ODSJAJ LJUBAVI JEDNOG ANĐELA...

Koliko praznine u razmetanju riječima! Koliko ljepote u tišini neizgovorenih riječi..
Prisjećam se jedne situacije iz autobusa kada djevojka, vidno izrevoltirana,što je baka stala ispred nje,očito slučajnim " odabirom"baš njenog mjesta, jer je bila gužva a djevojka je sa slušalicama u ušima povremeno bacala pogled na baku i vjerovatno sa buđenjem savjesti i ono malo kućnog odgoja koji je imala u sebi, počinje  glasan traktat, vjerovatno da ubije savjest koja se javlja usled nepristojnosti i nemara prema bakici koja je isijavala mir i ljubav. Tiho je stajala pored njenog sjedišta i drhtavom rukom se držala za sjedište.Djevojka počinje monolog :" Cccc, kad se ovako namjerno namjestite da vas svi sažaljevaju i baš stanete pored mladih koji po pravilu MORAJU da vam ustanu, naježim se.Imate sve besplatno od liječenja do karte autobuske, u vašem vremenu ste imali kredite i sve besplatno kod Tita,i sad šta!? Treba da ustanem da bi ti sjela, jer si stara.Pa, izvini, i ja sam imala težak dan.Fakultet, mozda radim da se školujem i još mi se vi ovde namjestite da ne mogu da dišem! Što je bilo!? Gledaš me kao da ne razumiješ ništa!Kako ste vi stari svi redom kao prepisani.Naivčine!" Baka se u jednom trenutku prenula iz ličnog sanjarenja i pogleda koji je negdje daleko odveo.Čini mi se, da je tek jedva i shvatila da se djevojka njoj obraća.Kada joj je postalo jasno da je djevojče,blago rečeno uznemirena i veoma direktna, drsko i bezobrazno otvorena, baka se sagnula i poljubila je u kosu. Meni su suze krenule od tog prizora..Bila sam postidjena dobrotom i smirenošću kakvu nisam nikada doživjela niti vidjela. Svi su bili opčinjeni trenutkom ljubavi i oprosta.Djevojka se toliko zbunila da je otvorenih usta promatrala baku koja je sa toliko ljubavi gledala. Uzbuđena i rumenih obraza je ustala i ponudila joj mjesto da sjedne.Bila je toliko zatečena da je, čini mi se, pekao taj poljubac.A, bakica! Takva sama ljubav, kakva jeste, nije to ni shvatala. Nije htjela da izazove to osjećanje kod djevojke.Ona je uistinu emitovala ljubav i dobrotu , onu čistu,Božansku.Samo je rukom odmahnula , lagano kao tihim klepetom krila i nježno je vratila na mjesto. Stajala je još nekih par stanica i izašla na nekoj njenoj stanici.Sa nama je ostala lekcija koju nam je svima ostavila.Mnogo ljepote ima u prećutanom i neizgovorenom, mnogo vise rečenog u pogledu punog ljubavi.A, tako mnogo otkrivenog siromaštva nepotrebnim razmetanjem riječi koje niko nije tražio..I,danas se eto pitam, nakon par godina od tog susreta sa životnom lekcijom, da li je djevojka postala plemenitija i bolja od jednog slučajnog susreta i jedne tako snažne ljubavi koja nije imala niti jednu jedinu riječ.Govorila je ćutnjom, sama za sebe.Tiha i nenametljiva, kakva je čista, iskrena i uzvišena LJUBAV.A,možda je baka bila i sami anđeo, poslat da nas sve poduči bezuslovnoj i iskrenoj Ljubavi, snazi oprosta i nadi u ono bolje i plemenitije u nama...

