SMRT JE ZATEKLA I PREVARILA

                         

Opet sam osjetio onaj tako poznat i oštar bol

pri pomisli na nju.

Želim da vjerujem da je prošlo

ali osjećanja me izdaju.

Suze što se kotrljaju niz moje lice

kao kamenčići

koje je prevrtala po svojim dugim,

vitkim prstima,

i srećan sam zapravo što me

ne vidi sada.

Mogao bih reći da je bila

krasna, prekrasna žena,

puna ljubavi i razumjevanja za sve

oko sebe.

Imala je krupne oči koje su se stalno

smijale.

Izraz lica koji kao da je uvijek iznenađen,

duge,vitke prste,

gustu kosu koju je posebno njegovala.

Mogao bih reći da je imala smirenosti

i ljepote u sebi

više nego i sam zalazak sunca,

purpurno,vruće srce

i da je bila ranjiva i nježna

kao rijetko ko, koga sam poznavao.

Mogao bih još toliko toga reći o njoj,

i sve bi to bile

prazne, beznačajne riječi u poređenju

sa njom,koje se sjećam  i sad

nakon toliko godina.

A onda je jednog dana,

dok se magla valjala po vazduhu

i topila oblake

pretvarajući ih u sitne kapljice,

umrla,

umrla!

Plakao sam.

Kažu laka je to bila smrt.

U snu koji je prevario,

zatekao.

Činilo se kao da spava.

Ne znam o čemu je sanjala.

Sagao sam se nad nju sasvim nježno,

i sve mi se činilo besmisleno,

i tada, i sad nakon toliko godina,

dok mi u ušima odzvanja njen

ničim pomućen smijeh,

i zvuk kamenčića koje je prevrtala

po svojim dugim, vitkim prstima.

Nisam želio da ode

tek tako sa kapljicama magle,

bez smijeha ,onako blijeda

i gotovo spokojna.

A nisam stigao ni da joj kažem,

koliko je volim!

PUT LJUBAVI PRVI DIO

                                            

