PUT SRCA

Znate li gdje počinje  i završava svo naše dobro i svo naše zlo? Pretpostavljam da ste se već sami uhvatili u odgovoru - U SRCU.

Da! U srcu. Srce je taj tako mali a tako čudesan organ sa koga potiču sva naša djela.Pa, kao sa nekog izvora krenu iz srca,sve  naše suze i naši osmjesi i naši zagrljaji , utješne riječi i sva djela koja činimo i sebi i drugiima. Poteku tako čineći rijeku, koja otiče do onih koji se susreću sa tim izvorom.Neki se napoje vode sa njega, a neki samo prođu ne želeći je probati.Siđoh danas do tog svog izvora da pogledam što se zamutila voda, i ko je ostavio trag svoj u njemu. Siđoh bosih nogu i polako na prstima da ne uplašim ptice koje mi jutrom pjevaju, i čiji lepet krila jasno osjećam poput laganog pera, koje me miluje iznutra. Siđoh i oko mog izvora ugledah mnoštvo gostiju i zvanih i nezvanih. Mnogi su mi znani a neki i ne. Čuvali su kažu jednu malu djevojčicu plave,meke kosice i duboko tužnih očiju, bez nade da ćemo se sresti i da ću  je ikada pronaći.Izgledala mi je više zagubljeno nego zaštićeno od svih ovih promatrača i čuvara oko nje. Skupljena u jednom malom uglu u kome je napravila sebi mjesto, jedva je i primjetih. Teško sam je i čula kada je pokušala da mi se obrati.Nadglasavali su je bučni glasovi neznanaca,kao i tako dobro poznatih ljudi koje sam sretala, i koje imam u svom djelu sebe.Ćutala je tužno me gledajući, i tad pomislih da je odnekud  poznajem. Zapitah se kako to da su mi poznate te oči prepune pitanja i suza, otkud mi je poznat taj  pokret tankih ,prozirnih   ručica  na kojima se ocrtavala jedna  plava vena,upitah se odakle se sjećam tog mekog dodira prohladnih prstića, i zašto me taj susret toliko zabolio? Osmotrih nježnu ,malu priliku pored sebe,  i začudo, što sam je više posmatrala osjećala sam veću nelagodu i neku neobjašnjivu bol. Izgledala je  tako umorna od čekanja i nekako bespomoćnog izraza .Upitah je šta joj se desilo i odakle dolazi. Zašto je tako sama i zbog čega se sklonila u samo jedan mali ugao kad ima toliko prostora? Odmahnula je glavicom a plava kosa je zalepršala oko njenog dječijeg i tako ljupkog izraza lica. Kratko je odgovorila pokazavši rukom oko sebe :"Nemam prostora, vidiš da je sve popunjeno". Iskreno sam se začudila tome jer poznajem dobro to mjesto pored izvora, i znam koliko je prostrano. Pogledah oko sebe i jako se  iznenadih.Zaista nije bilo mjesta u tom širokom prostoru.Promatrala sam svuda i gdje god sam pogledala  već je sve  bilo prepuno ljudi.Bilo je i maca i nekoliko pasa,bilo je i cvijeća i pogažene trave ,četiri zeca i jedan konj ,pa čak i moje bake i moje djede.U drugom dijelu ugledah i svoje roditelje i drugove iz djetinjstva,ugledah i tetu koja nam je stalno bušila lopte i njen izraz lica , opet oštar i prijeteći. Ugledah i brata sa biciklom koje mi je rijetko davao da vozim.Ugledah sve one na koje sam i zaboravila i koji mi mahnuše sporo, iznenađeni kako sam ih pronašla. I na koju god stranu sam se okretala svugdje su me dočekivali pogledi poznatih i nepoznatih lica.Prostor je zaista bio tijesan i jedva da je ostalo mjesta za malu djevojčicu koja se u dalekom, kutku skupila ,čekajući.

:" Vidiš li? U početku je bilo mnogo mjesta ali se vremenom sve više ljudi skupljalo ovde. "

Otkud ti među njima, upitah je"

"Otkud ja, tužno je uzdahnula.Ovo je moje mjesto,ja ovde pripadam"

"Ne razumijem, zbunjeno sam je gledala naprežući se da se dosjetim otkud mi je toliko poznata ova malena prilika."