ŽIVOT U PODZEMNOM PROLAZU

Čini mi se da sad znam odgovor na dilemu koja me često usmjeravala na razmišljanje. P itala sam se, kako to da neki ljudi kada ostare budu sa tako grubim crtama lica, i otkud to da im lik bude toliko izmjenjen do neprepoznatljivosti.A opet, kako neki godinama dobijaju samo ljepotu lica,bez obzira na veću ili manju mrežicu bora na licu, i bez obzira na bijelu kosu.I kako nečija zrelost bude tako meka a nečija tako neprivlačna.I zašto neki imaju "ono nešto u sebi", a neki su prazni i tjeraju nas da se udaljimo iz njihove blizine. Taj dugo tražen odgovor,dobih u vidu lekcije neki dan na ulici dok sam žurno prolazila žureći na autobusku stanicu.Dok sam hitala pogleđujući na sat da mi ne umakne autobus,jedva sam i primjećivala prolaznike.Tek povremeno okrznuvši pogledom one koji su prolazili pored mene postah svjesna kako je zapravo sunčan i lijep dan i koliko je šetača na ulici. Pomislih, " blago njima" kako uživaju, i tad se dosjetih da sam sama sebi nametnula taj neki tempo i da i ja mogu uživati,ko mi brani.Namješih se svom ludilu vječne žurbe i odlučih provesti dan u laganoj šetnji Beogradom.Usporila sam korake i osjetila ljeto u nozdrvama.Miris kafe iz pržionice se širio duž cijele ulice, crvene i roza muškatle su krasile ljetnu baštu kafića, a izmješani glasovi sa cikom dječijeg smijeha je dopirao do mene dok sam uživala u neplaniranim laganim koracima.Osvjestih ovo nenadano uživanje i osjetih u sebi neku nadolazeću radost i spokoj. Kako je lijepo samo nekad sebe čuti i zaustaviti se.Nogu pred nogu Knez Mihajlovom pa sve do Terazija, osjećala sam zadovoljstvo kako dugo nisam imala.Djevojčica na ulici časti čula predivnim zvucima i ljepotom koja se razliva iz njene violine dajući i užitak i neki opor ukus tuge u našoj Srbiji. Na žalost, ovakvi talenti se  mogu vidjeti samo na ulici dok zarađuju za novi instrument ,a sa druge strane nekultura nam ne silazi sa tv ekrana. Odmahnuh glavom i odbih te misli.Obećala sam sebi lijep dan u kome ću uživati.Odabrah samo uživanje u čarobnim notama koje su me ispratile do ugla ulice. Dođoh do podzemnog prolaza i odlučih se još prošetati.Žurnim koracima se uputih ka izlazu .Slika siromaštva i težine me uvijek susretne tu, i svaki put mi ostavi neku nevidljivu tegobu u duši.Čuju se svirači i tu, u podzemnom prolazu ih ima, ali ima i  onih koji leže na prostrtim kartonima dok prođe još jedan dan.. Na skoro samom izlazu u mračnom ćošku je sjedio taj dekica.Pored njega desetak jaja, neka kesa iz koje je virio rukav nekog starog,sivog džempera i kutija koja je bila pored njega sa nekoliko papirnih novčanica i metalnih dinara. Zaustavih pogled na njegovom licu.Zurio je nekud u pod a čini mi se najviše prebirao po svojoj nutrini. Odlučih da kupim ta jaja od njega ,ostala su mu još nekoliko komada,pa kad prođe post ,trebaće. Zaustavih se pored njega i taman hoteći da ga upitam koliko su mu jaja,on podiže pogled i tad sam ugledala najljepše staro lice koje sam ikada vidjela. Učinilo mi se da ni mladost nije tako lijepa kao njegov izraz neke djetinje dobrote i ljubavi, koja je izbijala iz dubokih brazda sa njegovog ,prilično starog lica.Sijeda kosa ,razbarušena ali čista, uokvirivala je njegovo izborano lice sa mnogo tuge u očima a ipak tako ozareno. Baš sam ostala zatečena tom ljepotom i zamucah. " Izvinite deko,koliko su jaja?" Pogledao me je sa čuđenjem i progovorio drhtavim glasom. " Nemam ja jaja za prodati,dete.Ovo je dobro srce donelo a zlatne ruke spustile