 Ostavi je! Ne diraj je,osorno je podviknuo grub muški glas .Neka plače, ne tiče me se,biće mi zahvalna za neki dan na toj odluci.Dosta je djece,neće se rađati kopilad u mojoj kući niti će ona još dugo biti pod mojim krovom,pa se okrete blijedoj ,mladoj ženi,nesrećnog pogleda i unese joj se u lice vičući jako :"Jesi li razumjela"! Iz njega je izbijala duboka mržnja i ogorčenost dok ga je ona  grčevito stezala za nogavice pantalona, skoro ležeći na podu plačući duboko i neutješno.Otresao je nogu u vazduhu i gotovo je gurnuo tim naglim pokretom,potom se okrenuo  da izađe iz sobe, i još jednom podviknuo:"Jesi li razumjela! Sutra se oslobađaš tog kopileta!" Tresak vrata koji se zatim  začuo,zatresao  je svu njenu utrobu i srce koje je drhtalo od straha i bola.Ostala je sklupčana,povijenih leđa,duž kojih su se poput nevidljivih udaraca, spuštali duboki uzdasi i jecaji koji su kidali  svo njeno biće.Rasuta, bujna  crna kosa, mokra od  suza, podsjećala je  na povijene grane vrbe na riječnoj dolini, nad kojom se spuštala gusta magla koja je pokrivala svu prirodu.Priđe joj  mlada deblja žena i nježno je podiže sa poda, šaputajući riječi utjehe i pokušavajući da je umiri. Srna je podigla glavu i nijemom molbom tražeći pomoć opet zaplaka. :" Nemoj plakati,tješila je .Biće sve dobro,proći će oca ovaj bijes.Nije on zao,samo je prijek.Znaš ga" Sve je i njoj samoj zvučalo slabo i neubjedljivo, jer su upravo obje znale surovost i neumoljivost sa kojom su odgajane od njihovog oca, Mitra , gazde cijelog kamenoloma u pitomom i voćem prebogatom selu.Cijeli život je više služio narodu nego svojoj porodici.Žena mu je u bolnoj samoći i umrla ostavivši dvije kćerke koje su nakon njene smrti još bolje shvatile tugu i majčinu bol.Nemušt u osjećajima, odgajao je Srnu i Lanu grubo i bez mekoće,  ponašao se  prema njima kao prema  krupnom kamenju koje je tesao  u kamenolomu, i lomio ga po potrebi posla.Poznavali su ga svi kao prezrivog, teškog , osornog čovjeka koga su se bojali i seljani, a druge gazde izbjegavale nesporazume sa njim. Lana se udala u dvadesetoj godini za trgovačkog sina koji je završio mlad život pod točkovima voza. Prelazeći prugu zaglavila mu se noga u šinama i tako je u užasu posmatrao ogromnu mašinu koja se uz parajući pisak približavala i odbacila ga daleko u šipražje. Lana  ga nije mogla prepoznati kada su ga pronašli.Težak život koji je kao mala djevojčica osjetila, nastavljao se i kao da se prezrivo cerio u lice,  nije obećavao mnogo toga lijepog u budućnosti. Ostavši sa dva mala sina ubrzo nije  dobrodošla u kući u kojoj se udala.Stevanov izbor ,njegovi nisu nikada odobravali ,ali su mu pustili na volju. On se nadao da će je njegovi prihvatiti ,pogotovo kada mu je rodila muške naslednike.Te krhke nade su potpuno ugašene kada su joj javili za nesreću koju je doživio. Nakon nekoliko mjeseci od Stevanove pogibije rekli su joj da se vrati u svoju kuću a njeni  sinovi mogu ostati u njihovoj kući ako želi.U nevjerici zbog njihove ponude , odlučila se naravno svoju djecu povesti sa sobom.Njihova ravnodušnost je bila nerazumljiva. Viđali su se sa unucima  samo na groblju na pomenima i godišnjicama.I,evo već pet godina tako. Dječaci rastu tako brzo bez mogućnošću da im objasni i razmrsi svu tu situaciju sa očevim roditeljima. Kao da su i oni osjećali tu