ZIMSKA ČAROLIJA

 Prisjećam se tako. Odjednom osjetih neki prigušen bol, mene male u meni sada...

Možda tek želja da se neke stvari, neki daleki događaji vrate, neki ljudi ozdrave a neki vrate sa vječnog počinka... Gledam kroz prozor baš kao nekad, ovu čarobnu sliku zimske večeri dok dremljivo svjetlucaju srebrne konfetice mraza na svjetlosti uličnih reflektora a snijeg škripi pod nogama. Tek pokoji auto prođe. Grad tone u san i izvlači nemjerljivo dragocjene uspomene iz mene.

Djetinjstvo kod bake i deke u Aleksincu. Bakin Češki servis za čaj, u koji nisi " smio da gledaš" da se nebi slomio , ali jedini trenuci kada ti je bio dostupan, jeste popodnevni čaj, obavezno od " nane". Baka sa svojim odmjerenim i damskim pokretima, dama kakvu pamtim.

Špajz prepun slatkog i razne vrste zimnica, ukrašene sa krpicma ili komadićima vješto iskrojenih poklopčića od kariranog stoljnjaka. Plavog sa bijelim kockicama i crvenog sa bijelim kockicama.Tačno se znalo šta pod kojom bojom čeka zimu.

"Biće ovo duga i hladna zima" svaki put je baka "obećavala ". Po kojim parametrima je to znala, ali zima zaista bude duga i hladna, kao i te godine. Ali divna i čarobna za nas djecu. Grudvanje na Brđanci i hladni obrazi ali zadovoljni osmjesi na licima...

Idemo kući gdje sve miriše na baku i dekino prisustvo. Kuća miriše na vanilin šećer i baka je opet pravila kolač. 

" Da znate, ovo je poslednji ove nedelje.Ne mogu više,ruke me bole" Ali opet nanovo miriše kuća nakon pojedenog kolača sa višnjama i obaveznog uzdaha" mmmmm", dok se utapamo u taj čaroban okus. Baka nas toplo gleda i već naslućujemo novu tepsiju nekog drugog kolača , iako je "ruke bole". Deka sa sijedom,visoko uzdignutom kosom i predivnom , predivnom dušom,čita "Ekspres Politiku" i tabiri " Oštro oko" da nađe skriveni predmet. Nakon izvjesnog vremena oduševljen svojim vidom i zapažanjem glasno odaje sebi priznanje i poput djeteta se slatko smije. Zadovoljan i srećan,malim stvarima, koje su tako velike i čarobne slike izvukle iz mene.

Uzima i on parče kolača da sebe časti. Baka ga kori 

" Dobro je ti, Dragi, vidiš koliko je sladak kolač, ima mnogo šećera.Jedan samo i dosta"... 

Eh, koliko ljubavi i brige u tom prekoru.. Baka sa sijedom kosom sa loknama, i sjajem ehotona, biserno bijelim licem i zelenim očima oko kojih se tek pokoja bora nazirala, divno izvajanim usnama bila je nekada izuzetna ljepotica.

Kao baku je pamtim - prelijepu baku.Odmjereni pokreti, ondulacija kose,krema za lice od ruže,tu je jedino koristila, i dotjerana za varoš, a tako divna i kod kuće.Kecelja na njoj je beskprekorna...

Taj dan je pravila šne - nokle. Deka ih je posebno volio.Ja kao dijete i nisam.Pojela bih žuti krem, a " pufnice" kako sam zvala šne ,nisam baš voljela.Nije mi bilo dovoljno slatko....Bože, kako je sve divno. Sigurnost, djetinjstvo, ljubav bake i deke, odlasci na Moravicu sa dekom i pecanje, odlasci u penzionerski klub i gledanje kako deka obavezno dobija u dominama.

Čujem baku kako govori 

"Da li će Dragi biti ono dovoljno drva za zimu.Ubio ga Bog i ovaj lenji šporet dok povuče - više odvuče nego što da toplote" ...

A uvijek je bilo i da pretekne. Nikada se nije

 " na knap" kupovalo... 

A ova čarobna noć sa ukusom kolača od višanja i šne nokli, mirisom čaja od " nane" iz Češkog porculana i neke ušuškane dremljivosti mi miriše na njih. Izvlači mi iz krajička one djetinje mene, suzu koja možda znači želju da ih vidim, želju za sigurnošću onom nekadašnjom ili tek ljubav iz srca. Sve je pomješano izgleda...

Pa mi prosto bude žao kad neko kaže za zimu da je ružna i teška. Koliko lijepog zna da iznese ovo prijatno sjećanje i kakvu molitvu da uznese za one koji te čuvaju i dalje na neki tajinski, drugačiji način. Djetinjstvo! 

Pa se sjetih poruke Meše Selimovića koji kaže "Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo.”

I da ne zaboravimo na stare...I nečija baka večeras pravi kolač svojim unucima i ostavlja neizbirisiv trag u dušama koje će nekada biti podmlađene baš ovakvim sjećanjem...

 