ovde". Pa kao da se postidio reče tišim glasom: " sedim ovde tako,pa ko šta donese.Imam bolesnu baku kod kuće.Nisam ni ja zdrav al bar me noge drže. Idu još nekako pa tako..." Pogled mu je lutao u prazno pa je na kraju rekao. "Nisam prosjak već tako...Navikli ljudi da sam često ovde pa i ne pitaju ništa.Samo donesu.Prebaci se koji dan pa opet dođem. " Za svo to vrijeme je imao onaj čisti stid na licu a toliko smirenosti u glasu. Rekla bih i neku mirnoću i trpljenje,nalik svetačkoj. Mislim da me je neki magnetizam zadržao i onaj nekadašnji dodir mudrosti koji je izbijao iz naših deka i baka. Iz starina koje su imale čistotu u sebi sa toliko brižnosti koju su pažljivo zbirali u sebi, donoseći olakšanje i sigurnost njihovoj djeci i mlađima. Baš me je pogodilo to nešto što ne znam ni sada da iznesem.Da li tuga što starost nema sigurnost u svom domu, ili što godine koje su prošle nisu donijele nešto veselije od ovog mračnog kutka, ili me pogodila ljubav za svog bližnjeg i njegovu baku ili cijela ova opora situacija u današnjoj Srbiji..Ili pomisao da je ovo i moj deka i deka svih nas.Nastavih razgovor sa ovim lijepim licem.Gledao me je očima u kojima je plavetnilo prevučeno tugom,tolikom tugom koja gotovo vrišti,a opet spokojan izraz lica koji nikako ne ide uz tu tugu. " Imate li djece deko?" "Imao sam troje dece"reče. "Pa,gdje su vam djeca? Čime se bave?" "Dvoje je otišlo u beli svet a jedan sin je umro.Ima tome 15 godina.Na plućima imao ono najgore." Pa da li vas posjećuju vaša djeca,dragi deko? Znaju li da ovako živite,upitah ga,jedva sam zadržavala suze i ljutnju. "Kćerka se nije dobro udala,ima loš brak.Neće ni ona moći sebe i dete da izdržava ako se razvede,a sin je daleko.U Australiju je čak otišao.Nema ni on sigurno.Teška su vremena moje dete.Svi se bore.Muče.Kako ko zna i može.Ne znam ja ni na telefon a pravo da ti kažem ,skupo je to,pa tako..." Živote,živote! Pa, kako tako nekom propišeš a nekom drugačije? Kako tako ? Čime se to usput zaradi da se u ovim godinama sjedi u nekom podzemnom prolazu čekajući nezatraženu milostinju da se progura još neki dan.Da baka ima danas da jede! A, koliko je hrane svuda oko nas!Koliko bahaćenja! Koliko svakolike nepravde.Koliko plaćamo glupost i koliko se danas bogate bez kapi znoja... "Deko dragi.Kada te je taj sin iz Australije posjetio? Da li je moguće da ne zna kako živite baka i ti? " "Ima nekoliko godina.Možda i sedam, osam godina. A,ne bih mu ni rekao da se jadan još o nama brine.Imamo baka i ja penzije ali mnogo lekovi koštaju.Pa struja, stan ,voda ,pa mnogo toga što baki treba.Valja oprati baku,leži skoro nepokretna.Oduzela se ,evo treća godina.A,našto govoriti.Šta mi može pomoći izdaleka,dete moje.A,ti se baš zanimaš dete?" Došlo mi je da ga zagrlim.Da mogu da mu pomognem,da kako mogu da mu skinem tu muku i nesigurnost života! Sva sam se smela u tom danu koji mi odjednom nije više bio tako lijep i vazdušast. " Deko,evo nemam više.Kupi lijekove.Biće bolje" mada znam da ništa ne može biti bolje već samo teže i da će im tako dani prolaziti dok deka bude mogao ići.I kako će dalje? Ko će im donositi hranu? Pogledao me je tim tako lijepim pogledom kojim me je i ispratio dok sam žurila da izađem i pobjegnem od takvih priča i ljudskih nesreća. "Puno je ovo dete." " Nije deko ništa puno.Nije to ništa,uzmi." "Pa, sad već mogu da idem kući.Obradovat će se baka što sam ranije došao.Sedim ovako dok skupim nešto za koji dan.Ne tražim ja ništa,nego sami ljudi daju.Mnogo je ovo" Pomislih u sebi koliko od suviška dajemo kad ovim dušama spustimo koliko god od sebe.Imamo mnogo više od svih njih, i to već nije milostinja već odvajanje od onog viška koji imamo. Gušile su me suze do autobusa i jedva čekah da sjednem.Kod Palate pravde autobus je već bio skoro napunjen.Nije bilo mjesta za sjedenje. Namjestih se za stajanje i utonuh u misli.Kakva je to sudbina našeg naroda? Kuda su otišle godine?