nepravdu, bili su toliko poslušni i veoma vezani za nju. Gazda Mitar,njihov deda, je pokazivao posebnu nježnost prema njima.Neobično blag i pitom sa njima,činio je svu situaciju podnošljivijom. Lana je često pomišljala kako su joj upravo dječaci stigli kao blagoslov koji svu tešku situaciju mlade udovice čine jednostavnijom. Srna je skoro tri godine mlađa od sestre i njihova vezanost je imala poseban karakter i nit,pogotovo zbog tvrde surovosti i odgoja koji je pratio sve njihove dane, posebno nakon majčine smrti. Sa Dimitrijem se upoznala kada je nosila ručak radnicima u kamenolom. Snažan i razvijen mladić prodornog pogleda i čelično plavih očiju koje su imale tako nježan prizvuk topline, obrisao je svu tugu u njenom mladom , napaćenom srcu. Svaki put pri njihovim susretima hvatala bi je drhtavica nakon koje je poslije padala u neku čudnu  ljubavnu groznicu.Zavolila je Dimitrija a on je sa posebnim uzbuđenjem svaki dan čekao ručak i trenutak da joj kao slučajno dodirne , nježne,meke dlanove.Voljeli su se ćutke i bez i jedne riječi.Tajno, otvorenih pogleda i očiju prepunih čežnje. I tako su sasvim neočekivano pali jedno drugom u naručje,kada je došao u kuću da pomogne oko sijena,dok je gazda Mitar bio u varoši nekoliko dana poslom.Tu noć je grmilo i septembarska kiša se u slapovima slivala niz prozore kuće.Kao da je izvodila valcer klizeći niz stakla i prateći šum meke trave koja se povijala pod laganim vjetrom ,njišući se lijevo ,desno. U ritmu kišnih kapi i  vlati trave ,njihala su se i njihova mlada tijela žudno upijajući ljubav koja se krila. Tu noć je i ostala trudna,osjećala je to dok su mokri od strasti ležali jedno kraj drugog srećni i ostvareni. Tada joj je rekao da za neki dan odlazi na brod na dvije godine i da će je čim se vrati ženiti,da je voli više nego život svoj i da ga čeka. Prstima joj je po prelijepom licu crtao put koji će brodom proputovati, dok se kiša stišavala odlazeći sa blagim vjetrom dok su dvoje mladih ljudi tonuli u spokojan san. Večeras je oslonjena na sigurne Lanine ruke, tiho jecala i  na kratko utonula u  nemiran i težak san."Ustaj i spremaj se",uplašio je gotovo nasilan ton oca koji je ušao u sobu,kratko pokucavši prije toga. Njegov smrknut pogled je ukazivao na svu bezizlaznost situacije i njegovu neumoljivost. "Imaš sat vremena da se spremiš. Ilija će te odvesti do ljekara u varoš i sve će biti gotovo za sat vremena.Odležaćeš jedan dan tamo, sve sam ugovorio sa doktorom i vraćaš se ovde.Nakon toga ću vidjeti šta ću sa tobom. O ovome niko ne smije da zna, a tog kučkinog sina ću ubiti kad se vrati." Srna je zurila u te hladne oči dok je cijelo njeno biće umiralo i vrištalo za pomoć i milost. Otac je tražio od nje da se odrekne svoje ljubavi, Dimitrijevog i njenog  djeteta, koje je već pulsiralo u njenoj utrobi. Nesposobna da se odupre bilo kakvim riječima,bez zaštite i milosti njenog voljenog, osjećala se kao mrtva. Klonula glava sa rasutom kosom po bijelom licu,klatila se tamo,vamo i odavala  neku čudnu sliku koja je nalikovala na sito iz koga se upravo prosijavalo brašno. Nesigurno je, iskidanim rečenicama  prošaptala  " Ja to ne mogu da uradim". Mitar se za nekoliko koraka približio i sikteći kroz zube, opasnim tonom  procjedio :" Ubiću i tebe i njega i to kopile ,vratiš li se neobavljena posla! Auto je