam da situacija uzme kontrolu i proguta me u prepuštanju same sebe nekim okolnostima, koje su za sve nas neočekivane i potpuno nepoznate. Da se vratim prvo na početak gdje sam navela da sam u svojoj knjizi ukazala na vrijeme koje je potrebno da počnemo skidati stare slojeve svojih navika i mjenjati sebe u nešto bolje i ono što želimo. Evo nas ,u tome. Četiri sedmice su  iza nas. Kako ste iskoristili ovo vrijeme? Koje navike ste stekli?  Koliko vas je svjesno prošlo sve ove dane ? Koliko od vas je svjesno priznalo sebi da se misli same od sebe roje i da jedino što ih goni, jeste strah i paraliza od mogućih scenarija? Koliko od vas je za početak svog dobra isključilo sebe iz tokova potpuno besmislenih informacija i podsjećanja na opasnost, bolesti i smrt? Koliko ste zapravo poželjeli sebi pomoći ,a koliko ste ostali u ulozi žrtve ? Možda nesvjesno gajite u sebi tu osobinu ili nesvjesno uživate u tome biti žrtva? Jeste li razmišljali o tome?  Evo dosta vremena je iza nas i voljela bih svim srcem da ste svi koji čitate ovo zdravi, raspoloženi i zadovoljni sa vremenom koje imate i kako ga raspoređujete. Da ste u dobrim odnosima sa sobom i ukućanima. Da ste jednostavno preuzeli odgovornost za svoje vrijeme, ponašanje i osjećanja. Za početak je jako važno poželjeti izaći iz uloge žrtve i prepoznati to stanje. Znate taj osjećaj žrtve je veoma lukav i često je lakše  biti njen taoc , nego priznati sebi da je vrijeme prestati kukati nad situacijom koju ne možemo trenutno mjenjati. Potrebno je prepoznati kod sebe trenutak kada počenemo da se sažaljevamo,  i izdići se iznad osjećaja nemoći. Shvatite da ne postoji situacija bez izlaza. Ne postoji samo zid . Ne postoji tunel bez svjetlosti. Treba se pokrenuti! Za sve što želimo da nam se dešava sami moramo donijeti odluku i vlast nad okolnostima. Tek tada možemo pronaći vrata i svjetlost na kraju tunela.Moramo koračati koliko god je potrebno da bi smo izašli na svjetlo.Neki tuneli su jako dugački , ali to nikog od nas nije navelo da zaustavimo automobil i ostanemo u njemu .Vozili smo se ne razmišljajući koliko nam još treba do izlaza. Tako i u ovoj situaciji. Mi smo, željeli to ili ne, u ovoj vožnji za koju ni ne znamo koliko će trajati. Jedno je tako važno da osvjestite. Proživite sve osjećaje koji vas muče. Priznajte sebi strah i slabost, i tugu, i potrebu da se isplačete i potrebu da se izgalamite. Nije prirodno i nemoguće je da u svakoj situaciji budemo odmah svjesni na koji način se izlazi iz nečega što nas je okupiralo. Ne možemo se praviti da se ništa ne dešava i da smo jaki. Ako imamo ljudski strah to ne znači da smo slabi.To samo znači da smo svjesni sebe i da ne treba da ostajemo u toj emociji dugo. Ako vam se plače, isplačite se. Ako vas je strah priznajte sebi čega se zapravo plašite. Strah je dobra emocija koja nas štiti od opasnosti. Koju to  opasnost vi vidite  za sebe? Gubitak posla? Zdravlje?  Siromaštvo? Nemogućnost plaćanja kredita? Šta god. Samo jako je važno da napišete i stavite ispred sebe jasne strahove. Tek tada sa njima možete vladati. Tek tada ih možete početi otklanjati. Zapravo, ne plašimo li se unaprijed nečega što ne zanamo ni kako će biti? Obično scenarij koji uplašen um može skrojiti nije ni približan realnom stanju stvari. Za početak samo predočite sebi sve što vas koči i parališe da ovog trenutka nemate osmjeh. Dok sam ovo pisala ,prošlo mi je kroz glavu da i samo brojanje dana u ovoj izolaciji ili karantinu nije najbolja stvar.Dok nešto brojimo znači da se ne osjećamo dobro u tome. Dok odbrojavamo dane znači da se tome nečemu ne radujemo.Kada smo brojali dane i željeli da prođe nešto gdje smo se dobro osjećali? Nikada. U tim trenucima smo zaboravljali i na vrijeme. Zato sledeći put kad budem pisala neću više pominjati vrijeme koje je iza i ispred nas. To samo znači da se onda opiremo tome.Da želimo van iz ovoga.Da nas steže. Ali ,ne možemo još van.Nije vrijeme. Zato učinite sve za sebe da ojačate u ovom periodu ,a ne da izađete iz ovoga, polu ludi kada se ovo okonča. Nemojte se opirati.Kako sam u jednom tekstu napisala ,plivajte nizvodno. A, šta zapravo drugačije sada i možemo da radimo? Ništa, sem da čekamo da se sve oko ovog virusa stiša i da nam se situacija razbistri.Tek onda ćemo jasno imati ispred sebe šta, kako i kolika je " šteta" .Sve suprotno ovome je briga unaprijed koja je besmislena. Zato što nismo proroci i ne možemo ni znati kako će dalje sve da bude.  Nasuprot tome, šta vas zapravo sprečava da ovo budu najbolji dani koje ste ikada imali? Da ugađate sebi i drugima. Da stavite neku hranljivu masku na lice.Pogledate dobar film. Vježbate i promjenite način ishrane. Čitate. Molite i nađete mehanizam zaštite od tjeskobe.Da upoznate sebe. Da popričate sa svojom djecom i približite se i njima. Da saberete neke stvari u svom životu, oduzmete ili jednostavno otpustite sve što vas je tištalo. Ne gledajte samo vijesti niti tuđe prognoze kako će vam biti! Šta oni znaju o vama i kako će vama biti? Ko može znati vaš način snalaženja u situacijama.Samo vi.I zato samo sebi vjerujte i hrabro. Ako smo smireni lakše ćemo sve prebroditi.Ako smo uplašeni ni dobre prilike nećemo moći prepoznati. Ko zna..Za nekoga od nas, ova svjetska kriza može zaista biti dobra prilika da mnogo toga izvučemo za sebe i počnemo se baviti nečim što nikada nismo ni znali da imamo u sebi. Osluškujte svoje talente i radite ono što volite. Iskreno, meni su ovo baš produktivni dani.Mnogo čitam i pišem. Upisala sam radionicu on lajn i pohađam kurs. Preslažem po kući stvari koje su odavno čekale. Samo ne dozvoljavam da budem žrtva okolnosti.Mi smo gospodari onoliko - koliko preuzmemo odgovornosti za sebe. Zato šta vas sprečava da napredujte upravo u ovim danima? :)