DRUGI DIO PRIČE - SIVAC

 Sahrana je bila ogromna.Iz dva sela su došli ispratiti mladića koga je okrutna prirodna ćud otrgla iz Ibrovog zagrljaja i mladićkih budućih planova.Sivac se pojavio na sahrani došavši da isprati i Damira i Ibru. Kaskao je za kolonom i povremeno rzao šireći  nozdrve.Ibro ga nije ni pogledao.Kao da je njega krivio za Damirovu smrt. Svi su se nadali da će Sivac opet zanoćiti u svojoj štali i da će Ibro svog vjernog pastuha opet jahati. Ni okrenuo se za njim nije.Njegov vlasnik  je imao izraz na  licu čovjeka, koga je teška sudbina zadesila i kome ništa više nije značilo.Nikad se  više nije smijao niti imao onaj izraz u očima koji su viđali kada se šetao sa Damirom. Sivac se više nikada nije pojavio.Prije nego će otići,isti dan nakon sahrane, stao je pred kuću i nekoliko puta udario kopitom u zemlju,pozivajući Ibru da izađe.Nakon dugog stajanja okrenuo se i otišao ispuštajući neki zvuk kojim se,kao zauvijek pozdravljao. A,Ibro? Povukao se u svojoj boli i samo ćutao.Rijetko ga je ko i viđao.Kada bi neko i želio da ga vidi,zatvarao se brže bolje u kuću i sklanjao od ljudi.Često su ga čuli kako noću glasno jeca sve dok ne prestane i neka teška tišina obavije selo i kuću Ibrovu. Sve se izmejnilo od tada. Kao da je i selo poprimilo neku tragediju.Ubrzo nakon toga posjekao je i orah pod kojim je dijelio najsrećnije trenutke ali i najveću tragediju doživio.Malo,po malo kako su godine prolazile, Ibro je počeo ponovo izlaziti u selo. Počeo je obrađivati otvrdlu zemlju i sijati ponešto ,da ima čime da se bavi. Često je pomišljao na Sivca i plakao i za njim.Ne bi ni sebi priznao koliko se ogriješio i koliko je želio da ga vidi.Prošlo je od njegovog poslednjeg dolaska pred kuću osam godina.Osam pustih godina.Osam godina u kojima je otrov samoće i bola jeo Ibru.Rijetko je i pričao sa komšijama iz sela. Ali,danas se eto otvorio Stojanu, sa kojim je toliko kafa i kafa popio.

       - Tako Stojane moj.Da hoće doći taj dan kad će  me smrt povesti.Teško se nositi sa svim ovim.Nekad ne znam ni kako sam živ.Liježem i ustajem baš ko biljka.Nema života u meni a sav sok je iscurio iz mog tijela.Da mi je leći u zemlju i tako što prije biti sa Danom i Damirom.Često sam pomišljao da ga je ona odvela sa sobom koliko ga je voljela.Da nije izdržala tamo gore bez njega. A opet nekad pomislim, sudbina i ne može se pobjeći od nje. Samo,Stojane moj da te pitam nešto?

    - Pitaj Ibro moj- toplo reče Stojan radujući se ovoj rijetkoj prilici da prozbori sa  komšijom. Stojan je bio iz drugog sela ali je često dolazio u ovo selo, jer je imao njivu i zemlju koja mu je ostala u nasleđe. Bio je i na Damirovoj sahrani i sve ove godine gledao Ibrovu patnju.

     - Misliš li ti Stojane da sam proklet?

    - Nisi proklet, nedao Bog,moj Ibro. Bog odlučuje kako će kome dati. Ali nisi proklet. Ti si dobar čovjek. Proći će sve moj ibro.Proći će i kod tebe ta muka.

    - A,što baš mene moj Stojane,da takva nesreća zadesi?

     - Ne znam ti na to pitanje Ibro odgovoriti.Znam samo da bi se svako to pitao a protiv odluke dragog Boga do sad niko nije mogao.Tako ni ti.Tješi se uspomenama i poštenjem tvog Damira.On je bio mladić za primjer.

     - Ne želim nikom ovu muku u duši. Razara i krv moj Stojane. Razara me i bol što se ogriješih prema mom Sivcu. Otjerah ga od sebe,proklet i nesrećan da sam.

     Na pomen Sivca uzdahnu Ibro i zaplaka se.Gledao je u nepoznatom pravcu i ćutao.Odmahnuo nekoliko puta glavom i obrisao suze drhtavom, ogrubelom rukom.Pogledao je tužno u Stojana i opet utonuo u neku ličnu bol.

      Gledao ga je Stojan. Žalio je Ibru gledajući  godinama kako kopni i kako prolazi pored njega poput sjenke. Zamršeno je sve to bilo i shvatao je tog ojađenog čovjeka uvijek imajući pred očima njegov zlosrećni život a još više bol koji nije mogao da prevaziđe. Iz njegovog života smijeh se iselio. A to je bila najveća tama cijelog Ibrovog života. Napravio je kavez od svog života.Kavez u kome je bio zatvoren od svega lijepog ,od nekog budućeg vremena i od svježine koja je nagovještavala buduće dane.  

    - A,šta bi sad Ibro da ti se tvoj Sivac pojavi- progovori Stojan čudnim glasom.

     - Nemoguće je to Stojane,nemoguće. Ko zna šta je sa njim za sve ove godine bilo. Možda je i krepao od tuge i gladi. Proklet da sam. Navukoh teški jad na sebe  zbog Sivca. Damir mi to neće nikad oprostiti.

      I,onda odluči Stojan da nešto kaže ovom dobrom a tako tužnom čovjeku koji je imao nepodnošljivu tugu u očima.

      - Reći ću ti nešto moj Ibro. Želim da budeš srećan i da se oporaviš od tvoje nesreće.Da oživiš i nekako svladaš sve to teško što ti život posla.

     - Šta mi imaš reći,Stojane pogleda ga Ibro sa čuđenjem.

    -  Znaš Ibro- počeo je Stojan otežući.

- Onaj dan kad si otjerao Sivca ja sam ga pronašao pod onim prokletim  orahom. Dva dana je ležao i teško patio.Izgledalo je kao da je došao da umre.Prolazio sam do svoje njive i ugledao kako nešto krupno leži pod drvetom. Prišao sam da vidim ko je tu i vidim tvog konja bez života u očima. Samo je povremeno mrdao repom braneći se od muva. Prišao sam mu i on je samo dahtao ne podigavši ni glavu.'Teško je disao. Pomilovao sam ga i ostao tako dugo pored njega. Na  tom kobnom mjestu na kome se tvoj Damir sklonio dok nevrijeme prođe, donio sam odluku gledajući u taj orah i tvog pastuha.Odlučio sam da ga sklonim kod sebe da ne umre jadan i obećao sam sebi da ću ti ga vratiti kad uspiješ da se izboriš sa svojim bolom. Shvatio sam te tada ali mi je bilo teško posmatrajući tu životinju koja je duboko dijelila tvoju sudbinu i patila za tobom. Patila je zbog tvoje patnje potpuno te shvatajući. Kako je pametan bio njegov pogled kada sa mu rekao da ću ga uzeti dok ti ozdraviš. Da ću ga samo privremeno skloniti kod sebe dok tvoji nesrećni dani prođu. Znali smo obojica sve i razumjeli se.Ustao je moj Stojane ko najrazumniji insan i krenuo za mnom, i tako je sve do danas. Izađi moj Ibro iz te tvoje tamnice i počni živjeti. Ne može se živ u zemlju. Ne može se ni umrijeti dok Bog ne kaže. Tvoj Sivac te strpljivo čeka sve ove godine,Ibro dragi. Eto,da znaš. Ja sam još koji dan. Da bogdo, da potrajem do idućeg ljeta. Osjećam,približava se smrt moj Ibro. A, neka! I vrijeme je. Bilo bi greota otići a da ne znaš da je tvoj vjerni prijatelj sve ove godine kod mene. Pogledaj me Ibro.Vrati ga nazad.On je tvoj.Tebi pripada.