spremno,krećeš za pola sata milom ili silom.Nećeš ti mene brukati u selu!" Opet zalupivši vratima za sobom otišao je iz sobe, dok je ona drhtala sjedeći na krevetu, osjetivši svu beznadežnost i okrutnost njenog oca.Po prvi put se u njoj pored straha pojavila i duboka mržnja prema tom čovjeku koga nije mogla nikako povezati sa mekom ,tihom i nježnom ženom, njenom  majkom koja je bila poput  pitkih zraka sunca u tom životnom  mraku. Lana je polako ušla u sobu i zatekla je kako plače gledajući je bespomoćno. U tim dvjema ženama se uzdigao krik odbrane svetinje koju je Bog spustio u krilo ženi,i ona je čvrsto zagrli ,odlučno progovorivši. :" Učini ono što moraš! Dužna si to zbog tog djeteta, sebe,i vaše ljubavi. Nemoj pristati na poraz.Bog te čuva, moja ljubav te čuva i to dijete te štiti od svakog zla. Bježi i ne osvrći se. Imaš izlaz a način postoji. Molitve moje će te čuvati ma kud god krenula.Cijena za ovaj nikakav život ovde, je previsoka!Volim te" A, zatim je jako stegnula i obe su jecale stežući jedna drugu u dug i snažan zagrljaj ,pitajući se kuda će je sve  život  odvesti za duge dvije godine, čekajući Dimitrija. Na brzinu je gurnula nekoliko komada garderobe i njegov džemper koji joj je ostavio kao zalog njihove ljubavi vrijedne življenja. Pogledale su se još jednom dok je ulazila u auto,osvrćući se na zadnjem sjedištu i klonulo mašući kao beživotnom,jedva  drhtavom rukom.Suze su se u vrućim mlazevima slivale niz njene okrugle ,bijele obraze dok su se  pune, crvene usne micale u neki nerazgovjetan šapat. Nakon nekih sat vremena vožnje,pred samu varoš, odlučno je progovorila. :" Stani ovde.Ja izlazim.Nemaš ništa sa ovim i ne znaš šta se desilo.Ostavio si me pred bolnicom.Moli se za mene,i ja ću za tebe".Čovjek je saosjećajno gledao dok je izlazila iz auta sa malim prtljagom,oslobođena i hrabra da preuzme odgovoronost za sebe i kontrolu cijele situacije. Klimnuo je glavom i u meki dlan joj spustio svežanj novčanica ,zadivljen njenom ljepotom koja se još više isticala sjajem u očima i mirnom odlučnošću. Pogledala ga je zahvalno i spustila svoj meki dlan u njegovu ruku koja  ju je čvrsto stegnula."Ako ti bilo što treba naći ću se da ti pomognem.Siguran sam da će se Dimitrije vratiti i da ćete biti srećni.Ostavio je ove novce da ti se nađu ako zatrebaju.Mislim da ti sad trebaju više nego ikad. Budi blagoslovena!" Zatim je pokrenuo auto i nekoliko puta se osvrnuo za tom hrabrom ženom koja je imala duboku vjeru i ljubav,prema Bogu,Dimitriju i djetetu koje je nosila u utrobi. Srna je nekoliko trenutaka neodlučno stajala na samom ulazu u varoš, a zatim je potrčala dok joj se bujna kosa rasipala u valovima.Na trenutak je podsjećala na  šumsku srnu koja je bježala pred lovcem štiteći svojim tijelom mladunče.Prisjetila se riječi njene majke pred smrt." Dala sam vam imena Srna i Lana ,jer nosite svu ljepotu duboke šume i tajnu njene dubine i surovosti.Samo da mi poput srne i laneta ne bježite pred životom. Molite se da život  prema vama bude dobar i naklonjen. Štitiću  vas gdje god bila!" Srna je znala  da čedo koje je nosila ima svu snagu koja joj je potrebna.Ljubav prema djetetu joj je davala takvu moć i odbranu od svega .Odlučila se za njegov i svoj život! Upravo je krčila put u slobodu, uronjena u neku pijanu radost, uzmičući pred strahom od života!     