ČIKA AVDO

                                           

Čika Avdo , lik koji je obilježio naše djetinjstvo i utisnuo neki nejasan trag u naše dječije duše. Dubok pečat  straha sa jedne strane i povjerenja sa druge. Spoj dobrote i surovosti. Okrutan i ranjiv. Krupan čovjek strogog izraza lica, unosio je neprijatnost   bilo gdje da se pojavi, sve dok ne ugleda nas ulične derane, komšijsku raju, klipane i princeze i kakva sve imena nam  nije davao, šaleći se sa nama,dok je za leđima krio pogolemu papirnu kesu sa slatkišima koje nam je djelio.Šarene bonbone, velike lizalice u obliku srca i cvijeta za nas djevojčice i " životinjsko carstvo" za dječake. Nalazilo se ponekad tu i pokoje " Kinder jaje" i bojanke sa bojicama. Nakon što prvo nama djevojčicama podijeli najljepše iz kese, prilazio bi dječacima i uz obaveznu " klempu iza ušiju", tobož strogim izrazom lica, tutnuo bi u male,dječije šake ,poklon i za njih. Kinder jaja smo svi na licu mjesta,tu ,pred njim, morali sklapati, i prvi pobjednik bi sledeći put dobijao poklon po vlastitoj želji. Uljuljkivao je čika Avdo nas derane u poseban odnos ljubavi ,sve dok se ne bi napio i dok iz omalenog prozora stare kuće ne bismo čuli zapomaganje njegove žene ."Nemoj Avdo, nemoj ,ubićeš me" . Slušali smo pljuštanje udaraca i prigušeno stenjanje njegove dobre žene i u tim trenucima nismo znali šta da mislimo. Imali smo neki nejasan strah i zaziranje od njegove ljubavi. Našim dječijim ,pravednim srcima smo osjećali da on nije baš potpuno dobar. Ali, djeca ko djeca.Nakon što bi smo bili nijemi svjedoci njegove surovosti, sledeći susret sa nama bi izbrisao onaj težak, prethodni  osjećaj i opet bi zaboravljali čemu smo svjedočili, dok bi vadio jednu po jednu poslasticu.  Bili smo isuviše mali da bi smo znali zašto se tako ophodio prema njegovoj ženi. Žena izvanredno lijepog i umilnog lica, crne ,talasaste kose i neizmjerno tužnih očiju bila je  teta Bisera. Jednom sam kao mala načula iz sobe kako mama razgovara sa tatom koliko joj je žao što ne mogu imati djecu i da  vjerovatno zbog  toga  Avdo pije i  tuče Biseru.  A, onda je jedan dan sve promjenio .I u odnosu prema nama i u odnosu prema njegovoj ženi. Taj dan je čika Avdo prošao pored nas i kao obično naklonio se nama djevojčicama, a klincima opalio čvrgu i prošao. Imao je težak zadah alkohola i teturavo se kretao klateći krupnim rukama pored tijela. . Zalupila su se vrata i kroz poluotvoren prozor nakon kratkog vremena se čula vriska teta Bisere. Opet je tukao i mi smo šćućureni pod prozorom slušali njegove  udarce i njen plač . Čuo se njegov strašan dubok glas i njene molbe. A, onda je ona vrisnula i rekla " Nemoj Avdo u stomak, trudna sam" Dobro smo zapamtili taj vapaj i ton njenog glasa. Pred našim tajnim prisustvom odvijala se najveća i napotresnija promjena čiji svjedoci ćemo biti čitav naredni niz godina. Odjednom se sve utihnulo. Mi smo ćulili uši da nešto čujemo ali nijema tišina je carovala iza poluzatvorenog prozora. Nakon toga smo čuli jak i snažan plač.Ali muški plač.Bilo nam je neprijatno  slušati muškarca koji
- Jel tačno da ću postati babo- jasno smo čuli drhtanje u glasu čika Avde.

