Prisjećam se tako. Odjednom osjetih
neki prigušen bol, mene male u meni sada...
Možda tek želja da se neke stvari,
neki daleki događaji vrate, neki ljudi ozdrave a neki vrate sa vječnog
počinka... Gledam kroz prozor baš kao nekad, ovu čarobnu sliku zimske večeri dok
dremljivo svjetlucaju srebrne konfetice mraza na svjetlosti uličnih reflektora
a snijeg škripi pod nogama. Tek pokoji auto prođe. Grad tone u san i izvlači
nemjerljivo dragocjene uspomene iz mene.
Djetinjstvo kod bake i deke u
Aleksincu. Bakin Češki servis za čaj, u koji nisi " smio da gledaš"
da se nebi slomio , ali jedini trenuci kada ti je bio dostupan, jeste
popodnevni čaj, obavezno od " nane". Baka sa svojim odmjerenim i
damskim pokretima, dama kakvu pamtim.
Špajz prepun slatkog i razne vrste zimnica,
ukrašene sa krpicma ili komadićima vješto iskrojenih poklopčića od kariranog
stoljnjaka. Plavog sa bijelim kockicama i crvenog sa bijelim kockicama.Tačno se
znalo šta pod kojom bojom čeka zimu.
"Biće ovo duga i hladna zima"
svaki put je baka "obećavala ". Po kojim parametrima je to znala, ali
zima zaista bude duga i hladna, kao i te godine. Ali divna i čarobna za nas djecu. Grudvanje na Brđanci i hladni obrazi ali zadovoljni osmjesi na
licima...
Idemo kući gdje sve miriše na baku i dekino prisustvo. Kuća miriše na
vanilin šećer i baka je opet pravila kolač.
" Da znate, ovo je poslednji
ove nedelje.Ne mogu više,ruke me bole" Ali opet nanovo miriše kuća nakon
pojedenog kolača sa višnjama i obaveznog uzdaha" mmmmm", dok se utapamo u taj
čaroban okus. Baka nas toplo gleda i već naslućujemo novu tepsiju nekog drugog
kolača , iako je "ruke bole". Deka sa sijedom,visoko uzdignutom kosom
i predivnom , predivnom dušom,čita "Ekspres Politiku" i tabiri "
Oštro oko" da nađe skriveni predmet. Nakon izvjesnog vremena oduševljen
svojim vidom i zapažanjem glasno odaje sebi priznanje i poput djeteta se slatko
smije. Zadovoljan i srećan,malim stvarima, koje su tako velike i čarobne slike
izvukle iz mene.
Uzima i on parče kolača da sebe časti. Baka ga kori
"
Dobro je ti, Dragi, vidiš koliko je sladak kolač, ima mnogo šećera.Jedan samo i
dosta"...
Eh, koliko ljubavi i brige u tom prekoru.. Baka sa sijedom kosom
sa loknama, i sjajem ehotona, biserno bijelim licem i zelenim očima oko kojih
se tek pokoja bora nazirala, divno izvajanim usnama bila je nekada izuzetna
ljepotica.
Kao baku je pamtim - prelijepu baku.Odmjereni pokreti, ondulacija
kose,krema za lice od ruže,tu je jedino koristila, i dotjerana za varoš, a tako
divna i kod kuće.Kecelja na njoj je beskprekorna...
Taj dan je pravila šne -
nokle. Deka ih je posebno volio.Ja kao dijete i nisam.Pojela bih žuti krem, a
" pufnice" kako sam zvala šne ,nisam baš voljela.Nije mi bilo
dovoljno slatko....Bože, kako je sve divno. Sigurnost, djetinjstvo, ljubav bake
i deke, odlasci na Moravicu sa dekom i pecanje, odlasci u penzionerski klub i
gledanje kako deka obavezno dobija u dominama.
Čujem baku kako govori
"Da li će Dragi biti ono dovoljno drva za zimu.Ubio ga Bog i ovaj lenji
šporet dok povuče - više odvuče nego što da toplote" ...
A uvijek je bilo i
da pretekne. Nikada se nije
" na knap" kupovalo...
A ova čarobna noć
sa ukusom kolača od višanja i šne nokli, mirisom čaja od " nane" iz Češkog
porculana i neke ušuškane dremljivosti mi miriše na njih. Izvlači mi iz krajička
one djetinje mene, suzu koja možda znači želju da ih vidim, želju za sigurnošću
onom nekadašnjom ili tek ljubav iz srca. Sve je pomješano izgleda...
Pa mi prosto
bude žao kad neko kaže za zimu da je ružna i teška. Koliko lijepog zna da
iznese ovo prijatno sjećanje i kakvu molitvu da uznese za one koji te čuvaju i
dalje na neki tajinski, drugačiji način. Djetinjstvo!
Pa se sjetih poruke Meše
Selimovića koji kaže "Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca.
Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom
ne dopustimo da budemo ono što nismo.”
I da ne zaboravimo na stare...I nečija baka večeras pravi kolač svojim unucima
i ostavlja neizbirisiv trag u dušama koje će nekada biti podmlađene baš ovakvim
sjećanjem...