Slika preuzeta sa google 

PUSTINJSKA RUŽA

                                            

 Kamp je bio potpuno tih, a prostorom oko paviljona i bolnice provlačila se neka svečana  tišina i spokoj, koja prija čulima i odmara misli od učestalih briga i posla.Taj  tako rijedak a toliko potreban mir, je bio skoro  zanemarljiv. Na ogradi  čvrsto zidanog paviljona duž koga su se protezale okrugle terase sa plavim,neobično ugradjenim  krugovima koji su ličili na neko prstenje,  stajala je naslonjena nježna, lijepa i skladno gradjena žena, u dugoj,šarenoj  suknji, koja kao da  joj se  na laganom  jutarnjem povjetarcu, mazila oko  nogu. Kiša je u pustinji bila prava rijetkost i ako je čak i padala, obično bi samo poprašila zemlju na kojoj se nepreglednom dužinom valjuškao sitan,zlatast pjesak.Jutros je vazduh odisao blagorastvorenjem i  bogatim ozonom i mogla se gotovo dodirnuti ta ljepota koja je bila nevidljiva , a opet tako opipljivo jasna. Kiša je cijelu noć padala i  Nađa nije mogla da se sjeti kada se poslednji put osjećalo takvo olakšanje u vazduhu.Zagledana u jednoličan pjeskoviti prizor, tiho je uzdahnula, proživljavajući jasan,ponovni bol koji je nekada davno gutao i proždirao sve njene nade i snove,koje je bila primorana da zaboravi i zakopa u sebe. Gracioznim pokretom se odmakla od ograde i ušla u malu sobu koja je bila namjenjena za radnike bolnice. Sve sobe su imale istu veličinu i izgled. Krevet sa udobnim dušekom,sto i dvije stolice,četvrtasta komoda sa nekoliko ladica i ormar.Taj oficijelni izgled je jedino ublažavala šarena hasura orijentalnih šara i ljubičasta trakasta zavjesa na velikom prozoru. Na komodi su stajali ramovi raznih boja i oblika, koje su krasile slike ljupke, kovrdžave djevojke. Oči i kosa su bile njegove i to je jedino podsjećalo da sve što je proživjela uz njega, nije bio san, već stvarnost koja joj je kroz kćerku bila svaki dan pred očima. Bacila je čežnjiv pogled na slike i odlučila skuvati kafu uživajući u miru prelijepog africkog jutra. Miris kafe i kišnog ozona je izvukao neprimjetan bol koji je godinama savlađivala a koji se s vremena na vrijeme javljao u većem ili manjem intenzitetu. Udobno se smjestila na stolicu terase na kojoj je bila i prije dvadeset godina.Prisjećala se tog dana kad su se ugledali baš pred njenom sobom kad je došao da rasporedi novu grupu medicinskih radnika.Visok,tamnoput sa velikim crnim kovrdzama i krupnim,tamnim očima, ličio joj je na savršeno izvajanu skulpturu..Imao je potpuno bijelu košulju ispod koje se naziralo žilavo, snažno ,gipko tijelo.Miris  njegove tamne kože je bio oštar ,pomješan sa notama bergamota,kaktusa,ambergrisa i duvana.Taj miris je na trenutak opio sva njena čula i obilježio cijeli njen budući zivot. Mirisao je na mistiku,na blagu afričku noć,suvu  pustinju,orijent, na divlju neukrotivost  koja se povinovala jedino zakonu slobode i  surovim pustinjskim uslovima života. Pogledi su im se izmješali u nježno i hladno, u pitomo i divlje,u spojivo i nespojivo. Širok osmjeh i dva niza  bijelih,savršeno pravilnih zuba su umekšali crte lica koje je istog trena  poprimilo  dječački izgled. Lelujava  poput vrućine koja je izbijala iz pijeska, nazirala se buduca čežnja  i stvarno pripadanje jedno drugom.Osamljenost i potpuno drugačiji uslovi života činili su je ranjivijom.Povremeni službeni susreti i zajednički rad na odelenju neosjetno ih je zbližavao. Često je zbijao šale na poslu, prekraćivao vrijeme opisujući život u pustinji, a nerijetko je svirao  gitaru i kada nije bilo posla na odelenju pjevao o dalekim, izgubljenim i neodrživim  ljubavima koje su različite kulture razdvojile. U njihov odnos se uvukla  ljepota   mrklih africkih noći obavijenih zvucima čežnjivih tonova muzike, nepreglednih karavana i nobjašnjivog bola koji se provlačio poput vrućine u njihovu sobu,koju su krišom napuštali pred radjanje zore.Voljeli su se tajno i intenzivno,obećavajući jedno drugom sva buduća pripadanja uprkos nerazumljivim i nedoglednim planovima koja nisu išla jedno uz drugo, jer su vec tada osjećali da je zajednička budućnost poput orhideje posađene u pustinjskom pjesku, koja neće moći opstati zbog surove suve klime i odbačenosti i  nepripadanja tu, u tom okruzenju. Nakon bliskih trenutaka ležali bi ćutke pripijeni jedno uz drugo, kao dan i noć,zemlja i nebo, crno i bijelo.Kao suprotnosti bez koje nije moguća cjelina. Voljeli su se svake noći , dok su se preko dana žudno gledali  i tek povremeno kada se dotaknu bliskih,budućih dana, sa strahom  jedno drugo prekidali u pola rečenice.To je bila tema od koje se bježi i koja se ne pominje.  