Šta su ova današnja stara, tužna lica stvarala? Kako se djeca otuđe i odu ne shvatajući kako ti stari propadaju i koliko žalosti nose u očima,dok pored njih podzemnim prolazom, promiču nove generacije koje će isto tako ko zna kakvu priču nositi!Šta se dešava sa ovim svjetom? Sjetih se sa ljutnjom na sebe da ga nisam  pitala  gdje stanuje, i poželeh  da izađem na sledećoj stanici, i potražim adresu. Autobus je na Žarkovu već toliko bio pun, da su me stisli na sredini autobusa i jedva sam disala. Uhvatila sam se za rukohvat sjedišta i pogledala dvije starije gospođe.Jedna je sigurno već dugo bila baka i pričala o nezahvalnosti djece. " Zamisli ti da mi kćer kaže da ne može da mi daje više od 10.000 dinara jer treba i decu da školuje. A, ima za cigarete i za skup telefon.Pa, vidim nokte sređuje, pa se oblači...Bezobrazno je to sve draga moja danas.I nezahvalno.Ja sam svoju majku gledala ko u Boga a ona meni danas tako kaže. Moja penzija je mala i kupim unučadima svaki mesec po veliku čokoladu." Pogledah u to lice puno osude i gotovo nekog prezira i pomislih koliko je to bila lijepa žena u mladosti ali sigurno nije bila privlačna kao ni danas.To je bilo ono ružno lice starosti i dobih odgovor o ljepoti i ružnoći lica koju godine iznesu. Shvatila sam taj dan da starost koja nosi ljepotu i koja se vidi na licu, jeste ona koja zna da trpi i koja zna da voli.Starost koja ništa ne traži.Sjedi i ne prosi,već tako..Spuste ljudi i odu svojim putem.A opet ima i one starosti koja nikad nije zadovoljna,pa čak i kada kćerka odvaja od svoje djece.To lice ima krutost i gotovo oholost koje uružnjuje tu ljepotu lica. To je ta starost koja nas odbija i od koje želimo da se sklonimo.Progurah se nekako do nekog sledećeg sjedišta i prisjetih se pogleda mog deke iz podzemnog. One oči koje kriju tugu i koja je svaki dan prisutna.Sve dublja i dublja.Ali koja se ćuti i trpi...

LjUDI BEZ SRCA NIKUD NE STIŽU

Ispričala mi je prijateljica jednu ,pa skoro nevjerovatnu situaciju.Na fejsbuku je,već nekih šest godina.Isključivi razlog otvaranja njenog profila je bio taj, da se spoji sa svojom generacijom koja se rasula što zbog rata, što zbog egzistencije, po bijelom svijetu. Sa nekima je više, a sa nekima manje kontaktirala, no svakome je slala zahtjev za prijateljstvo,koga je zapazila na fb.ili ga se sjetila. I,tako nakon skoro godinu dana prijateljstva na fb. sa drugaricom iz djetinjstva, sa kojom je čak išla i u obdanište, pa u osnovnu školu i povremenim viđanjima, sve do rata, odluči da joj u inboks pošalje poruku sa lijepim željama i iskrenim zanimanjem za njen život, porodičnu situaciju, njenim zaposlenjem, ukratko, za sav njen život od 1992.godine do danas. Jedinu informaciju koju je pronašla na fb.jeste da sada živi u Američkim Sjedinjenim Državama i da je u braku. Kaže da se iznenadila kada je u inboks ušla da od tada niti jednu rečenicu nije sa njom prozborila.Jednostavno, kako sama kaže, čudno joj je bilo da se tek tako uključila ponovo u njen život, a da je ništa nije pitala niti ona nju. Napisala joj je ukratko o radosti koju