-Jeste,jeste Avdo moj. I nama se posrećilo- prepoznali smo njen slomljen ton u kome smo osjetili potpuno drugačiju prirodu glasa. 

-Hodi da te poljubim !Oprosti, oprosti mi za svaki udarac moj. Ruka mi se osušila dabogda. Danas si me učinila najsrećnijim muškarcem na svijetu. -

Onda su se vrata kuće naglo otvorila i čika Avdo je glasno pozivao nas djecu i komšije. Mi smo zaleđeni od straha šćućureni ostali sakriveni pod prozorom ,plašeći se grdnje što smo prisluškivali. A, on nas je ugledao i kao da mu nije ni bilo važno ništa drugo sem da nas vidi, ljubio je u kosu jedno po jedno od svih nas i plakao. Rekao nam je

-Postaću babo. Ima da čuvate mog derana kad bude tu sa vama u ovoj našoj ulici ! -

A, naše dječije duše su tu izjavu shvatile kao neki važan zavjet .Osjetili smo da se nešto veliko dešava i da ništa više neće biti isto.Dodjeljena nam je  i uloga čuvara. Čika Avdo je onda povikao da se svi potrpamo u njegovo veliko auto ,danas on časti. Pokupovao nam je mnogo slatkiša i velike igračke. Kada nas je sve iskrcao iz auta rekao je nešto što nam je ostalo zauvijek utisnuto.

- Djeco moja, recite roditeljima da u subotu budu u kafani " Lipov hlad" Recite im da ponesu sa sobom samo sreću što će Avdo postati babo uskoro.  I recite im da je Avdo bio nekad mrtav čovjek ,danas ožive!

Nakon toga čika Avdo nikada nije popio ni jednu čašicu rakije niti bilo kog drugog pića. Postao je babo jednog derana poput nas. Jedino što nam je nedostajalo jeste učestalost  papirne kese koja je ipak sada bila malo rjeđa. Djelili smo je sa novim klipanom.