Prošle su dvije godine u kojoj su se  mješali mirisi toplih africkih noći i dana,mirisa  badema,šuštanja vrućeg pustinjskog vjetra,zanosa, strasti i zavodjenja. U trećoj, nastupajućoj godini, Nađa je osjetila novi život u sebi. Bila je trudna.Nešto što je toliko tajno željeljela i nešto od čega je strepila.Nešto što je znala duboko u sebi da ce ih ili trajno zbližiti ili trajno razdvojiti. Spremala se da mu saopšti uveče, tu,za ženu najljepšu vijest, i da gleda njegove tamne oči i lice obasjano mjesečinom dok polako bude naglašavala riječ po riječ, i da uživa u sjaju njegovih očiju koji će se odražavati zbog činjenice da nosi njegovo dijete.Šaputala je u zanosu  nekoliko puta rečenice kojima je mjenjala čas ton glasa, čas smisao i raspored.Bila je u dnevnoj smjeni kad je ušao u prostoriju i nevidljivim pokretom glave joj dao znak da izađe.Znala je da se nešto dogodilo,titraj  u njoj joj je govorio da nije dobro.Pogledala je njegovo lijepo lice, opaljeno suncem dok je ukočeno posmatrao. Kratko i naglo je rekao, bez pripreme, bez bilo kakvog osjećaja u glasu, gotovo beživotnim tonom, da ga njegovi žene idući mjesec. Da su nekako naslutili njihov odnos koji im se ne sviđa i koji je besmislen po njih.To je djevojka njihove kulture, kraja, običaja i po njima će biti savršena supruga i majka njegovoj budućoj djeci. Ni tog dana niti danas, prisjećajući se tog vremena u kome je vrisak pogaženih osjećanja ostao da leži na pustinjskom pjesku na vrelini na kome se poigravao vjetar raznoseći čestice u duboku saharu,nije saznala da li je sve to izrekao tako brzo i nemilosrdno jer se i sam bojao tog trenutka i jer ni sam nije znao šta  će u budućim godinama raditi sa svim tim  živim uspomenama, ili je sve bila njegova laž upakovana u njeno vjerovanje da ce izmoći iskušenjima skupa i jači od svih.Jači od svake različitosti. Taj dan je ,dobro se sjeća ,mirisao na tek raspolućenu lubenicu i jod koji se širio bolničkim hodnikom. Dugi niz godina je pokušavala da se prisjeti mirisa njegove kože i poznatog  parfema koji je nosio mistiku orijenta u afričkoj noći,da se makar prisjeti bilo čega sto bi joj izvuklo osjećaj mira,ali nije uspjevala nanovo osjetiti ništa drugo, sem mirisa te raspolovljene lubenice koja je bila nalik njenom zdobljenom srcu,koje je ostalo raspolućeno taj dan i sve buduce godine. Dok se odmicao od nje,znala je da nikad neće reći ništa o  živoj uspomeni koju će ponijeti sa sobom. Ugovor koji je isticao nije produžila. Vraćala se kući puna bola, neuzvraćene ljubavi i ostvarene potajne  želje.Proživljvala je svaki trenutak njihovih dodira,njihove strasti,ljubavi i suza koji su bili pomješani sa mirisom te zemlje u kojoj je i dio sebe ostavila i dio njega ponijela sa sobom. Otišli su svako svojim putem. Otišla je davno i ponovo se vratila. Prijavila se na ponovni, privremeni rad jer je njegova kćerka željela da upozna oca. Željela je da mu kaže da postoji i da  osjeti dah drugacije zemlje,da ga pogleda i sazna kako izgleda čovjek koji je ostavio njenu majku samu i preplašenu,koji je upropastio njenu mladost i  zauvjek je obilježio. Dan je mirisao na njegovu kožu ,bergamot i badem  u njihovim toplim afričkim noćima. Suze koje su joj kapale tražile su svoj put iz bolnog, napaćenog srca. Ovog puta ništa nije očekivala od njega. Poput karavana koji prolaze i odlaze u noć, ostavljajući trag u dubokom,mekom pustinjskom  pijesku, tako je i trag njenih stopa utisnut ostao za vremena koja će svjedočiti njihovu tajnu strasti. Najveća pustinja na svijetu, sahara,vidljiva je čak i iz svemira.A, na vrelom suncu od soli, pjeska i vode, rađaju se pustinjske ruže. Zrna pijeska zauvjek zatočena u kristalima gipsa rađaju prelijepe, jedinstvene ruže i ni jedna nije nalik jedna drugoj.Svaka je drugačija i posebna.Tako je i njihova ljubav drugacija i vidljiva i iz samog svemira. U noćima okupanim kapima soli i pjeska začela se jedna tako vrijedna i posebna pustinjska ruža. Samo njihova ruža.  