" Ti moraš da očistiš srce, sjetno me pogleda i ugledaćeš jasno odakle dolazim i zašto sam ovde.Tvoje sjećanje je zamutilo i tvoje srce ,te ne možeš jasno da me vidiš."

 " A, kako to da učinim, ne znam kako da očistim srce?"

"Za početak slušaj mene,željno  prozbori malena djevojčica gledajući me pravo u oči. "

"Dobro, slušam te"

"Vidiš li one tvoje drage i poznate oko tebe? Vidiš li kako su napravili sebi mjesto i oni su te čekali.Čekali su i oni godinama na tebe da bi mogli da odu jer je i njima tijesno ovde.I njima je potrebno da se pozdravite i da odu spokojni njihovim putem.I ona tvoja drugarica iz četvrtog  razreda ,pokazavši prstom na nju,je ovde.Sjećaš li se ? Sjećaš li se koliko ste se družile i kako si joj se divila što je mama toliko pazi i voli.Sjećaš se kada je imala temperaturu i kada si došla da joj pokažeš zadaću,jer nije išla u školu,a njena mama se vratila sa posla i donijela joj   termo čarapice i kako se samo  brinula oko nje! Sjećaš se toga , vidim.A ti si plakala sama u svojoj sobi , tugujući što je tvoja mama daleko i što si kod strica dok se ona vrati sa tvojim tatom i željela si iste takve čarapice.Sjećaš li se kada si drugom prilikom  pojela sirov krompir , jer si čula da se od njega strašna temperatura dobije, kako bi se tvoja mama i tata vratili iz inostranstva? Sjećaš li se kada ti je brat upao u zaleđenu rijeku a ti plakala plašeći se za njega ,ne znajući kako da mu pomogneš? I koliko si samo vrištala da neko naiđe i pomogne mu. Sam je uspio da izađe a ti si drhtala ljubeći ga. Sjećaš li se koliko si plakala kada si pala u blato sa novom bundicom koju su ti kupili mama i tata, kada su te posjetili dok si stanovala kod strica ,čekajući ih da se vrate. Sjećaš li se koliko si tugovala za tvojim malim, bijelim zekom koji je bio u kavezu koga su psi noću oborili, izvukli  i rastrgli? Eno ga tamo, sa  ona ostala tri koja su završila kao i on.A, sjećaš li se onog dedinog konja zbog koga si godinama patila , eno i njega tamo.Eno i tvog drugog deke koga si zatočila ovde jer ti nije vjerovao da nisi ti ukrala novac iz novčanika.Eno i tvojih crvenih sandalica koje si namjerno isjekla nožem jer si poželjela nove, kakve ima tvoja drugarica iz razreda.Eno i bake sa činijom višanja koje si krišom pojela dok se ona pripremala kolač da napravi.Prepoznaješ li sve ove ljude oko tebe,nastavlja  da priča, dok se na njenom malenom licu  skuplja  bol prohujalog vremena i ja primjetih da se suze slivaju niz njeno lice dok prepričava sjećanja i sjećanja.A vidiš li ove neznace.Ti si ih pustila ovde skupljajući ih  usput sa njihovim riječima, mišljjenjem i osudama, a sve  više si smanjivala  prostor oko tvog izvora. I dok  ona prepričava sva ta sjećanja, niz moje lice  klize iste takve suze čineći moj pogled jasnijim i daljim.I zbog svega što mi navodi, osjećam bol koja mi je  nekad mnogo velika, nekad manja, a nekada skroz mala. Sve mi priča iz vremena dalekog i davnog do današnjeg.I kako koga navodi tako se taj neko pozdravlja sa mnom i odlazi,a prostor postaje sve veći i prostraniji. Na jednom ugledah prekrasnu malu djevojčicu plavih kikica i crvenih sandalica i  spoznah da sam to ja.Samu  sebe  sam izgubila u traganju za nekim tuđim vrijednostima za nekim tuđim osjećajima!Za tuđom ljubavi koja me često nije ni bila vrijedna.Koliko sam žudila  za tuđim prijhvatanjem i tuđom potvrdom da vrijedim.I dok zatvorenih očiju privijam uz sebe tu malu djevojčicu postajem svjesna što više sklanjamo to dijete u nama, ono je sve prisutnije.Što ga više utišavamo ono je sve glasnije.Pitam se,kako  to da nisam primjetila da bježeći od drugih, bježimo zapravo od samih sebe. Da zarobljavajući druge, sebi nabacujemo okove koji će nas godinama  stezati sve jače i jače.Da smo  snažniji  onda kada  sebi priznajemo slabosti.Da smo sve voljeniji što sebe više volimo i da smo najjači kada smo najranjiviji.Da smo savršeniji za onoliko za  koliko sebi  priznamo nesavršenosti i da smo napokon najbliži svom izvoru onda kada zastanemo i oslušnemo taj glas u nama koji nas godinama čeka, treba i zove.Možemo pobjeći od blizine drugih ali od svoje blizine ne. Danas poznah da je potrebno da potražim sve te snove pohranjene u meni da bi ih odsanjala  onako kako sam ih sanjala budna i otvorenih očiju dok sam imala plave, male kikice i želju zapečaćenu vjerom.Voljeću druge tako što ću im davati ljubav ali ne i svoju slobodu, a primaću njihovu ljubav tako što je neću prisvajati, već ću je puštati oslobođenu i promjenljivu.Neću brinuti o sutra jer zbog toga gubim danas, a zavoljeću juče da bi to danas bilo darežljivo u svojoj ljepoti.Raskinuću sve veze da bi zatvor u  koji sam sebe osudila postao moje oslobođenje.I ono što je najvažnije postaću hrabra tako što ću sebi  priznati strah koji će ustuknuti pred priznanjem da postoji i da ga vidim. Tako ohrabrena krenuću do tog djeteta u meni, da skupa uzrastamo i skupa ostanemo djeca svjesna svoje ljepote i svoje ranjivosti.Jer,čemu rasti ako ne želimo ostati mali?