       Nakon toga Stojan je ućutao i napeto posmatrao Ibru.Plašio se šta će biti.Kako će ovaj čovjek koji je godinama na živo umirao,prihvatiti ovu tajnu koju je Stojan nosio.Plašio  se da bi Ibro ubio Sivca ako bi  saznao da je kod njega. Zato nikome nije ni govorio da ga je uzeo kod sebe. A i njemu je dobro služio. Zbližili su se za sve ove godine.

      Ibro je zapanjeno gledao u svog komšiju dok su mu suze natapale lice kao kiša one noći kad je Sivac došao sam. Odjednom je to otvrdlo lice postalo meko i dobroćudno. Kao da se sva tuga otapala i napuštala bolno srce Ibrovo.Tresla su mu se ramena i opet  je jecao.Samo ovog puta sa nekim olakšanjem.Teška drama se odvijala u njemu u tim trenutcima dok je dijelio bol pred Stojanom ne skrivajući se.Otvorenih osjećaja bez stida. Čisto ljudski sa licem čovjeka na kome se nazire lagana radost. Na kome se nazireo ponovni tračak sunca iz oblaka koji su godinama nosili oluju one noći u kojoj je izgubio sina.U kojoj je izgubio i samog sebe.U noći u kojoj je zamrzio i svog konja i svoju zlu sudbinu. Sve je  ovo duboko potreslo i Stojana koji je skupa sa svojim prijateljem proživljavao novu dramu i novo poglavlje života ovog dobrog čovjeka. Ibro se ponovo rađao za vjeru u dobro. Kao da je danas oplakao sve što ga je godinama nosilo i sa čim se budio i lijegao. Podrhtavalo je Ibrovo tijelo dok je poput dječaka posmatrao Stojana. U očima mu se ogledala beskrajna zahvalnost koja je razvejavala prošle ,teške godine. Brada mu je drhtala od prigušenih osjećaja. Dva puta je digao ruke kao da je pokušao da nešto nevidljivo zagrli pa bi ih opet klonulo spustio pored sebe. Ta divna ljubav koja je zbližila ova dva čovjeka tog dana je bila toliko živa da se moglo osjetiti u vazduhu.Ibro je oplakao svu muku proteklih godina i težinu u srcu što je otjerao svog Sivca.

     - Stojane,prijatelju- kratko reče Ibro, zagrlivši sjedu Stojanovu glavu. - Prijatelju moj. Hvala ti. Hvala za toliku tvoju dobrotu. Neka  Bog usliši moju želju da budeš u Raju jednoga dana prijatelju moj.Brate moj! 

      Potresen svim što se odvijalo u prošlih pola sata pred njegovim očima,Stojan snažno uzvrati na zagrljaj ovog dobrog čovjeka i reče

     - Vrijeme je Ibro da idemo po tvog konja. Hajdemo!On te čeka sve ove godine.Čeka da ga zajašeš kao nekad  i da te ponese  na svojim hitrim nogama. Znao je Sivac da će doći ovaj dan. A vjerovao sam i ja.Hvala Bogu Ibro. Hvala Bogu.Ništa ne biva bez Njega. Najvažnije je biti sa Bogom,Ibro.Pa tako ćemo svi jednom krenuti putem kojim svi moraju da odu a lakše mi sad duši zbog tebe. Lakše je i umrijeti insanu kad mu je u srcu radost zbog drugog.Trebalo je samo strpljenja sve ove godine,uzdahnu Stojan,pogledavši namučeno lice svog komšije  i sjeti se stare narodne izreke

 “Ako si strpljiv u jednom momentu ljutnje, izbjeći ćeš sto dana tuge.”  Krenuše u susret  Sivcu i boljim danima.     

         

PRVI DIO PRIČE - SIVAC

                           SIVAC

   Kuda Stojane, tako žurno? Kuda?

    A,moj Ibro u ovim godinama ne može se nigdje ići žurno. Ne slušaju noge,al srce me nosi.Još koji dan pa valja putovati.

      A,kud putovati moj Stojane?

      Tamo gdje nam svima valja ići.Biti spreman i čekati prozivku,moj Ibro.A , nešto i osjećam da je moj red sve bliže.

      Eh, Stojane moj, neka već jednom  dođe ta tišina po mene, i to  što prije.Da se završi ova bol, ne mogu durati više.Nije insan ni za što kada nosi taj ledeni brijeg u sebi namjesto toplog srca.Nakon tih riječi naglo se ućuta i teško uzdahnu.Pogled mu je prelazio preko uredno pripremljenih njiva koje su čekale da se spusti  sjeme u toplu,pooranu  zemlju.U očima mu se prostirao zamrznuti jad i neka stvarna muka koja nije bila od običnih problema.Bol je bolovao Ibro ćuteći svoju bol. Tek rijetko bi rekao kao danas koliko priželjkuje da iščupa iz njedara tu muku koju je jedva kadar nositi.Kleo je Ibro svoju sudbinu već koliko godina.Nekad pijan dočekujući zore a nekad trijezan glasno jecajući dok ne promukne i umorno padne na pod, te tako sklupčan zaspe nemajući volje ni do kreveta da ode i spusti se.