KAKO POJEDINE LJUDE RADUJE TUĐA NESREĆA

Svaki dan me poneka lična ili nečija tuđa životna situacija dovede do neke spoznaje, i na tom iskustvu i saznanju sam neizmjerno zahvalna.Promatram kako se ljudi ophode i ponašaju jedni prema drugima kada ovi nemaju ništa i kako ,kada postignu neki uspjeh.Izgleda da je u čudnoj i paloj ljudskoj prirodi lakše " svariti" osobu koja je bespomoćna, slaba i koja recimo nema ni za osnovne potrebe.Tu se nađe odmah mnogo onih koji bi da pomognu da se organizuje nešto za njih, da se skupi neka pomoć i da se da podrška osobi u nevolji. To me je do skoro veoma radovalo i smatrala sam da su baš svi od tih ljudi dobronamjerni, iskreni i čovjekoljubivi sa čistim namjerama.Međutim,otvorenog uma posmatrajući te pojedince kojih nema baš malo, došla sam do zaključka da dobronamjernost sa tim nema nikakve veze niti dodirnih tačaka. Da ne bih pregrubo i ishitreno donosila zaključak nisam nikada željela davati glasna razmišljanja u vezi toga, jer sam išla na to, makar se bilo kako pomaže ljudima u nevolji ,bolje nego nikako. Želim da pojasnim ovo što ispada komplikovano a zapravo je veoma prosto i shvatljivo.Kada je nekome od nas teško ili doživimo neku veliku prekratnicu u životu, neku ličnu dramu oko nas se nađu ljudi koji nude pomoć, trče da ti izađu u susret, daju konkretnu pomoć ili ljekovitu riječ koja mnogo toga u nama automatski zacijeli i ublaži.Ali vremenom čuješ iza leđa komentare " tako joj (mu) i treba"," i jeste poletila previsoko"," on je toliko uobražen da me ne čudi što je došao do toga" i sl. Pljušte osude ,odobravanja u životnom preokretu ,odmah se pronađu sudije i besplatni advokati koji dijele svoja razmišljanja i zaključke kako je do toga moralo doći.Sada sam već dovoljno zrela i sazrela da se ne zanosim velikom ljudskom dobrotom, jer vidim zapravo da je mnogima veoma inspirativno prići nekom nevoljniku, ali ne zbog čistog srca, već osjećaja superiornosti u odnosu na tu osobu.I dok god tog nekoga ( prosjaka,siromašnog ili osobu sa porokom,ženu ili muškarca pred razvodom ili bilo kojim životnim velikim iskušenjem) imaju mogućnost sagledavati iz ptičje perspektive, jer ovaj leži na zemlji a oni ga posmatraju odozgo, osjećaj je vrhunski.Dobijaju ideju osobenosti i posebno omamljujućeg ukusa da su oni bolji od te osobe i da im se ne dešava ništa od svega kroz šta taj neko prolazi. Osjećaj da se pomogne drugom u tim trenucima ima isključivo sebičan karakter u čijem korijenu leži liječenje ličnih kompleksa pa usudiću se reći i čak neka zluradost, što je baš od njih taj neko trenutno " ovisan" . A onda život preokrene situaciju i postavi jasnu mogućnost da ti dobronamjerni zaista pokažu svoje dobre osobine ,radost za tuđu sreću , milosrđe ,iskrenost i sve što je kao bila zvjezda vodilja ovih istih ljudi, kada su pomagali čovjeku koga je trenutni životni izazov slomio. Malo po malo ta osoba se pridiže, prikuplja svoje krhotine i opet ih lijepi u cjelinu sa izrazom snage i nekog novog saznanja i bogatiji za iskustvo i pobjedu.Mnogi se čak sa samog dna vinu toliko visoko da ta visina počinje vrijeđati pogled tih istih "dobričina" koji su nesebično do juče pomagali slabijem od sebe.I tu zapravo kreće pravi test dobrote, blagosti, ljubavi, sreće za drugog i nečiji prosperitet. Začuđeno sam posmatrala te iste dragocjene ljude koji su tješili, pomagali i davali dio sebe u pomoći, kako se od jagnjadi pretvaraju u krvoločne vukove koji bi da proždru svoj plijen.Poraženi do juče, danas postaje pobjednik i očekuje od tih istih ljudi da dijele sa njim sreću, kao što su suze do juče.No, ne lezi vraže! Ti isti se preobražavaju u hijene , spartance u areni željni novih rana i krvi tog nesrećnika.Kako se usuđuje toliko dići bez njihovog odobravanja ili nivoa visine!?Somljen do juče mora biti slomljen i danas jer onda njihova pomoć nije više potrebna ,oni ne uživaju u vlastitom okusu super ljudi koji se kite još i vijencima pohvala od okoline.Zbunjeno posmatram kako ti blago pogledi dobijajuu pakostan sjaj i poražavajuću neiskrenost.I ne samo da se ne raduju uspjehu i pobjedi prijatelja već bi, da ga lično pesnicom stuku i vrate na zemlju " gdje mu je mjesto". O, jadni i nesrećni čovječe! Kuda srljaš i gdje si pošao sa tim smradom u sebi? Znaš li da će tebe ta tvoja lična pesnica stući i baciti