POTRŽIMO DOBROTU U SEBI

Ovo je već kraj treće sedmice kako smo u nametnutoj izolaciji i nekom potpuno nenaviknutom stilu i smislu  života. I, kako koji dan odmiče sve sam sigurnija u jednu tako važnu činjenicu i otkriće. NIKADA DO SAD NISMO BILI NA TAKVOM TESTU LIČNOG SMISLA I POSTOJANJA ,kao sada. Nikada nismo imali ni ovoliko vremena  za sebe i one koji su sa nama u istoj kući. Pokazuje se mnogo manjkavosti kod svih nas. Najveći problem, ne tako srećnog podnošenja ove izolacije, je NETOLERANCIJA PREMA BLIŽNJEM. Udaljeni smo mnogo jedni od drugih ,udaljeni smo već više godina,  i sada je ovaj karantin došao kao neka kazna. Kao kada roditelji kazne dijete zabranom izlaska iz sobe ,dok ne razmsili gdje je pogriješio i izvine se, a onda im saopši  šta je zaključio, šta je  njegova  greška. Dijete ode u svoju sobu, ali samo misli o tome kako je kažnjeno i kako ne može van, a nema širinu da porazmisli o sebi i izvine se.  I zaista, ne razlikujemo se mnogo od ovog djeteta. Na tako niskom nivou emocionalne inteligencije smo i kritičarskog odnosa prema sebi. Mnogi sa kojima razgovaram, samo vide nedostatke svega ovoga i mnogo dublje padaju.Zdravstveno, mentalno i  nervno. Svi im smetaju  i sve im smeta.. Ja sam takođe spoznala o sebi mnoge manjkavosti i nestrpljenje.Užurban način života je odnosio mnogo više na dubljem sloju duhovnog mira,koji je i najvažniji u funkcionisanju u socijalnim odnosima. Mi smo postali ovisnici o vanjskoj buci i ludilu. Postali smo ovisnici o slijepom tumaranju kroz mrak i ne traženju smisla dolaska našeg na Zemlju. Dani i dani su nam prolazili, nizale su se godine a samo smo se češali o sami sebe ,tražili da neku prazninu koja je zjapila iznutra popunimo druženjem, izlascima, novcem, kupovinama. Već sam pisala u jednoj objavi  kako taj neki vakum ne postoji.Vakum  mora da bude ispunjen nečim. Unutarnji vakum i praznina ako nije ispunjena duhovnošću ,ranjena je i mora se popuniti nečim ,prividno stvarnim. Odlascima na kafu ,kupovinom novog para cipela, i tolikim nizom drugih aktivnosti.   Nakon tih obmana kroz kupovinu i raznorazne aktivnosti, vraćali smo se prazni, kada blijeda radost i smisao uskoro popuste.Cipelama se radujemo jedan dan i već sutradan vidimo još ljepši i zanimljiviji par i tako u nedogled..A unutarnja praznina sve više boli i opominje. ZAŠTO? Prosto jer to nije pravi način da se ispuni duša. Duša traži viši smisao. Duša traži svog Tvorca .Duša zaista traži Boga. Kada Ga pustimo unutra sav mrak se raziđe i onda jasno uviđamo sebe! Zvuči paradoksalno, ali tek kada pustimo Boga u sebe, možemo upoznati sebe i smisao svog postojanja. Nisu ljudi zli koliko su izgubili kompas i pravac. Tumaranje od nemila do nedraga traje mnogo dugo. I sada odjednom treba da se volimo kada smo u istoj prostorij. Nema mogućnosti da zalupimo vratima i izgubimo se u šetnji ili susretu sa onima koji nam odgovaraju i vratimo se nakon par sati i odemo u drugu sobu .A problemi se gomilali i gomilali , nejasnoće bivale dublje i jasnije. Eh..Imali smo prostor da pobjegnemo od svega. A bježali smo od sebe! Ne od muža, supruge, majke, oca, bake, dede..Bježali smo od pravog smisla  Kada smo pomislili na gladne u svijetu kada bacamo hranu? Mršava tijela ili tačnije suve kosti prevučene kožom i izbuljene oči u tuzi i užasnim mukama gladi, nisu vidjele hranu godinama.Neka djeca nikada! Da li nas je bilo stid kada bacimo hranu od juče ili hljeb.O, znam, mnogi su bacali. Prva ja, do prije nekoliko godina,dok nisam   pogledala dokumentarac iz Afrike i Etiopije. Urezalo mi se u dušu i pamćenje jedno dijete ogromnih očiju po čijem licu su se skupljale muve,a ono nije imalo snage ni trepnuti. Ispuštalo je dušu gledajući prijekorno  i pitajući i mene, zašto je ono gladno, dok ja bacam hranu od juče?   Kada smo pomislili na komšiju koji je star i kad smo se ponudili da mu pomognemo da očisti dvorište? Kada smo zaplakali nad nepravdom koja se desila nekom drugom? O, kako smo glasni bili kada se nepravda na nama ispoljavala. I danas tako sebični odjednom treba da smo srećni što smo u istoj prostoriji sa našima, prema kojima ne možemo osjetiti ništa jer smo izgubili ljudsko srce u traganju za smislom kojim ćemo obogatiti svoj život. Koliko je to tužno. Da bismo mogli podnijeti nečije prisustvo, trebamo da podnesemo prvo svoje ,a sebe same  ćuškamo tako što se veoma lažnim vrijednostima kitimo i mislimo da volimo sebe. Egoizam vrišti iz nas. Nemamo zaista mnogo vremena da se osvjestimo.Nakon ove pandemije koja je veliki test za čovječanstvo i pojedinca  iz kuhinje svjetskih kuvara, ne preostaje nam ništa više nego dozivati Gospoda. Ali iskreno. Iz dubine duše. Bez božanske pomoći mi smo unaprijed osuđeni i porobljeni. Molim vas krenimo od sebe da se mjenjamo. Vrijeme nam neumitno otkucava i pitanje je da li ćemo nespremni da uđemo u neke mnogo teže dane koje ćemo morati savladavati..Ekonomski i socijalno.  Pokušajte razmisliti o sebi i smislu svog postojanja. Osamite se u prostoriju kada vam se nakupi nervoza i potreba da vrištite. Vježbanjem smiravanja i  ulaskom u svoj duboki,unutarnji  prostor  možemo toliko toga iscjeliti. Samim tim i odnose sa našim dragim i bliskim, kao i daljnjim ljudima.. Mnogo sam u ovim danima koje su za sve veliki test i iskušenje, pa i za mene, provodila u molitvi. Tu crpim snagu i obnovu.Tu pronalazim odgovore na moju sebičnost i samoživost.Tu vidim jasno moje manjkavosti i slabosti. I zaista, iskreno kažem, ne mogu biti zadovoljna sa sobom dok god ne iskorijenim uzrok svega toga. Međutim, tješim se da je najvažniji korak spoznaja, na dobrom sam tragu. Sledeći je trud i iskorijenjivanje onog trulog u meni.Šta želim da kažem? Pozovimo u pomoć Boga da nam otkrije naše slabosti da bi svi ozdravili.Kada jedan ozdravi, samo taj jedan može pomoći ozdravljenju i ostalih. Nemamo ljudi mnogo vremena za  promjene. Vrijeme nam teče a oni kojima odgovara da smo uljuljkani ne gube svoje vrijeme. Rade na tome da ovu našu planetu Zemlju zatruju ličnim zlom. BUDIMO U VEĆINI OZARENI DOBROTOM i željom da nam je važnija sreća drugoga nego naša, jer jedino tada i naša sreća dobija svoj oblik.Dajući sebe drugima mi rastemo i uzrastamo. Ozdravljuemo planetu i što je najvažnije odsjecamo mogućnost zlu da nam naškodi. Brigom o drugom mi širimo ljubav a gasimo zlo!