     Ostao je potpuno sam ,sad već skoro deset godina. Često se u nevjerici pitao zašto baš njega da takvo zlo zadesi, zašto baš njega?Opet je u srcu osjetio tu ledenu mećavu i huk zla koji se nadvio nad njegovu kuću.Da je bar mogao znati ,nekako bi spriječio to.. Godinama je to Ibro prebirao po glavi, dok se sve te misli nisu smrvile u prah sa jedinom željom da mu smrt učini uslugu i odvede ga što prije.Nekad je Ibro sam sebe toliko mučio glađu i nespavanjem da se činilo da je patnju  zamjenio sa nekom čudnom vrstom slasti.Kao da je počeo uživati i voljeti tu svoju muku. Nije joj se odupirao više ,počeo joj se predavati u nekom zanosu lijući suze, razmišljajući o nekim prošlim lijepim i srećnim danima. 

    " Ne vrijedi moj Ibro ne može se živ crći",govorili bi ljudi gledajući ga kako sagorjeva u svom bolu.

     Te večeri nije bilo struje.Plamičak svijeće se uspinjao i vitlao po zraku pa se opet vraćao kao da uzima zamah.Dvije leptirice su se sudarale kružeći oko tanušne svjetlosti i činilo se da igraju neku predstavu u polumraku. Ibro je još malo sačekao da čuje topot konja svog Sivca , da se pozdravi sa svojim plećatim i kršnim sinom Damirom,da proeglendišu po koju i da ode spavati budeći se sa prvim pjetlovima i započinjući novi dan..Ali,te večeri se samo jaka kiša čula .Ibro je nekoliko puta otvarao vrata jer mu se činilo da sad čuje da Damir dolazi,ali je to bio samo huk vjetra koji je nosio kišu u svim pravcima kvaseći i ulaz na vratima.  Vani je bio samo gust,lepljiv mrak koji je uvlacio neki čudan strah zbog koga se Ibro čudio i sam sebi i pitao se,šta mu je.Pa nije prvi put da je nevrijeme a nije ni prvi put da Damir zanoći kod neke cure i ne dođe i po dva ,tri dana.Nakon toga bi dolazio kući nekako smeten a zadovoljan i Ibro ga je često zadirkivao da će se ofucati kao mačak u februaru ako tako nastavi. A bilo mu je drago, osjećao je pritajeni muški ponos i zadovoljstvo što ga cure salijeću i što se utrkuju koja će da zadobije njegovu pažnju.Često ga je krišom posmatrao i rastao od zadovoljstva što je njegov Damir tako  visok i lijep.Likom na  pokojnu majku. Ona je umrla kad mu je  bilo pet godina i Damir  je se sjećao tek po nekim nejasnim slikama koje su ostale urezane u njegovom srcu..Ono što je zapamtio bio je njen miris i tople zelene oči kojima bi dugo gledala svog sina prije nego bi on utonuo u dječiji san. Ostao je sam sa njim nakon smrti njegove Dane. Imali su brak kakav se samo  poželjeti mogao i malo vremena da bi uživali u toj ljubavi i poštovanju.Često se prisjećao Ibro njenih riječi kojima kao da je i naslutila odlazak. Često bi govorila :" Znaš Ibro,ne znamo koliko ćemo trajati ovde, zato je važno svaki dan živjeti.Onako istinski,pravo. Biti veseo i srećan i kao takav i otići.Da svi znaju tvoj osmjeh  i da se i tužni utješe" Dana je umrla od sepse.Zavukli je ljekari govoreći da joj nije ništa.Bolio je stomak danima i kada su je napokon primili u bolnicu i ustanovili da je puklo  slijepo crijevo, bilo je kasno. Ibro je bio očajan.Danima je lutao ulicama kao polu lud želeći da se osveti onima koji nisu opravdali humanost i znanje  struke, koja je nalagala ljudskost, pažnju i dobru dijagnostiku. Želio je i da ubije ljekare koji su je vraćali kući nakon prelgeda, da im se osveti,smišljao je kako će da ih tuži...Ništa od toga nije uradio.Progutao je svoju bol i okrenuo se sinu koji mu je ostao kao utjeha na njegovu ljubav.Toliko je ličio na majku! Toliko je imao i srce čisto kao Dana.Toliko se isto smijao kao ona..Malo, po malo i Ibro je počeo da se oporavlja.Rastao je i on sa Damirom.Bivao je i on uz njega bezbrižan, nasmijan i djetinjast.Nije se više ženio.Tako je odlučio.Mislio je da niko kao njegova Dana neće voljeti Damira i bojao se.Plašio se da ne iznevjeri svoju ljubav prema njoj. Njih dvojica kao dva jablana na poljani koja su odolijevala svim nepogodama i vjetrovima.Jedan uz drugi i jedan sa drugim.Pravili hlad jedan drugom i štitili se od čestih mećava. I tako dok Damir nije ojačao.  Izrastao je u snažnog,pametnog i skromnog mladića. Odgajio ga je Ibro kako je znao i umio.Onako kako mu je srce govorilo da bi njegova Dana isto postupala u nekim situacijma.Njegove oči u kojima se ponekad  vidjela duboka tuga,znale su da zaiskre srećom uživajući u smjehu i radosti njegovog sina dok je postavljao bezbroj pitanja iz radoznale dječije glavice.  Ponekad ga je  znao pitati da li ga mama sad gleda ili da li ga ne voli kad je morala otići.Pregurali su sve njih dvojica.Svako zlo doba i sada je Ibro mogo da odahne.Čekao je snahu da dođe u kuću i ispuni je unučadima.Radovao se već unaprijed gledajući kako ga čupaju za bradu i kako ih uči da jašu Sivca.Budila se u njemu neka neobjašnjiva živost i ushićenje.O svemu je Ibro večeras mislio čekajući Damira a nije mogao zaspati.Prvi put je imao neki strah i srce mu je bilo uznemireno.Svaki čas je izvirivao van pogleđujući na stazu koju je mrkli mrak poklopio. Nešto se  uvuklo u njega.Nešto neobjašnjivo teško i podmuklo.Nedugo potom začuo je rzanje i tako poznat topot njegovog Sivca. Istrčao je van radosno tepajući njima dvojici:"Evo moje dvije barabe.Ah,nevremena večeras mila majko,udaraju gromovi ko da će  neka teška nesreća,nedao Bog.Hajde u kuću Damire da se sušiš,sve sam nam davno pripremio" .Prilazio je Sivcu i on je došao do Ibre ali bez Damira i uznemiren.Propinjao se na prednje  noge i glasno rzao zabacujući glavu na kojoj se griva vijorila u toj noći,u toj teškoj noći. :"Šta se desilo jadan ja",preplašeno je vikao Ibro,obraćajući se svom konju koga je odavno kao mladunče ostavio kod sebe i othranio. Našao ga je u šumi samog i preplašenog.