je doživjela zbog mogućnosti ove globalne mreže i o nepreglednom sadržaju svih prijatelja iz djetinjstva i poznatih.Ispričala joj je ukratko o njenom životu i upitala je sve što je zanimalo ,želeći joj svu sreću kroz naredne godine. Kako je bez odgovora prošlo neko duže vrijeme, opet joj je napisala par rečenica sa naglaskom da se nada odgovoru i pored silnih obaveza i tempa koje sigurno ima u SAD.i vremenske razlike. Poslije nekoliko dana dobija odgovor od drugarice, kome se iskreno obradovala.No, sadržaj je bio prilično zbunjujući. Napisala joj je doslovno :"Zdravo, drago mi je za tebe, mi smo sada virtuelne prijateljice" Kada joj je moja prijateljica napisala kratko :" Šališ se?" i sačekala neko vrijeme na odgovor kome se više nije nadala, dobila je opet škrto objašnjenje. "Ne, ne šalim se.Biti virtuelan danas je mnogo jednostavnije i lakše.Ne obavezuje, ne zamara i to je uostalom naša stvarnost.To je normalno svugdje. Pozdravljam te i želim sreću. I,nemoj se mnogo zanositi sentimentalnošću.Ljudi su se izmjenili i bore se za svoje parče sunca, niko više ni za koga nema vremena. Sve najbolje." Nakon ovoga je prijateljica dugo zurila u sva ta slova,kako kaže, ne shvatajući kuda ide ovaj svijet.Napisala joj je samo tri rečenice u inboks :"Oprosti,ne prepoznah da si iz druge dimenzije.Ja i dalje živim i ne pripadam tom svijetu.Ipak sam pogriješila kad sam ti poslala zahtjev.Zbogom " Pa, se sada i ja u svom srcu iskreno pitam,kuda ide ovaj brod sa posadom koja je kupila kartu,rekla bih, jedino za Titanik. Nestvarno je i nerealno koliko je otuđenosti,koliko su se ljudi unijeli u nevidljivu dimenziju, što kaže moja prijateljica ,u ovaj,nevidljivi virtuelni svijet , zaboravivši svoje srce i zamjenivši ga sa sličicama srca, misleći da će svoje pravo srce,ono srce u grudima, zaštiti i sačuvati.A,koliko se zaprvo tako to srce pretvara u drveno, i koliko se tuga useljava u sve nas.Koliko pored sebe više nemamo nikoga i koliko postajemo sami , a kao takvi, i osuđeni na izumiranje. Šta se desilo sa ljudima!? Koliko je tuga uspjela okrenuti ljude?Da li tuga ili zloba ili neka borba koja gubi sav svoj smisao kao takva, a prestaje i biti borba, već nešto što je još veća usamljenost.Beskrajna usamljenost..Pitam je samo, da li kap iz okeana može opstati sama ako se ne vrati u okean, ili će za tren ispariti na suncu koje treba da grije a ne da bude usud za tu kap? Hoće li jedan osmjeh koštati to srce koje se podmlađuje brigom za druge ili će otvrdnuti toliko da neće služiti ni njoj samoj? Postajemo li plastični roboti sa daljinskim upravljačem u vlastitim rukama? Nevjerovatno! " Mi smo sada virtuelne prijateljice"! Pa , oprosti molim te na drskosti, ali da li si tako virtuelna i sa djecom, i sa suprugom?Da li se preko neprobojnog zida ljubite i razmjenjujete nježnosti ili je to tvoje srce već toliko naučilo na kontrol rimout da i te osjećaje čuvaš samo za sebe?Ili se nadaš da si cool i svojim najbližim.Kako je moguće da tako nešto, neko izjavi? Kažem ti draga moja, poslala si tvoje srce na duboko spavanje.Probudi ga što prije!Probudi ga ako već nije izgubilo moć da voli i da kuca za nekoga koga voliš,ili za onoga, koga ti je žao.Pa, da čuješ kako se uzlupa zbog nečije boli i pusti one ljekovite suze koje ozdravljuju svo biće. Ili da ga čuješ živo kada se uzraduje zbog nečije sreće!Ili da sva ustreperiš na dozivanje tvog čeda i onog ljekovitog "Mama".Požuri,probudi ga ,dok ga se nesvejsno ne odreklneš i ne postaneš čovjek bez srca! 