PROLJEĆE NA PROZORU

" Pandemija  virusa korone prijeti i Srbiji. Građani su izgleda nesvjesni opasnosti koju ovaj virus nosi . Danas su kafići,bašte ,parkovi i ulice bile pune. Najugroženija populacija su stari ljudi i hronični bolesnici. Od sutra se zabranjuje izlazak iz kuća ženama i muškarcima starijim od šezdeset i pet godina. Svako ko ne bude poštovao odluku Vlade, biće sankcionisan i najstrože kažnjen.  Slijede vijesti iz svijeta..."

-Šta znači ovo Mišo ? Da li to znači da nećemo moći nikako da izlazimo  van, ni u šetnju ,dok sve ovo traje - upitala je dršćućim i već poprilično slabašnim glasom  Marija .Pogled joj je lutao po sobi i pogledavši u njenog Mišu ,tankom i naboranom rukom mu nespretno popravi kragnu na košulji.

- Ne znam draga ,vidjećemo dušo. Nemoj da se plašiš.- pogledao je duboko u njene plave oči koje je davno zavolio.U tim očima  je još daleke , 1944 godine , pronašao  ljepotu cijele vasione. U njenim očima  su caklile prve jutarnje kapi rose, mirisao je jorgovan, u  nepreglednom plavetnilu   valjuškalo  Sunce na horizontu , u njenim očima je čuo i krik galeba u daljini, u njima  je toliko dobro upoznao i samog sebe i sve slabosti koje je njegovo srce imalo, o kojima nije ništa znao. Zagrlio je njenu krhku figuru koja se činilo ,već polako topi i sprema na daleki put.

-Ne boj se Maruška moja. Neće ovo biti baš tako rigorozno, snaći ćemo se. - a onda kao za sebe poluglasno reče  - nisam znao za ovo, pa da kupimo malo namirnica, možda ovo potraje neki dan duže. Imamo za cijelu sedmicu svega, a onda ćemo vidjeti šta dalje vijesti kažu.

- Ućutali su oboje. Djecu nisu imali da bi mogli očekivati neku pomoć i nabavku namirnica. Čudno nisu nikada ni osjećali neku prazninu zbog toga .Kroz  njihov život i  posao profesorske karijere, proputovalo je toliko mnogo učenika kojima su se posvećivali predano i sa velikom ljubavlju. Svaki učenik koji je izašao iz gimnazije ,mogao je bez straha da polaže prijemni ispit na elektro tehničkom fakultetu .Znanje i umjeće u matematici, koje je profesor Miša prenosio svojim " mangupima" kako ih je od milja zvao, bilo je duboko i temeljno.  Marija je predavala biologiju . Kada bi se pojavila na času ,učenici su stajali ispred svojih klupa i čekali da im kažu da mogu sjesti.  Nisu to  radili zbog obaveznog školskog  reda.Voljeli su je i poštovali. Bila im je i majka i profesor .Bila je njihova omiljena profesorka i razredna,  generacijama i genarcijama koje je izvela na put. Poznavali su njeno ,kao more veliko srce, i tajnim dodirom ljubavi  osjećali da je baš ona  anonimni  platiša za nekoliko učenika koji nisu imali novca za eksurziju. U njenoj praksi bilo je petnaest takvih učenika kojima je obezbjedila uspomene sa đačke eksurzije, gledajući ih toplim očima  dok su mahali roditeljima   iz  autobusa ,dajući im tobož stroge prijetnje ,ako budu pravili nerede u hotelima. I njeni razredi nikada za svo vrijeme njene karijere nisu imali nikakve ispade. Nikakvu štetu nisu pravili. Imali su savjest i stid koju ljudsko srce prepuno ljubavi nosi.  Marija je posebno voljela zumbule i jorgovan .Njen sto je bio pretrpan opojnim jorgovanima  u vrijeme kada se pojavi u baštama.Cijela učionica je mirisala skromnošću i ljepotom njene  jednostavnosti . Za praznik žena i majki tražili bi po cvećarama zumbul i nekako bili postiđeni što su tako jeftino prošli, za razliku od drugih profesorki kojima su kupovali ruže. Ali njena  skromnost  je bila  upravo poput mirisa zumbula i jorgovana. Intenzivna i opijajuća. I dugo se pamtila.