     "Šta se desilo,pričaj nesrećo jedna.Gdje je Damir! " Vukao je Sivca za grivu,nadjačavajući se sa grmljavinom i kišom koja  je sipala  silinu vode na Ibrovo lice.:"Govori,ubiću te!" Sivac je rzao i okrenuo se kasom u noć jureći i nijemo pozivajući Ibru da krene za njim.Uzevši baterijsku lampu sustigao je   Ibro Sivca, skočivši u sedlo dok mu je u grudima srce tuklo jače od gromova te noći.Sivac je galopom jurio,činilo se do na kraj svijeta. Zaustavio se kod drveta gdje je Damir kao mali volio da se igra dok je Ibro skupljao sijeno.To je bila njihova livada i njihov orah pod kojim su sjedili dok su odmarali nakon skupljanja ljetine. Pričao je tu Ibro svakakve priče malom Damiru a često se prisjećao i njegove Dane živo budeći njen lik pred Damirovim očima.Zaustavio se Sivac tu,pod tim njihovim skloništem od sunca i od ljudi.Pod tim čarobnim orahom koji je mnoge uspomene upio duboko u korijenje.Pod orahom uz koji je i Damir stasavao.Ibro je skliznuo sa leđa Sivca i kleknuo pored prilike koja se nazirala naslonjena uz drvo. Drhtavim rukama je jedva pogodio prekidač baterijske lampe. Obasjavši lice Damirovo vrisnuo je.Krik je nadjačao grmljavinu koja se prolamala nebom povremeno sipajući varnice i obasjavajući slomljen Ibrov lik i Damirovo beživotno lice koje je bilo sprženo gromom. Prislanjao ga je uz sebe i ljubio jecajući.Klatio je beživotno tijelo njegovog sina dok nije pred zoru, obamro od tuge, legao pored njega.Svo to vrijeme je Sivac ležao pored njih rzajući i na čudan način,gotovo ljudski propratio Ibrovu tragediju. Patiili su obojica te noći spojeni dubokom ljudskom tragedijom.Seljani su ujutro pronašli Damira i Ibru.Dan je osvanuo sunčan kao da se ništa,  u noći prije ovog  jutra nije dešavalo.Samo je orahovo drvo koje je  bilo potpuno oštećeno na jednoj strani na kojoj je Damir nepomično sjedio, zauvijek naslonjen,nijemo svjedočilo o teškoj olujnoj noći i ljudskoj tragediji.Grane otežale od  kiše, posipale su kapi na zemlju i Ibrovo lice.Prizor je bio strašan.Damirovo lice je bilo sprženo a Ibrovo blijedo,nepomično.Mislili su da je i on umro. Zvali su ga i mrdali njegovo beživotno tijelo dok se opet nije začuo bolan jecaj iz njegovog promuklog grla. Jedva su ga pridigli,nije htio da se odvoji od njegovog jedinca. Stao je na noge,koje kao da nisu bile njegove.  Ibro je umro dušom te noći a tijelom ostario  dobivši izraz stogodišnjeg starca. Sivac je ležao gledajući Ibru pametnim,krupnim očima. Pogledavši u Sivca, vjernog svog konja, sa zlobom u pogledu nasrnu na njega,osipajući kletve i udarajući njegove sapi dok je on vrištao ,više od bola zbog njegovih udaraca nego zbog jačine.Ta noć je sve promijenila.Ni za Ibru ni za Sivca ništa više neće biti isto. Nesreća se podvlačila najavljujući teška vremena. Dok je Ibro tako udarao Sivca seljani su ga pokušavali umiriti govoreći :" Nemoj ibro.Nemoj griješit duše.Nije ti Sivac kriv.Insan je to isto,služio te vjerno godinama.Sjeti se koliko ga je Damir volio". Ali do Ibrovog mozga nije ništa dopiralo.Samo neka teška mržnja koja se u vidu nesrećnih  udaraca spuštala na Sivčeve sapi koji nije više ni glasa ispuštao.Kao da je svjesno trpio bol Ibrovu i tugu koju je puštao da se izlije na njemu. Gledao ga je u oči dok ga je ovaj tukao govoreći :" Nesrećo jedna.Ti si mi donio zlu vijest.Što tebe ne uze Bog nego Damira. Nesrećo!" Ponovo je Ibro jauknuo i klonuo tijelom,ovog puta čupajući svoju kosu.Beživotne oči Ibrove umrle za sve lijepo i za svijet, gledale su u nebo,tražeći nezatražen odgovor.To pitanje će ga progoniti svih narednih godina.:" Zašto baš Damira?Zašto baš njemu takva nesreća?Da li je proklet"Taj dan je otjerao Sivca od sebe.Kada se  nakon šibanja pridigao i prišao Ibri,ovaj ga je odgurnuo i rekao :" Odlazi nesrećniče! Odlazi od mene.Gavrane zli.Ti si mi došao bez Damira.Ne trebaš mi ni ti! Čuješ li,odlazi!" Sivac je razumio.Rznuo je nekoliko puta tako tužno da su ga ljudi ubjeđivali :" Ibro,bolan.On će ti biti utjeha,ne tjeraj ga.Ne navlači grijeh bolan.Nemoj" .Tog dana je sve postalo drugačije.I Ibrova duša poprimi neku nesreću i otkri neko zlo koje niko nije nikada vidio kod Ibre, najboljeg čovjeka u selu.