MALI,A TAKO VELIKI HEROJI

Srećna sam što postoji ovaj beskrajni vid dotoka svih informacija i dopiranja do svih dešavanja i do skoro svakog čovjeka na ovoj planeti,preko izuma, zvanog internet.Znate li zašto sam srećna? Pa, srećna sam jer vidim toliko onih dobrih vijesti koje kao glasnici nose dobri ljudi u sebi.Ljudi, koji i dalje imaju veliko, preveliko srce.Toliko veliko da u njega može da stane i sami svemir.Poput neke ogromne čarobne kutije iz koje izranja sva blagost i milost i dobrota...Eto,takvi su to ljudi! Tako, baš u toj čarobnoj kutiji pronađoh djevojčicu koju baš ja poznajem i ta mi je draž još veća zbog toga.Pronađoh kako je kupila od dječaka dvije, ručno napravljene gumice,koje ni ne znam iskreno zašta služe. Ali, eto prepoznah djevojčicu koja se osvrnula na njegov glas :" Kupite molim vas ,jako mi je potrebno!"I ona se vratila i kupila dvije gumice.Ne jednu!Kupila je dvije i dala onih 200 dinara za užinu što je dobila.Jednu je kupila zbog svog srca a drugu zbog njegovog.Ko zna zašto mu je to potrebno...možda mu je mama bolesna,možda seka.Možda skuplja za knjige.BAŠ ME OZARILA SREĆA TOG DANA. Onda opet pronađoh jedne nevidljive,a tako vidno dobre heroje...Oni pomažu starijima da nacjepaju drva,kupe namirnice.Da siđu sa petog sprata...Da odu do ljekara.Oni su nečiji,nisu njihovi unuci,a toliko topline prenose.Dopire i do mene evo sada,ta sila ljubavi!Zadivih se opet,kad ugledah jednog umornog rudara koji je pokupio macu sa druma kuda su tutnjali nehajni vozači i ne videći malu mrvu od mjesec dana... Zaplakah se kad pročitah da je cijeli razred odlučio da pomogne svom drugu,nekada najboljem đaku,koji je sada u " ludnici" ili duševnoj bolnici jer je tražio od života i, u ljudima ono bolje, i negdje između se zaglavio... Obasjala me je sreća kada sam ugledala sliku cijelog odeljenja kako su se za podršku drugu koji boluje od raka,svi ošišale do glave. A,da čujete za mladog doktora koji po selu liječi stare jer ne može u gradu dobiti posao i za tu svoju ruku spasa nema ni platu...Volonterski pomaže da se izmjeri pritisak i pruži neki koristan savjet. Kako sam se obradovala za mog druga koji je dobio dobro radno mjesto i nakon nekog vremena i povišicu i kupio dugo željeni automobil. Kako sam se blaženo osjećala kada sam ugledala dvoje bračnih saputnika priljubjenih sijedih glava jedno uz drugo,kako slave 50 godina braka.On je i dalje gleda sa neprolaznim obožavanjem u očima.Ona je njegova! Sada više, nego kada su bili mladi.Srca su im se priljepila jedno uz drugo i bez riječi govore o velikoj ljubavi prošlih i sadašnjih dana... Pa, deka koji ostavlja bez daha i postiđuje svakoga ko misli za sebe da je dobar...Deka lastavica,tako ga zovu.Čuvao je svoju lastavicu ispalu iz gnijezda i liječio je.I plakao zbog nje,jer se plašio da će je auto zgaziti.A, to se upravo i desilo...Bio je spreman zbog nje da ide bilo gdje drugdje da živi gdje nema automobila.Daleko, daleko... Pa, kad sam vidjela iskrenu sreću pjesnika kako se divi pjesmi svog druga i sebe unižava,jer je toliko srce njegovo i sreća zbog pjesme koja se iznjedrila iz srca njegovog druga.Koliko me radost obuzima kada vidim da je iskrenost još u ljudima umjetnicima... A, onaj dječak što je pokupio iz svoje kasice sav novac što je imao i došao u apoteku da kupi " nadu",jer