Udišući oštrinu mraza, ispraćeni pojem pijetlova i ukočenim pogledima oca i majke, Vukašin i Dušan su zamicali uskim seoskim putem.
Ni ne okrenuše se. Jedan, što ga je strah bilo pogledati majčine oči, drugi, što se uprkos stidu da prizna, radovao odlasku iz sela.
-Čemu onoliki rad, kad nemaš za osnovno- istraživao je razloge ostanka na selu Dušan, nekom nejasnom nelagodom potiskujući radost i uzbuđenje zbog odlaska u grad. One godine kad je kiša svo sijeno satrala i strunila, a led pobio i ono malo ljetine što je ostalo te kišne godine, otac je, da bi preživjeli tu nesrećnu godinu, morao prodati najboljeg konja koga su imali. Gizdavca sjajne dlake i grive, ko' u najljepše djevojke. Dušan mu to u sebi nikad nije oprostio. Od tada, čini mu se, iz dna duše je prezreo seljaka i tmušu koja se nadvila nad svako selo.
A grad je obećavao...
Do autobuskog stajališta iz svakog domaćinstva, izlazile su komšije koje su samim činom njihovog odlaska u veliki grad,osjećali neku tegobu koja je pritisla srce seljaka. Gledali su domaćini jedan u drugog, ko' da neko prokletstvo i na njih neminovno dolazi a koje moraju primiti u naručje, baš ko' neku tešku muku koja ti je data, htio je ti ili ne htio. Džaba su oni šapatom govorili o gradu i industrijalizaciji, bojeći se na glas o tome pričati da muška čeljad ne čuje. Što manje znaju, veće su šanse da poneka muška glava ostane na selu i ne ugasi se živo ognjište. Ćutali su domaćini pred mladom čeljadi koja još dušom nije prikovana za tu zemlju crnicu koja ih je hranila, ma kakva god godina bila. Istina, podbacivala je zbog kišnih godina koliko puta,al zar to nije, baš ko' žena. Rađa, rađa pa nekad i pobaci dijete,al svejedno, tvoja je i voliš je. Nije ona kriva. Priroda, neka jača od nje .
Tako i Majka zemlja. Hraniteljka, mučenica i osuđenica, gažena od neprijatelja vijekovima, al' opstajala, odupirala se ,opirala i tuđoj čizmi, a svijala opanku seljačkom i davala. Davala nekad manje a nekad obilato sve što se iz te crnice moglo iscjediti. Jer seljak je branio i otimao, čuvao i međ prstima prosipao i kad je ginuo, nosio je, i na onaj svijet u šakama. A sad odlaze sa nje. Ko' da je se stide. Proklinju. Bježe. Napuštaju. Neće imati ko' ni da je obrađuje niti rije, niti sije Postaće prezrena pustolina od svih. Opet, oni koji ostaju, međe udaraju, prekrajaju i svađaju se oko nje. Selo posta prokleto zbog zemlje, na ovaj ili na onaj način. Nikom od mladih više ne treba, a stariji je već silom obrađuju. Stenju na njoj.
Ali, mladi su saznavali sve o životu u gradu i odlazili za boljim životom. Opet, bilo je onih koji su tog jutra sa uzbuđenjem i divljenjem, pa čak i poštovanjem izlazili da ih pozdrave, do ponovnog susreta, ko zna kada. Pozdravljali su dojučerašnje dječake, a sada mladiće koji su hrlili ka velegradu i drukčijim ljudima sa kojima nisu odrastali, sa ljudima koji im nisu znali ni oca ni majku, ni đeda,ni čiji su, ni iz kakve kuće dolaze... I uprkos toj spoznaji, smatrali su da je dobro da se mladi školuju, odu za boljim životom, i makar to značilo da se nikada ne vrate na selo, uspjet će! Davali su i žensku čeljad u gradove. Neka uče škole i budu učene. Majke su ih dodatno ohrabrivale da ne budu ovisne o mušku.
-Idi kćeri, imaj svoj dinar. Prokleto je biti obješen mušku o vrat. Bolje je i vodenički kamen okačiti, no čekati njegovu milostinju. Sluškinja si mu i ropkinja a ni suknje čestite nemaš. Čekaš kad će konjska kola upregnuti nekim poslom, pa usput ti kupiti u varoši najbližoj, suknju i to ,kakvu on hoće. Možda i maramu dobiješ uz nju. Idi i ne poželi ovakav život. -
Govoraše tako majke svojim kćerima, a ni jedna ne reče da ostane čestita i da čuva to ognjište u sebi i čast, ko nebo što se čuva i ne psuje. Osjećale su u sebi neku nasladu i inat životu koji se njima nije takav posrećio. Bile su srećne što od roda i stoke koju na najbližoj pijaci prodavaše, mogu kupiti dobre 'aljine i cipele i poslati ih tako opremljene u grad. Važno je bilo ići ukorak sa svijetinom.