NENADOVA POSLEDNJA PORUKA

    Žamor u učionici se stišao kada se na vratima razreda pojavio proćelav,onizak i zdepast čovjek dobrodušnog izraza lica. Direktor gimnazije je uvijek imao smiren izraz lica, gotovo prijateljski, sa nekim poluosmjehom koji je ulivao povjerenje djeci sa kojima je bio okružen.Volio ih je. Silno ga je veselila pomisao da je svaki dan u društvu ovih mladih ljudi koji su, svaki za sebe imali svoje planove,želje, nade,rezultate,različite karaktere,zaljubljene poglede i tu, svojstvenu mladosti,veselost na licima. Volio ih je sve redom i svakoga pojedinačno.Znao je o gotovo svakom učeniku makar osnovne podatke a neki su mu se čak i povjeravali.Bio im je kao zajednički otac,prijatelj, autoritet.Hodnikom je uvijek prštala neka nevidljiva energija kada je prolazio pored te djece za koju je doslovno živio.Možda i stoga što nije imao svoju.No, danas je bio nekako posebno tih i zamišljen dok je polako i odsutno koračao ka katedri.Sjenka bola mu se ocrtavala u očima.Bio je napet i iscrpljen.Suvim i hrapavim glasom je rekao :"Djeco moja,molim vas za tišinu.Želim da vam nešto  pročitam i da vam prenesem pozdrave.Vi znate koliko smo se borili za našeg Nenada i sa koliko vjere smo se radovali našim ponovnim takmičenjima iz matematike.Na žalost, on je izgubio bitku.Tumor je pobijedio njegovo mlado i snažno tijelo. Umro je jutros u bolnici, a njegova majka mi je prije sat vremena donijela ovu kovertu.Zamolila me je da vas sve pozdravim i poručim da se sjećate vašeg druga i danas i sutra i za mnogo budućih godina.Da istrajavate u vašim  pojedinačnim i grupnim pobjedama.Da štitite jedni druge i budete onakvi , kakav je  i Nenad bio.Srećan, pouzdan i izuzetno kolegijalan. Da vjerujete jedni u druge, a najviše u sebe.Da ne posustajete kao što nije ni on, do poslednjeg časa.Otišao je i ostavio dio sebe ,ovde,sa vama.Zamolila me je još da otvorim ovu kovertu skupa sa vama  i pogledam tek onda šta je unutra. "Učionica je postala neprirodno tiha. Svi učenici su pognute glave stajali, osjećajući tugu zbog spoznaje da njihov dobar drug, najbolji matematičar,nikada više neće dijeliti planove,šale, bezazlene smicalice i ideje sa njima. Jedna klupa pored sitne, plave djevojke je bila prazna. Ona je tiho jecala dok su krupne suze kapale na njegov dio klupe. Danas je za sve njih bio voma težak dan. Bili su svi povezani sa jednom istovjetnom emocijom koja je izazivala ljubav i zahvalnost prema takvom divnom mladom čovjeku,kakav je bio njihov drug. Direktor škole im je dao diskretan znak glavom da sjednu. Drhtavim pokretom je otvorio koverat i prelazio pogledom preko redova i čitkog rukopisa. Promuklim glasom je počeo da čita :"Dragi moj razrede. Ako vam naš dobri prijatelj i  staratelj, naš domaćin škole i direktor bude čitao ovo pismo, znači da ja više neću fizički biti tu sa vama. Biću u nekom možda boljem svijetu gdje nema boli i težine pri pomisli na smrt i prekid svih planova i snova koje sam imao. Iskreno, volio bih da do toga ne dođe i da vam lično ispričam ono što želim da vam kažem. No, ako i ne bude  tako,nemojte biti tužni.Gledajte da budete svjesni da kraj nije kraj, dok god čovjek obnavlja sjećanja i u mislima se osvrće za beskrajem koji se nalazi u svima nama i svigdje oko nas.Počeću da vam govorim o ljubavi kao neuništivoj snazi, o radosti i onim sitnim i krupnim razlozima koje spoznajemo kada prepoznamo u sebi smisao dolaska u ovo kratko putovanje. Evo, dok vam ovo pišem, posmatram nebo koje je tako čisto i boja tako nježno plava da osjećam neko zadovoljstvo što, eto danas imam priliku gledati ovo prostranstvo. Sunce me grije i koliko zadovoljstva osjećam pri dodiru tih toplih, sunčevih zraka.Razmišljam kako je paradoksalno to, da se nikada življim nisam osjećao nego sada kad mi se smrt šunja i vreba da me zgrabi. Znam tek danas ono što želim da prenesem i na vas. Da preko mene dobijete poruku koju ja na ovom teškom iskustvu uočavam.Radost i sreća se ne nalaze u spoljnom svijetu. Ne nalaze se ni u ostvarenim velikim i malim ciljevima i željama. Ne nalaze se ni u pobjedama matematičkih problema i zadataka. Radost i sreća se ne nalaze ni u osvojenom pogledu i osmjehu skrivene i tajne simpatije. Radost i sreća mogu biti izazvani sasvim malim i skoro nevidljivim razlozima. Evo,ja sam recimo danas srećan zato što imam još jedan dan i što vam pišem. Da sam ja na vašem mjestu danas, tu u klupi, sigurno ne bih vidio sreću i radost u toj, za vas beznačajnoj stvari. Jednom , jedinom danu! Šta, da se radujem novom danu!? Pa, on se podrazumijeva...Ali, dragi moji drugari , vidite kako i jedan običan dan može biti i jedina radost i ogroman poklon. Kao i vi, i ja sam imao svoje planove. Uskoro će matura i svi smo maštali o novim koracima kojima ćemo gaziti životne izazove i planove. Želio sam završiti elektrotehnički fakultet i ostvariti se na polju nauke i svoje struke. Dati lični doprinos nauci i mojo državi.Usput proputovati mnoge zemlje, doživjeti razna uzbuđenja, probati razne okuse hrane ,dotaći rukama svemir. Želio sam  i vjerovao da je jedino u spoljnim stvarima sreća. Da je ona obavezno izrađena od završenih krupnih planova i ostvarenja. Da se istaknem kao naučnik i roditelj sa mnogo djece. Da imam bazen i sjedim tako sa svojom prelijepom suprugom gledajući kako se polako sunce gasi u prozirno bjeličastoj vodi našeg bazena, dok pijuckamo koktel i smejemo se svemu što nam je smiješno. Čujem,evo slušamo nježne note klavira i zaboravljamo na sve druge ljude ili ih možda i odbacujemo jer nisu uspjeli. Ko zna...Možda bih postao ohol i loš čovjek da se sve to ostvari. Možda to neću ni otkriti jer neću imati priliku.Znam, da sada osjećam svu jednostavnost i ljepotu života,jer je sva draž upravo u toj jednostavnosti. U toj čudesnoj kreaciji sa kojom nam se život otvara onda,kada počnemo istinski živjeti. Sada i Ovde. Ne, kada budem uspješan. Ne kada odrastem.Ne kada ostvarim sve ove planove.Želim da živim, ali ako i ne budem imao na raspolaganju više ni jedan dan,srećan sam. Istinski sam srećan jer ove minute tako duboko proživljavam i dijelim sa vama. Vidim moju malu,plavu Tanjušku koja tiho plače i gleda u prazno mjesto pored nje. I smješkam se njenim otvoreno plavim očima. Grlim vas i želim da budete slobodni i bez ograda. Slobodni na način na koji sam i ja danas slobodan. Prihvatajte sve, i ono što dolazi i ono što odlazi. Ne tugujte za prošlim i ne strepite od budećeg.Ne držite čvrsto u dlanu zgrabljenu priliku jer će baš tada odletjti od vas.Pokažite da ste  sposobni dijeliti sebe i svoje osjećaje bez straha i želje za dopadanjem. I onda ćete vidjeti istinsku ljepotu u drugima.Odjednom ćete primjetiti da se pustinja pretvara u zelenu oazu ljubavi. Da sa svima možete, i da su svi na svoj način lijepi i prekrasni.Dragi moji, zahvalnost što sam dijelio ovo kratotrajno putovanje sa vama izlivam sad pred vas. Zahvalnost za divnog čovjeka čija je ljubav pokretala ono najbolje u nama je takođe velika.Naš otac i domaćin škole koji će sad, znam dok čita ovo,pustiti onu mušku, krupnu suzu. Sve vas grlim i želim reći da niste sami. Danas sam i ja sa vama i imamo čas koji je najvažniji za sve nas. Kako osjetiti ukus života i proživjeti ga dok nas pokriva zvjezdano nebo i tišina oko nas. I sve, baš sve čemu stremimo je malo i ništavno ako ga ne proživimo svim čulima. Eto, ja sa vama danas diejlim ovo divno osjećanje dok me grije parče sunca i dok uživam u vedrom danu, dok kidam parče hleba i osjećam beskrajan mir u duši. Ja ne mogi zamisliti stvarnije sreće od te , jer sam uistinu tu sa vama još jedan dan a možda i mnoge buduće dane i godine. Kada danas krenete kućama, sjetite se da je tek jedan vedar dan, kora hleba i mir u duši može pretstavljati više od bilo kog ostvarenja.Budite radosni jer ste živi!"