- Kucanje na vratima ih prenu iz te kratkotrajne ćutnje u koju su oboje utonuli .

-Čika Mišo, kako ste - upita mlađa žena držeći novčanik u rukama. Ne znam da li ste čuli ,ali nećete se smjeti kretati dok ovo ne prođe, pa sam željela da vam kažem da možete računati na mene ,upisala sam vam broj telefona, izvolite. - Žena je pružila ceduljicu  i lagano se osmjehnu. 

-Hvala mnogo - iznenađen promuca Mišo. Hvala mnogo gospođo Vera na Tvojoj ljubaznosti.Za sada imamo sve što nam treba, ali uskoro će mi trebati neka manja nabavka.

-Ne brinite, sve ćemo nabavljati što bude trebalo.Vi  samo čuvajte tetka Mariju pa da vas opet sa prozora gledam kako je kolicima vozite duž aleje naših platana. Pa, odoh .Doviđenja.

Miša je pogleda i kimnu zahvalno  glavom . Polako zatvori vrata zamišljen i pomalo uznemiren. Kako će Marija sada bez obavezne šetnje u pet? Zumbuli već mirišu  po baštama. Prije samo neki dan ushićeno je pominjala da ranije izađu u šetnju kako bi što duže uživala u pogledu i mirisu zumbula iz  okolnih bašti . Već sedma godina je nastupila kako je Marija oslabila na nogama. Pomagao joj je do toaleta , a kada su silazili sa četvrtog sprata  pridržavao  je za ruku,dok se drugom držala za ogradu na stepenicama. Nakon silaska, ostavljao bi je na klupi dok spusti invalidska kolica koja su dobili  prije par godina od  bivše učenice koja je radila u centru za rehabilitaciju. I tako bi njih dvoje uživali u šetnji svakoga dana, sem kada nije bila kiša. Zime, jeseni u proleća i ljeta, ,šetnje su bile dio svakodnevne rutine. Njega je još držala snaga, iako su oboje vršnjaci. Gazili su osamdeset i osmo životno ljeto.

-Ko je kucao na vrata,stari? -

-Gospođa Vera. Zamisli, ponudila se da nam kupuje namirnice.-

- To je tako lijepo od nje- slabašno progovori  Marija , polako se pridižući , namjeravajući da ode do toaleta.

- Pomoći ću ti draga , a onda ćemo da jedemo. Spremio sam tvoje omiljene sojine šnicle. Moraš da jedeš, oslabila si mi nekako.

Marija ga pogleda onim davnim nestašnim pogledom i šaljivo reče

-Baš je čudno što sam  oslabila u ovim godinama .-

Dani su  prolazili u veoma uznemirujućim vijestima sa televizije i bilansu novo oboljelih i umrlih. Gospođa Vera im je već dva puta dolazila i donosila na vrata namirnice koje je Miša tražio. Druga nedelja kućne izolacije nikako nije prijala Marijinom zdravlju. Nekako je ublijedila i okopnila, mislio je Miša ,sjedeći pored kreveta i milujući njenu sijedu kosu .Osjećao je brigu i ljubav za njegovu Marušku. Njegovu snagu i podršku iz sjenke .I čudno je to,razmišljao je ,koliko je ova krhka žena ulivala snage u sve njihove prošle godine i dane. Koliko je bilo teškog vremena koje su oboje premostili   ljubavlju  koja im je spojila srca u isti sasud ,koji se nikakvim teškoćama nije uspio razbiti. Sa svakom novom godinom zajedničkog života to njihovo srce je bilo sve mlađe i blistavije.