Slika preuzeta sa googla.

ROĐENDAN

Postoje te neke priče o običnim ljudima i priče o neobičnim ljudima,onim potpuno drugačijim koji ostave duboko urezan trag u vremenu i srcima onih koji su ih poznavali. Jedan od tih neobičnih ljudi,iako samo dječak od tek devet godina, bješe Džudimir.Nježan,prilično neuhranjen,sitan  i bledunjav dječak uvijek poduže kose koja mu je padala na oči, te je zbog toga često žmirkao,tankih i neobično dugih ruku sa iscjepanim rukavima izblijedile košulje koja je pripadala ko zna kome prije nego je  njega zapala, i lijevom zavrnutom nogavicom na širokim pantalonama, bio je često meta podsmjeha ostalih dječaka iz te ulice.Ulica prepuna djece sama po sebi nije nikakva tema o kojoj bi se pričalo,ali jeste ova ulica jer je bila po nečemu drugačija od svih drugih u kojima su se igrale grupe  djece dok ih roditelji ne rasture pozivima na pranje,večeru i spavanje. U ovu ulicu je često zalazio taj devetogodišnji Džudimir  koga su često  zvali i  Džuda..Zašto je dobio to ime nepoznatog objašnjenja, ne znam,ali je zasigurno imao ime  koje mu je nekako potpuno pristajalo.Ne poznajem zaista nikoga ni prije njega ni poslije njega sa imenom Džudimir,ali sam sigurna da je upravo jedino on i mogao ponijeti to ime koje je nosilo u sebi mnogo tuge i neobičnosti,kakav je i on sam bio. Dzudimir je bio domsko dijete.Dom za nezbrinutu i ostavljenu djecu se nalazio dvije ulice niže od ove u koju je često zalazio.Djeca doma su imala dozvolu na  tri sata vandomskih aktivnosti,šetnje ,igre ili odlaska u gradsku  biblioteku.On je svoje vrijeme koristio medju onima koji su pripadali srećnicima jer su živjeli  izvan hladnih domskih zidina. Dolazio je uporno među grupu ovih dječaka koji mu nisu pridavali nikakvu,ili gotovo nikakvu pažnju.Da li ga je to žalostilo nije se moglo zaključiti po njegovom izrazu lica.Činilo se kao da je zadovoljan samom mogućnošću da je tu među njima,premda su ga veoma rijetko pozivali u igru ili ga zapitkivali rijetkom željom da nešto više o njemu saznaju.Prtihvatili su ga nekako ćutke kao i on to njihovo zanemarivanje.Kao i obično i  tog dana je prilazio laganim hodom sa uvučenim rukama u džepovima pantalona, koje su mu bile za cijeli broj veće. Osjećalo se veselje u vazduhu i svi su bili nekako posebno raspoloženi.Takvi su bili uvijek kada je nekome među njima rođendan. Razlog za slavlje i radost,razlog uzbuđenju pred otvaranje  rođendanskih poklona,ukusnih sendviča i posebnu napetost zbog gašenja svjećica na torti i tajno zamišljene želje.