     Nakon ovih riječi svi su osjećali blisko pripadanje i svježinu nadolazeće ljubavi koja je probuđena u njima nakon tih jednostavnih, a opet teško prihvaćenih istina.LJEPOTU čine obične,male stvari.

  

TEBI, MALI MOJ - ZA SREĆAN PUT...

I,šta sad... Ne znam šta da kažem.Zapele riječi pa ni tamo ni ovamo..Zaglavile se negdje u putu od srca do grla i stale negdje u ždrijelu pa dave,guše me..Žuljaju.Kao kad zalogaj zastane u grlu pa ga poguraš vodom. Al,neće ni ove suze da ih poguraju. One ćute. Nijeme. Dave se... Neka ih...

Neću da ih diram. Neka odboluju svoje, znam kako im je...

Pričaću ti ja.Onako kako sam ti pričala sve ove godine mali moj. Pogledom, zagrljajem,očima,vrškom srca.Našom pričom koju smo pričale jedna drugoj.Koliko puta smo udahnule taj svježi povjetarac naših ujedinjenih misli,osmjeha,sreće.

     Ali,eto  kažu da tako dođe vrijeme kad svi nekad moraju da odu.Da odu za nekim svojim dobrom,za svojim snovima ,za svojim šarenim balonima u koje su stavili svoje ceduljice kao mali i čuvali ih dok dođe taj dan...

I još malo je taj dan. Tvoje ostvarenje davne želje i sna, a moje ostvarenje one prigušene bojazni,onog straha od tog dana. Jeste, priznajem.Bojala sam se čini mi se oduvijek ovog dana. Gurala negdje u stranu i pokrivala debelim slojem nepreglednih dana i odmahivala rukom kao na nešto što je daleko od ovog sada.Pa,prosto kao da se neće ni desiti ili da ću se nagoditi sa tim danima kada se pojave.Da ću urediti to nekako sama... Ipak,nema nikakvog pregovoranja,nema ugovora nema razgovora...Ne bi bilo fer...Ukorevam sebe da ne smijem biti sebična i krijem i od sebe same sve neke prigušene riječi,odlutale iz najdubljeg dijela duše,krijem ovu tugu koja se i na dlanove popela.Imam pravo na to.Glupo je ponekad, i veoma neposlušno  ovo srce kome ne možeš narediti da se nasmije i kad mu nije do smijeha ili da zaspe dok  tuga ode na počinak.

Mali moj... 

Ona moja mala plavokosa djevojčice.Mala moja vilo iz najljepše bajke!

     Tako te volim,prvo da ti to kažem.

I tako sam ponosna na tebe i ovo želim da znaš. Ne osvrći se nikad kad te život dovede na crtu da biraš. Izaberi uvijek onaj zanos srca,onaj šapat tebe iznutra i kad dobiješ taj znak pusti šarene balone i trči za njima. Trči nepreglednim ,zelenim poljanama i zaustavi se onda kada ih stigneš.  Imaj snove i ostvaruj ih. Šta mogu uopšte da ti poželim što već nisam  rekla? Kakav osjećaj mogu da iznesem a koji već svaka majka nema za svoje dijete? Ništa ,sem da ti poželim da budeš jaka.Da prođeš sve gdje si naumila i da se ne osvrćeš iza sebe. Idi... 