Muškarci su uz snažni zagrljaj i stisak ruku ispraćali Vukašina i Dušana, dok su žene povremeno brisale oči maramicama, polivale vodu za njima i bacale orahe za sreću i napredak, a mala djeca bosa istrčavala na mraz u želji da ih stignu i poruče da im kupe "nešto".
A to nešto ni sami nisu znali, šta je. To "nešto" je pobuđivalo u njima želju da proniknu u tajnu dalekog svijeta,nepoznatog i potisnutog u duboku želju da se odraste brzo i krene istim putem kao njih dvojica...
-Odoše, ni ne okrenuše se - mrtvačkim glasom progovori Desa, gledajući u svog Milana očiju prepunih tuge.
-Šta ćemo sad?-
-Šta, šta ćemo! Šta, šta ćemo sad- osorno odbrusi on i pogleda je bez imalo milosti.
-Nisu umrli nedo' Bog. A i ti si brate kriva! Nisi ih zemlji privijala već si ih vazda branila kad sam ih htio učiti seoskim poslovima. Govorila si -učite djeco,učit, nemojte biti sirotinja- Pa eto ti sad tvog rezultata! Ne zanovjetaj mi više sa tim! Otišli- otišli- pa gurnu žarač duboko u grlo šporeta ko' da želi da iščačka svu neku muku iz sebe tim potezom.
- I da ti samo kažem- okrenu se hitro, pa je u oči pogleda
-Nemaš ti više čeljadi u kući, zapamti! Biće ti gosti i prolaznici na poneki dan, ko tuča kroz njivu kad naiđe. Udaraće te u srce a željna ćeš ih biti svaki put sve više i više. Sad trpi i ćuti! Majka si...-
Silovito razgrnu žar iz dubine peći u nekom jadu i gnjevu . Rasu se u užarenim lopticama po podu, zacvrči linoleum a guma zasmrdi. Pogleda ljutito u nju ko da je ona krivac, te baci onaj vreli žarač na pod, ljutito odmahnu rukom i uz tresak vrata izađe van.
Savi se Desa, te metalnom lopaticom pokupi ugljevlje a žarač kad odlijepi, ugleda trag na gumi ko raširene ruke koje su sad prazne i čekaju. Do kada, ko zna. Osta neki ledeni dah u duši od Milanovih riječi koje su joj odzvanjale u ušima.
-Sama si kriva! Eto ti, sad ćeš imati samo goste, prolaznike ko' tuču kroz njivu koja prođe. Udaraće te u srce a želićeš ih sve više. Ćuti i trpi! Majka si -
Podrhtavalo je srce u Desinim grudima. Pogleda kroz prozor i glasno zaplaka.
-Dušan se namjestio na sjedište i za kratko vrijeme zaspao. Vukašin je pogledavao kroz prozor svaku livadu na kojoj je napasao ovce i pred sobom vidio, koliko već juče ,stado bijelih rundavih oblačića koje poslušno prate njega i Garova koji ih je vodio na ispašu. Jasno ču ciku bezbrižnih dječaka, smijeh kraj izvora na kom su se napajali ledenom vodom iz male šake, osjeti duboko u nozdrvama miris vruće varenike iz raljike na ćošku šporeta, dok se mačak vrebajući pogodan trenutak spremao da skoči. Ugleda neosedlane konje sa snagom slobode u snažnim sapima i kuće raštrkane iz kojih se već vijao gust ,sivi dim. U tom jutru lebdio je poput puhora maslačka, otkinut i proživljen dio dotadašnjeg života, dok se u njedrima neosjetno uvlačila tuga i bol roditeljskog srca, i neka nejasna praznina i bol za selom koji je duboko utisnut u svaku žilu i venu kojom je strujao njihov dotadašnji život. Sve je to ponio u svom srcu tog jutra, ne sluteći da će mu se ta sjećanja otvarati kao neka rana koja će povremeno da vrijeđa i dugo krvari i boli.
Osjećao je da ga je pritisla majčina tuga iz očiju, čijeg se pogleda nikako nije mogao otresti. Kao da su ga gledale sa stakla autobusa, u kome se vidio njegov vlastiti obris koji je poskakivao gore - dole, dok su točkovi dizali prašinu sa izlokanog, seoskog puta. Zatomi uzdah te i on zatvori oči, utonu u ćutnju i pokuša da zaspe. Prisjetio se očeve ljutnje prema komšiji koji je zamjerio što je sinu kupio cokule za grad, a ne kvalitetne cipele. Smijaće mu se u tom Sarajevu.
- Zar se ne stidiš da ti dijete ide u cokulama u veliki grad? Što im Milane ne kupi kvalitetne cipele, nije tamo seljak dobrodošao?-
-Ti se bome stidi svoje pameti, Uglješa - oštro Milan progovori - a moji sinovi neće svojih ni opanaka ni cokula. Ako budu imali pameti, steći će svega i u opancima, ako ne budu, džaba im bome i carske cipele na nogama.-
Nakon nekoliko sati vožnje do Sarajeva, obojicu utonulih u san, trže glas vozača da svi putnici budu spremni za izlazak. Stigli su. Sarajevo je čekalo pred njihovim očima.
Nastaviće se...