"Kada je tebi rođendan" ushićeno upita Milan kome je taj dan bio rođendan.

Džudimir naviknut na neopaženost od strane njegovih vršnjaka isprva nije ni odgovorio.

"Hej,tebe pitam" vatreno povika isti dječak,uputivši mu  upitan pogled.

Džudimir ga mirno pogleda vješto sakrivši uzbuđenje što su ga taj dan makar uvukli u razgovor.

" Ja nemam rođendan" spokojno odgovori praveći desnom  nogom pokrete po zemlji.Izgledalo je kao da nešto nevidljivo crta po asfaltu.

" Kako nemaš rođendan" znatiželjno uskliknu Milan

"Lijepo,nemam rođendan" nehajnim tonom ponovi Džudimir.

U tom trenutku začuo se glasan smijeh sa prizvukom poruge koji je dugo trajao.Kad se smijeh utihnuo,Milan ponovo upita Džudimira ljubopitljivim tonom

" Kako misliš da nemaš rođendan.Pa, svi imaju rođendan,moraš i ti da imaš"

"Lijepo nemam rođendan,prosto nemam" odgovori Džudimir sa nekom dosadom u glasu.

"Hej,to je onaj dan na koji si rođen.Datum na koji si se rodio,ako si zaboravio,uzviknu Milan nestrpljivim tonom.

"Znam" kratko odgovori Džudimir žmirkajući zbog  gustih šiški koje su mu padale u oči.

"Čekaj,sada polako razmisli.Ti si se rodio, jel tako,tako je" odgovorivši sam na svoje pitanje upućeno ovom zagonetnom dječaku ispred njega."Pa, pošto si rođen, a dokaz za to je da sada pričaš sa nama,ti moraš da imaš rođendan.Dan u koji si došao na zemlju!"  

"Nemam rođendan,makar ne tako kako ga vi doživljavate.Moja majka nije željela da ga slavi ,jer me je ostavila u dom kada sam imao svega devet mjeseci. Ostavila je poruku na kutiji u koju me je stavila, pred vrata doma u kome sam i danas.Mi u domu ne slavimo rođendane tako kako vi slavite.Vi se radujete i pozivate jedni druge.Vaši roditelji vam kupuju poklone i ljube vas čim ustanete iz kreveta.Svi se radujete taj dan i svečano ste obučeni. Mi to u domu drugačije obavljamo.Obzirom da nemamo roditelje da nam upriliče slavlje, to je dan kao i svaki drugi. Malo, sasvim malo drugačiji.Taj dan dobijamo neke veće obaveze jer smo stariji za godinu dana."

Džudimir odjednom zaćuta a u očima  mu se na trenutak pojavi tuga koja njegove krupne oči  za nijansu učini  tamnijim.

Dok je to izgovorio među grupom dječaka nastade neki neprirodno tih mir.

Milan ga pogleda gotovo pokroviteljski i sa posebno pažljivim tonom u glasu glasno progovori,naglašavajući svaku riječ.

"Zašto ne tražite da vam slave rođendane? Pa svi imaju pravo na svoj rođendan!"

"Ah,nije to nama ni važno.Sem toga,vjerovatno u domu ni nemaju novac za ta slavlja.Roditelji, nas ostavljene djece, ne dolaze nikada.Jedino se za  Badnje veče i Božić svi okupimo u trpezariji i tada imamo bolji ručak i dobijemo poklon.Ja sam prošle godine dobio fudbalsku loptu ali je nisam još otpakovao.Spavam sa njom i zamišljam kako ću uskoro postati poznati fudbaler sa mnogo novca i potražit ću moju mamu koja više neće biti siromašna.Tada će me,siguran sam  željeti natrag sebi"  

Milan kao i ostali dječaci iz grupe su ustuknuli smeteno gledajući jedni druge.U  njihovih pogledima  se moglo vidjeti  mnogo razumjevanja i nekog novog interesovanja za Dzdumira, koje se nije pokazivalo do tada.