-Stari -  tihim  tonom progovori Marija , možeš li mi skuvati čaj, nekakva zima me je obuzela. Zatim  je podigla pogled i Miši se na tren učini da cijelo nebesko prostranstvo leži u njenim očima koje su zadržale isto plavetnilo, uprkos tolikim godinama. -Molila  bih te da otvoriš prozor , rekla bih da zumbuli počinju da mirišu. Kakva šteta što nemamo ni balkon pa ne mogu da vidim one naše platane i bašte prepune cvjetova zumbula. Izgleda da ih ove godine neću moći osjetiti uživo. A, ko zna -uzdahnu i na trenutak zatvori  smežurane kapke .Vidjelo se na njoj da je veoma slaba i Miša pokuša da prikrije knedlu straha koja mu je napadala srce. Položi ruku na njeno čelo koje je bilo prilično hladno i požuri do kuhinje da skuva čaj. Ruke su mu drhtale dok je pripremao šolju i sipao vodu u čajnik. Osjetio je dubok strah za njegovu Marušku. Samo da prođu ovi teški i nerazumni dani izolacije. Zar ne može da se organizuje izlazak na sat   vremena ispred zgrade ,da stari  udahnu čist vazduh i osjete život- bespomoćno se pitao ,dok su mu uspomene na zajedničke dane izazivale čudnu bol i sjetu.

-Maruška moja, evo gotov je čaj dušo .Pomoći ću ti da se pridigneš .Pojačao  sam grijanje.Nedostaje ti šetnja mila, proći će sve ovo, pa će tebe tvoj Miša opet pod ruku uhvatiti dok silaziš niz stepenice. Golubice moja.Galebe moj koga sam spazio u tvojim očima prvi put i čuo šapat mora .Sve neke daljine nisu bile nedostižne nikada, sve sam u tvojim očima pronalazio. I danas sija Sunce u tvojim očima koje samo trebaju malo sna.

-E,stari moj, dobri moj. Koliko ljubavi si mi davao da bi mi bilo dovoljno za dva života .Koliko putovanja i uspomena smo pohranili u ovim našim ,sad starim srcima. Osjećala sam se uvijek  pored tebe poput broda svezanog u sigurnoj  luci , koji čeka na novu plovidbu i ponovni povratak  sa sve lepšim i dražim uspomenama. Svi buketi jorgovana i zumbula su mi toliko značili. Mirisali su na dušu tvoju. Bilo bi tako lijepo da ovo proljeće mogu da im osjetim miris - sa tugom u očima umorno uzdahnu i teško izvlačeći mršavu ruku pod pokrivačem, pomilova njegovo lice preko koga je prelazila sjenka straha i poštovanja za njegovu Marušku. Njegovu vjernu životnu sasputnicu. Čaj je sa velikim pauzama nekako popila i on joj položi glavu na jastuk nekoliko puta ga popravljajući.  U jednom trenutku mu pade na pamet ideja koju odmah sprovede u djelo. Uzeo je telefon u ruke i otišao do druge sobe ,ne želeći da ga Maruška čuje.

-Halo,gospođa Vera,izvinjavam Ti se na smetnji.

-Čika Mišo, to ste Vi? Nikakva smetnja ne dolazi u obzir.Recite mi, trebali Vam nešto?

-Pa zapravo imam jednu neobičnu želju,pa bih se prvo izvinuo. Možeš li da mi kupiš buket zumbula ako negdje nađeš? Maruška ih toliko voli. Želim da zamirišu u sobi da ne osjeća miris samo kroz staklo.

-Čika Mišo, ja sam sada na poslu. Ne brinite, obavezno ću nešto vidjeti. Mama ih ima u bašti. Otići ću do nje danas prije policijskog sata. Donijet ću Vam ,ako ne danas, sigurno sutra.

-Hvala mnogo Vera. Zahvalan sam Ti mnogo. - Nakon razgovora prišao je prozoru i posmatrao prizor koji se prostirao pred njegovim očima. Trešnje su procvejtale i nježni  cvijetovi roza boje su se  ljuškale  na laganom povjetarcu. Dvije gugutke su zavodile jedna drugu, dodirujući se kljunovima i pokrivajući krilima. Pokoji automobil je prolazio ulicom i sve je bilo tako drugačije.Nije bilo ni gužve na ulicama ni graje djece na koje su navikli. Ovo proljeće kao da je odsječeno za njih. Proljeće na prozorskim staklima i miris koji kradu otvarajući prozore. Zumbul je ove godine tako intenzivno mirisao.   Pogledao je u svoju Marušku koja je zaspala. Skinuo je jaknu sa čiviluka i polako otvorio vrata .Izašao je na taman hodnik  napipavajući stubišno svjetlo. Silazio je dugim stepenicama kojima kao da nije bilo kraja. U prizemlju ,komšinica sa drugog sprata ga  ljutito pogleda  i osorno progunđa

-Sačuvaj Bože.Zbog vas neposlušnih svi ćemo se porazboljevati. Prijaviću vas, samo da znate-

Miša je odsutno pogleda jedva shvatajući da je prijekor njemu upućen i slabašno se osmjehnu. Izašao je nakon više od dvije sedmice na Sunce. Oživljavao je dan punim čulima i hitao ulicom osvrćući se oko sebe. Ovo iskradanje ga je veoma podsjećalo na ratne dane kada su ljudi žurili da se vrate kućama prije policijskog sata.