ona liječi,tako je čuo.Da kupi nadu za spas njegovog tate koji umire.A pored njega je bio ljekar koji je pokupio sav onaj sitniš i rekao da je to sasvim dovoljno...Da je kupio nadu i potom je taj dobrotvor saznao sve podatke o ocu i obezbjedio sav bolnički smještaj i sve uslove i operaciju kod najboljeg kardio hirurga koji je " slučajno" bio upravo on, zadivljen dječakovom ljubavi! Ostajete li i vi bez daha od tolike dobrote? A, djevojka koja je spašavala svog dečka iz nabujale rijeke i ostala pod vodom dok je njega uz napor vukla do obale.On se spasio... A, onaj saobraćajac koji je zaustavio cijeli saobraćaj da bi preveo staricu preko pješačkog prelaza jer je posmatrao koliko se sporo kreće,i svaki put kad zakorači,nanovo se upali crveno svjetlo na semaforu. Pa, o onom siromahu kome su komšije kupile novi bicikl jer je njegov ukraden, i nije mogao da ide na posao da nadniči Pa, mnogi današnji heroji,mali a tako veliki,koji čine da svaki dan zasja sunce i koji bude ono ljudsko u nama... Baš danas opet čekam onu dobri vijest i radujem se životu i dobrim ljudima.. Ma, neka su " malena" i " tiha",ali pouzdano znam da su to ogromna djela koja nekome mnogo znače.

SLOMLJENA KRILA

Ima tih vijesti svaki dan.Tih sumornih i ružnih dešavanja koja nas potsjete da su ipak ljudi postali mnogo više zli i mnogo više nesrećni nego što naša srca to vide i osjete. Ali na sve te vijesti mnogi od nas okrenu glavu želeći da gledaju u sunce tog dana i da oslušnu šapat trave.Pogledaju zagrljene gugutke koje su jutro dočekale u šćućurenom dodiru krila na jutarnjoj rosi i da osjete radost u sebi .Ima opet i onih drugih vijesti koja nas ne mogu natjerati da tražimo ljepotu u tom ružnom ništavilu ljudskih zlih dubina, ma kako god voljeli biti prijateljski tragači one ljudske mrve dobra, u lavini zla..Nekad jednostavno ne možeš naći ni to zrno, kao zrno soli, dobrote pa da opravdaš biće koje je učinilo zločin. Ne volim da čitam i slušam vijesti, novine sa sumornim i teškim natpisima i bježim od njih iskreno.Skrivam se u neku ličnu pećinu ukrašenu svjetiljkama i obojenu u pastele boje zidova sa poljskim cvijećem na koje su sletili leptiri i male bubamare koje donose sreću. Ah, da je svijet kamo sreće obojen mojim ličnim bojama! Pa da zvuci tihe melodije prelete cijelom vasionom i dotaknu sva tužna lica i sve usmljene duše i sva ustrašena dječija srca i sve njihove suzice osuše i otope kao sunce led.. Slučajno sam naišla na naslov:" Majka dobila četrdeset godina robije".Poželjela sam da otkrijem iza tog natpisa šta se nalazi.Kako majka zločinac? Majke su bića najsličnija Bogu kažu Sveti oci. Majka je čarobnica koja plač pretvara u smijeh i suze u slatka gugutanja .. Mala bebo.Majušna bubamarice zgažena. Ne znam ni kako se zoveš.Ne znam ni kakve si dane od rođenja imao. Mislila sam da se svi raduju bebama.Jer vi ste još jedini znak da Bog nije digao ruke od čovjeka.Vi bebice ste pristigli anđeli sa porukom za roditelje i svijet oko vas.Vaša mala sićušna srca biju u ritmu ljubavi vaših mama. Ne znam ni kako od tuge da ti napišem ovo pismo.A negdje u sebi duboko znam da ćeš dobiti iz Srbije pozdrav od svih mama i ne samo odavde.Dobićeš zagrljaj i poljupce svih dobrih mama na cijelom svijetu.Jagnje malo,plačem zbog tebe i želim da ti šapnem na uvce da me čuješ.Izdržao si te udarce koji su pljuštali po tebi.Izdržao si i te cigarete koje je gasila na tebi ta mlada žena koja je zalutala u svijet mama.Izdržao si i udarce metalne šnale od kaiša po tvojoj maloj glavici i u mali stomačić koji je prokrvario od teških šutiranja tebe tako malog.Sve si izdržao.I mislim da si otišao jedino zbog toga što tamo u Južnoj Dakoti, nisi našao mamu.