"Pa dobro,otežući nešto tišim tonom, progovori Milan,da li bi volio da imaš rođendan kao i sva djeca?"

" Možda bih i volio ali ne znam šta se radi taj dan.Kako izgleda jedan rođendan?" sa dozom neke mirne znatiželje odgovori  Džudimir.

U tom trenutku su svi dječaci u glas počeli objašnjavati kako je to najljepsši dan u godini.Kako ništa ne treba da radiš,jer si taj dan pošteđen svega.Čak ti se čini da te vole i oni koji te inače ne vole baš mnogo, i da sunce sija baš zbog tebe.Da se sve veseli tvom dolasku na ovaj svijet i potvrdom da si i danas eto malo veći dječak.Da te mama i tata taj dan posebno nježno vole i da se prave kolači u tvoju čast.Dobiješ malo veći džeparac taj dan a zauzvrat moraš da podneseš samo jednu žrtvu.Da dopustiš da te svi,od bake , djeda,debelog strica i vesele ujne, pa do drugara iz cijelog razreda izvuku za uši.Zašto je baš taj običaj potreban nikom nije jasno do danas, i ko se tog " zlostavljačkog" čina dosjetio nije poznato,ali kažu da je to potrebno da bi porastao za onoliko santimetara koliko te odignu od zemlje kad te povuku za uši.I još su smjehom svojim zagolicali Džudimirovu pažnju i sa još mnogo toga dok je on zaćutao duboko uvukavši ruke u džepove svojih povećih pantalona. Pognute glave je neodređeno stajao a onda je ozbiljnim pogledom i tonom progovorio.

"Lijepo.Ipak to za mene ne važi. Ja nemam ni mamu ni tatu,ni strica ni ujnu ,nema nikoga da mi tortu napravi.A nemam ni drugara mnogo.Makar ću ostati pošteđen za vučenje za uši", na kraju pokuša Džudimir da se našali dok su mu oči poprimile neku oštrinu u kojoj  se ponovo pojavila tuga, kao i kod sve domske djece.

Milan  ga tada pogleda  u oči i neobično svečanim tonom reče:

 " Znaš šta,hajde ti dođi danas kod mene na rođendan pa da vidiš kako jedan takav dan izgleda. Hoće li te pustiti kod mene?"

" Mislim da to neće biti problem ali ja nemam poklon nikakav i ne mogu doći.Na rođendan se donose pokloni."

" Ne marim ja za poklone.Danas ću svakako  dobiti mnogo tih darova i soba će mi biti pretrpana, da neću imati gdje da legnem dok sve ne raspremim.Samo ti dođi pa ćemo se svi zajedno igrati kod mene u sobi.Dobio sam i električni  fliper,pokazaćemo ti kako se igra na njemu.Jel, hoćeš? Bilo bi mi veoma drago i svima nama, zar ne drugari?" Svi su u glas povikali daaaaa ,čekamo te.Još su neke detalje dogovorili među sobom i poveli ga da vidi gdje Milan stanuje.