- Gospodine kuda!? -Pred njim je stajao mlad čovjek u policijskoj uniformi. -Kuda ste se uputili? Znate li da ne smijete izlaziti van.?

-Moja Maruška je kući ostala sama .Moram da joj donesem zumbule ,znate mladiću ona ih mnogo voli.Želim da je razveselim.

-Kakve zumbule pominješ čovječe!  Ti kršiš Zakon ,odmah da si se vratio.

-Miša ga je odsječno pogledao i izvukao ruku iz njegovog stiska.

-Mladiću, ja moram da donesem te zumbule,sviđalo se to tebi ili ne.

Policijski automobil se zaustavio pred stanicom i Miša je blijed ćutke izašao iz auta ,pogledavajući u mladića suznih očiju

-Doveo sam ovu ptičicu koja je izletila iz gnijezda danas. Ovi penzioneri su potpuno nerazumni i opasni.Pokušao je da mi pobjegne .Pominje zumbule.Hej, njemu je do zumbula čovječe, dok ljudi umiru od virusa!

-Načelnik,svojih šezdesetih godina podiže pogled i susrete se sa nesrećnim pogledom čovjeka u kome je prepoznao profesora matematika njegovog sina.

-Profesore ,to ste Vi? Pri tom se okrenu mladom kolegi i reče

-Bilmeze, znaš li koga si priveo? To je bre čuveni profesor  gimnazije. Čovjek koji je dao takvo znanje učenicima i  okitio ih diplomama sa fakulteta, koje se nigdje ne kupuju. Zašto si ga priveo kao kriminalca ,urlao je na njega dok se ovaj pokušavao vaditi na Zakon koji za sve važi.

Profesor Miša se slomio. Zaplako je pominjući kako mora da donese zumbule njegovoj Maruški. Oni će je razveseliti.

-Profesore,znate kako ćemo. Ja ću vas vratiti kući kolima a usput ćemo svratiti do cvjećare i obećavam naći ćemo taj zumbul. -

Dvije cvjećare nisu imale zumbule i komandir policije je vozio sporednim uličicama do još jedne cvjećare koju je poznavao. Mlada cvjećarka je pokazala zumbul u saksiji koji je zanosno mirisao.

-Da li Vam ovako nešto može pomoći?-ljubazno ga upita.

Profesor je kimnuo glavom drhtavim rukama uzimajući mali plavi cvijet i pogledao je 

-Znate li koliko ih moja supruga voli? Ubodite molim Vas onu karticu u zemlju i dajte mi molim Vas da prije toga napišem nešto. Uzevši olovku i karticu na kojoj je  bio utisnut buket cvijeća, drhtavom rukom je napisao

-Za Tebe Maruška, za tebe cvijete moj .Uprkos tolikim i tolikim buketima zumbula koje sam ti donosio, ni jedan nije bio tako lijep kao ti. Tvoj stari -

Komandir je ćutke vozio povremeno pogledavajući profesora njegovog sina.Dvije godine mu je bio i razredni straješina mjenjajući koleginicu na bolovanju. Pažljivo ga je pridržavao dok su se penjali stepenicama. Miša je žurio sa hitrinom mladića koji trči u zagrljaja svojoj voljenoj.

- Maruška ,donio sam Ti nešto mila. Pogledaj ,pogledaj šta ti nosim - ushićenim glsom je pozvao.

Maruška je spokojno ležala .Blijedo lice uokvireno bijelom kosom ležalo je na jastuku. Prišao je krevetu i stavio ruku na njeno čelo. Bilo je hladno i nepomično. Bespomoćno je pogledao u komandira i glasno zaplakao. Njegova Maruška je otišla. Saksija koju je pridržavao drhtavom  rukom  pala je na pod .Miris rasute zemlje i zumbula se širio sobom . Iz male hrpe zemlje virila je kartica . Kroz otvoren prozor dopirao je miris zabranjenog proljeća i zumbula . Pozdravljali su je  još samo  ovog puta,  ispraćajući  njenu lijepu dušu  do nebeskih bašta prepunih jorgovana i zvonastih plavih i roza cvjetova zumbula. Skromnog i posebnog cvijeta poput Maruške.