Čuo si da su to vile i odlučio da i ti spuštiš nježni dodir svojih krila u njeno srce.A ona te nije prepoznala.Ona je zatvorila teška kamena vrata svog srca i ti si ostao stojeći ispred njih. I drhtao si od zime i nemanja ljubavi..Zato si otišao na nebo sa klepetom krila koje si jedva vukao..Slomljena su tvoja mala krila i kako da te utješim dok zuriš iz ovog svijeta koji je za tebe strašan i mračan. Vjeruj mi maleni da nisu mame takve.Mame se bude noću kada vi bebe plačete i one često zaplaču jer ne znaju šta vam je.Mame se bude od uzbuđenja kada se u stomaku meškoljite osjećajući nebesko prostranstvo u sebi i božanski dodir ljubavi na sebi od topline vaših očiju koje još nisu ni vidjele.Ali, čudno je to.Gotovo sve mame znaju kako izgleda njena beba i prije nego je uzme u naručje.Gotovo svaka mama zna vaš miris i prije nego osjeti taj slatki dah na svom obrazu.I svaka mama briše suzice svojoj bebi,dlanom mekšim i od tople pogače. Mame imaju šarene haljinice da vas razvesele dok još ne vidite jasno ovaj odrasli svijet i sve i jedna mama pjeva uspavanke njenoj bebi.Mame imaju snagu veću i od samoga lava i mogu da prenesu planinu sa jednog kraja svijeta na drugi ako treba za vas.Mame imaju zlatni kovčežić u srcu u kome su pohranile sve vaše suzice i bolove i prve nespretne korake u prvim cipelicama.Mame imaju naljepšu djecu jer svi ste najljepši bez izuzetka. Ista krila i mame imaju kao i vi, mali anđeli.A dobijaju ih po rođenju vas beba,jer jedino tada se izobražavaju u anđele.Bebice mala. Kako bih voljela da si došao u prave majčinske ruke pa da čuješ najljepšu uspavanku koja mrak obasjava i ptice ućutkuje ljepotom zvuka sa umilnih usana. Pa da namjesto tih udaraca osjetiš pljusak poljubaca na sebi i makar morao da odletiš odakle si stigao, budeš makar utvrđen u jedinoj nestvarnoj ljubavi - ljubavi majke. Da budeš ušuškan u naručje kao u meki jastuk od oblaka.Dušo malena...Ptičice tek izlegla.Pjevaću ti ja večeras uspavanku da ti odagna umor sa kapaka iz kojih klize vruće suzice koje peku srce onih mama o kojima sam ti govorila.I nemoj drhtati od straha i bolova.Nasloniću te na svoje grudi pa da čuješ kako kuca srce jedne mame.Milovaću tvoju glavicu dok ti ne zaliječim rane koje si od kaiša zadobio. Bebo mala, slatka.Primi oprost od svih dobrih mama na svijetu i poruku koju ti šaljemo. Neka Bog bude milostiv svim mamama na svijetu da u svom srcu imaju samo ljubav koja širi miomiris na ovaj bolesni svijet koji može ozdraviti samo vašim dolaskom u njega.I neka Bog utješi sve bebe i svu djecu koje su žrtve zlih roditelja.I primite moj veliki zagrljaj u koji ću vas skloniti kao pod neki veliki šator.Bebuško mala..Počivaj u miru najtišem, najljepšem i najspokojnijem.U miru gdje nema plača ni uzdisaja.Počivaj u carstvu nebeskih igračaka i poljubaca.I neka te dobre mame utješe onako kako bi te utješila tvoja prava mama, da si je pronašao.Volim te majušni stvore.Oprosti...