Džudimir je lagano krenuo ka domu osjećajući kako mu srce bije nekim drugačijim ritmom.Bio je posebno uzbuđen.Po prvi put će imati priliku zaviriti u onaj pravi dom i vidjeti kako izgleda ljubav tate, mame ,brata,kako izgleda jedno rođendansko slavlje i kako izgleda porasti za cijelu jednu godinu pred onima koji te vole. Ipak neki nespokoj se pojavio koji je poremetio njegovo uzbuđenje. Šta da pokloni dječaku koji ga je pozvao u njegovu kuću. Nije htio  da se razlikuje od ostale djece i  ...Mnogo pitanja se nizalo jedno za drugim dok je stigao pred dom koji mu se danas, začudo nije činio tako tmuran i hladan. Dobio je dozvolu da ode na rođendan i počeo se pažljivo spremati. Postoji jedna olakšavajuća okolnost kod onih koji nemaju mnogo garderobe, pomislio je, ne treba mnogo da misliš šta ćeš da obučeš. Pažljivo, kao da uzima posebnu vrijednost, izvukao je neotpakovanu košulju, koju je čuvao ako se kojim slučajem u dom pojavi njegova mama ili tata za koga je čuo da radi u Njemačkoj. Nju će obući prvi put odlučio je. Mama se svejedno neće ni pojaviti još dugo,a pitanje da li će ikada.Tata za njega možda nije ni znao.Red je da danas na poseban dan bude lijep i da se dopadne Milanovim roditeljima. Danas će biti na neki način, njihov član u kući. Obukao je sa posebnom radošću novu košulju i malo bolje pantalone i ushićenim pokretom izvukao iz izblijedile tašnice češljić. Mali, muški češljić braon boje, koji je ovog puta veoma pažljivo uzeo. Dugo ,dugo se češljao posmatrajući svoje lice u malom ogledalcetu. Želio je da danas bude lijep dok je u srcu osjećao ljepotu života i radost koja se probudila zbog ljubavi. Danas će osjetiti šta znači ljubav kada te neko voli i kada ti se neko raduje. Makar ne lično njega, ali svejedno zavirit će u u jedan od domova  koje je zamišljao svako veče budan ležeći u krevetu domske sobe. Otvorio je uredno složen ormarić sa knjigama i uzeo zapakovan zavežljaj koji je na trenutak neodlučno okretao u ruci .U jednom trenutku odlučno zatvori ormrić dok je čvrsto držao zavežljaj u ruci. Odlučio je .Pokloniće Milanu fudbalsku loptu kojom je želio da se proslavi i uvede u svoj život radost porodičnog života.Mislio je vratiti svoju mamu kada bude čula da se proslavio i da je postao slavan.Prepoznala bi ga ona na televiziji sigurno,iako je bio tek beba kada ga je ostavila. Sa ovom loptom je vidio  kraj samoći i ulazak u novi svijet drugačiji od ovog sada. Slegnuo je ramenima povučen mirisom ljubavi koju je tihi povjetarac unio u sobu.

Nakon kratkog pogleda na  zavežljaj, krenu ka kući gdje je Milan stanovao.Stajao je dugo pred vratima nesiguran da li da pokuca ili ode.  U tom trenutku su se  otvorila vrata  a tonovi rođendnaske pjesme su se valjuškali po elegantno uređenoj prostoriji.Neočekivano su  počeli prilaziti Džudimiru vukući ga za uši,ljubeći u obraze i veselo pjevajući:" Sreeeećan rođendan, srećan rođendan tebi, srećan rođendan  tebi,dragi Džudimire,srećan ...

Obuzimale su ga svakakve misli i osjećaji dok se u nekom pijanom uzbuđenju klatio kao da će pasti. Milanovi roditelji su prišli i mekim tonom ga pozvali da sjedne .Odlučili su da danas obojica proslave rođendan. Kako su svi bili otmeni i lijepi u čudnom košmarnom raspoloženju  pomisli Džudimir, dok su mu suze klizile niz nježno, blijedo lice. Smijao se i plakao u isto vrijeme očaran svim tim što mu se nenadano  dešavalo.Kao grmljavina u kišnoj olujnoj noći prodirala  je ljubav do njegovog srca  snažno ga obuzimajući. Prostodušan, naivan i djetinji osmjeh je najbolje pokazivao u kakvom raspoloženju je bilo njegovo srce. Ljubav se blistala među tim svijetom koji ga je primio sebi u naručje. Dobio je dom,dobio je novi dom u kome će imati ljubav koja mu je za sve ove mlade godine nedostajala.

Nezaboravan rođendan i nezaboravan dan! Dan u kome je dobio poklone koje mu je Milan od srca poklonio uz obrazloženje da pola pripada njemu a pola Džudimiru,i dan u kome je nešto njegovo zauvijek pripalo nepoznatim ljudima koju su mu otvorili vrata njihovog doma.Džudimirov fudbal kojim će osvojiti cijeli svijet i Džudimirovo srce u kome je stanovala zahvalnost i sreća kakvu ni jedan pisac ne bi umio izreći. Dan u kome se božanska ljubav i milost ukazala u svoj svojoj veličini!

 Slika preuzeta sa interneta