na zemlju? Znaš li da božansko oko nijemo i netremice sve posmatra i da li si čuo za Zakon Božije pravde koja na kantar stavlja i čast i i istinu i laž i mržnju? I na toj vagi ne možeš ni jedan lažni tas poturiti.Kako daješ tako će ti se vratiti! Na ravne časti, odmjereno onako kako si i ti odmjerio.Vraćeno će ti biti svako parče koje si odijelio sa iskrenom namjerom ili lažnom i pritvornom dobrotom.I ne samo to,već ćeš svaku kap mržnje lično da ispiješ koja će biti tvoja žuč i presuda! Trenutno me je utvrdio u ovom razočarenju najaktuelniji razvod poznate motivatorke i njenog muža.Razvod kao razvod ne bi trebao privući toliku pažnju niti talasanje javnosti. I nije uopšte bitno o kome se radi.Razvod je teška povreda ličnih osjećaja sa težinom iznevjerenosti, obmane, pitanja samom sebi kako je došlo do toga, gdje sam pogriješio teška duševna patnja pojedinca koji prolazi najveću životnu dramu, još ako ima i dijete ( cu) uz sebe pokušaj uspostavljanja ravnoteže i kod njih.Razvod je tvrdim, gubitak stabilnog tla pod nogama , ma kako izgledao jedini moguć i ispravan izlaz iz jedne zajednice. Juče sam ni ne znajući za to, čula komentar bliske osobe kako je sada najveći "hit"novinara i javnosti njihov razvod. Izađoh na portale da pregledam i na kanale koje ona dijeli sa svojim pratiocima.I koliko mržnje tu pronađoh!I koliko ljudske pakosti i zluradosti,sreće zbog nečijeg najranjivijeg životnog poglavlja,pa još uz to "dobrodušnih" komentara " što sad sebi ne pomogne" ," zračila je tako" i slične nemoći.Jer nemoć je jedino što izlazi iz usta tih ljudi. Lično imam zdravo razuman odnos prema svakome, te i mnoga " učenja" ili bilo kakvu knjigu propustim kroz lični filter i od svakoga prihvatim što smatram da je ispravno i meni korisno, a što mislim da je zabluda odbacujem .Tako da nisam pristalica nekih ideja koje zastupa, ali isto tako znam koliko puta sam i ja odgledala njen video sa stanovišta psihologije i koliko sam primjećivala da se davala u tome što radi .Koliko voli to što radi i iskreno se bavi sa tim, sigurna da je to dobro.Čitala sam kolikim je ljudima pomagala sa savjetima i smatram da je to divno. Svi mi imamo slobodu od Boga datu i mozak pa možemo da sami sažvaćemo šta nam je dobro a šta nije. Ali tolike salve napada na nju , tolike pogrdne misli, toliko težine u izrečenom ka njoj i radosti zbog trenutne drame me uvjerava da su ljudi ostali isti kao kad su i Hrista razapinjali. Dan prije stradanja su mu usklikivali Osana, Osana i bacali maslinove grančice pred Njega, a dan iza toga su vikali " Raspni ga" , "Raspni ga". Ova opasnost i dvojnost ljudske prirode svakog od nas može zadesiti.Samo zavisi sa koje strane se nalazimo.Ako smo na istoj strani ulice sa " prosječnim" onda smo u njihovom taboru, ako li malo ispadnemo i iskočimo iz okvira osrednjosti, svjetina će da nas pogubi. Da li smo svjesni onda koliko je svaki ljudski zao potez samo dokaz koliko je važno biti prije svega svjestan da je sve prolazno osim Zakona Božijeg i pravde i koliko nas svi mogu napustiti i iznevjeriti ali Bog nikada! To božansko i to Carstvo nebesko je u nama.Imamo snagu i moć vinuti se svaki čas u visinu i ako se držimo skromnog mišljenja da ništa nije naše, već posuđen ili besplatan talenat božji, neće nas ljudi moći povrijediti.I ako nas obore na zemlju, snaga veća od njihove će ih srušiti a nas podići. A naučeno niko ne može da nam uzme i novu snagu , obnovljenu niko ne može da nam ukrade i otme. Tako i sa ovim događajem na koji nisam mogla da oćutim...Vidim ljudsku pritvornost i pakost i žalosna sam zbog toga.Žalosna sam zato što je svačije djelo i misao odjek u vasioni.Svačija dobrota je zrno soli koje se nadodaje da život ne obljutavi a svačije zlo djelo je takođe odjek u vasioni koji oduzima snagu i dodaje težinu svima koji smo u tom životnom procesu putovanja. i razmišljajući tako o ljudskoj prirodi prisjećam se toliko vječnih riječi Svetog Vladike Nikolaja:
"Usred graje i poruge ljudske uzdiže se molitva moja k Tebi Care moj, i Carevino moja.Molitva je tamjan što bez prestanka kadi dušu moju i uzdiže je k Tebi i prigiba Tebe k njoj.Sagni se Care moj, da Ti šapnem najmiliju tajnu,najtananiju molitvu, najmolitveniju želju. Ti si predmet svih molitava mojih,sveg iskanja moga.Ništa od tebe ne ištem, vaistinu samo Tebe."