Idi mali moj i kad jednom pođeš ne zaustavljaj se.Sa svakim novim korakom probuđuj u sebi sve one sačuvane mrve čežnjive želje i neka te talasi nose.Neka ništa ne bude važno u tvom svemiru sem onaj pravac kojim ideš.Privila sam te sad uz sebe kao onda malu,sjećaš se.Kiša je padala i grmilo je a ti si se bojala...

Danas su u meni naišle tako neke oluje i proći će... Ali ono parče Sunca koje smo otrgle iz onog oblačnog neba, sačuvala sam za tebe za ovaj dan. Kada kod tebe naiđu neke kiše, neki tamni oblaci ili ako se podigne prašina, a ti otškrini svoje srce i izvuci ovo Sunce da te ugrije.Da te grije kada ne budem uz tebe i sjeti se... Privijam te uz sebe i mislima i ljubavlju koja se razvejava za koju nema granica. Samo...

     Znaš ti već ovo, i ne pominjem ti to zbog tebe.Više zbog sebe ,znaš mene mamu.I kada sve znaš,JA UVIJEK  moram da ponovim. Brbljam svašta. Iz nekog straha da ću nešto propustiti ili da se ti,nedaj Bože, možda nećeš toga sjetiti, pa da te samo podsjetim. Nije svrha mali moj,preživjeti.Svrha je živjeti i biti živ za sve dobro u tebi i oko tebe. Budi oslobođena od svega lošeg što ti nekad,onako po  ljudski naiđe. Budi slobodna dušom, srcem i cijelim bićem. Svako jutro izaberi nešto novo. Ali, svaki dan izabiraj biti dobra. Upamti, za to treba mnogo snage! Treba biti snažan da bi danas bio dobar. Treba pokazati koliko si veliki kada si najmanji i koliko imaš bogatstvo kada ono najmanje koje ti imaš, podijeliš sa onim ko je čak i ispod tvojih mogućnosti.

I dok preturaš po onom skromnom prtljagu, obogaćuješ se za najveću ulogu u životu. Za ljudskost i radost davanja. Za onu ulogu prerušenih anđela na zemlji koju smo dobili prije nego smo stigli ovde. Budi sve ono čemu smo te svi učili. 

Svi koji te volimo i koji smo ti pričali i usađivali ono najvažnije.Sjeti se bake kad ti nezvana dođe u san i nasmješi se . Znaš koliko te je i ona voljela i koliko te je učila da budeš čisto srce!

     Mali moj...

U jutra neka nova koja dolaze, nedostajaćeš mi da me zagrliš onako snena i topla od jutarnjeg buđenja. Ali neka sve to ostane na jastuku i nećemo pričati o tome. Budi snažna kako sam te učila.I ja ću biti snažna kako si ti mene učila! I daću ti najljepši blagoslov srca mog koji može neko da da. 

A, na Bogojavljensku noć poslati ću ti najdivniju želju mog srca.Da istrajavaš i istrajavaš. Biće i teških dana.Nekad će biti preteško.Ali, TI  MOŽEŠ TO! MOŽEŠ I VIŠE NEGO MISLIŠ. Anđeo Čuvar koji stoji na tvom desnom ramenu nikada ne odlazi od tebe i pomaže ti .Dijeli tu teškoću. Preuzima na sebe.Tako je to Bog uredio.Da sve prođemo sa što manje rana i sa što manje ogorčenosti i da ne izgubimo onu zvijezdu u sebi. Da ostanemo ljudi i koračamo sa tragom koji ljudskost ostavlja za nama.Kao stope u pijesku, tako ostaju zacrtani svi naši dani kod Gospoda i znaš koliko je duša dragocjena.Čuvaj je! Čuvaj je i kupaj je redovno čistim mislima,ljubavlju,molitvom  i ispovješću. Zahvalnošću,kajanjem i obnavljanjem. Ne zaboravi Onog ko se rodio radi nas i Vaskrsenjem otjerao smrt zauvijek! Očekivani je došao i Očekivani će opet doći! A, kada opet dođe, neka to bude na radost svima nama.Da ne zatreperimo od straha već od sreće što se sa najčistijom LJubavi srećemo.

        Ah, mali moj..Ne umijem sve da iznesem što osjećam. Ne znam da pokažem a osjećam koliko je važno da ti sve kažem. Čuvaj se!

 Čuvaj se od zlih ljudi i njihovih  zlih namjera.Čini mi se još si ona mala djevojčica.A zapravo ,dovoljno si odrasla da ideš iz našeg gnijezda. Odlaziš kao ptić kome su ojačala krila. Zalepršala si već. Neću da brojim dane. Naposlijetku, oduvijek sam znala da će ovaj dan doći. Pa bližom ili daljnjom kilometražom otišla, isto je. Moraš otići. Ali si blizu u srcu mom i nedam te odatle! Tu si mi ti .

     Želim ti isti ovaj osjećaj radosti i tako velikog ponosa kakav ja sad imam. Draga moja, sve moje dane si ukrasila ljupkošću, ljepotom,skromnošću,jednostavnošću...Naučila si me toliko toga. Želim da isti ovaj osjećaj i ti imaš jednog dana sa svojim malenim čovječuljkom...I da ispitujući srce svoje, nemaš svom djetetu šta zamjeriti niti prebaciti kao što ja tebi nemam. Hvala Bogu ,kakvu imam radost! Ti si onaj dijamant koji se jednom dobija u životu. Ti si moj izvor i moje korito.Sva moja dobra i sva moja čista jutra.Hvala Ti mali moj. Hvala za ovaj fini osjećaj roditeljstva koji imam. Hvala što me nikada nisi slagala. Što mi ništa nisi sakrila. Hvala ti što znaš da voliš i što znaš šta je važno među nama dvema. Hvala Ti ,za sve ovo što je neprevodivo u riječi. Čist osjećaj u kome zvijezde svjetlucaju kao novogodišnje svjetiljke.I sad prolazim sa tobom sve one dane i godine.Bicikl prvi ,oderana koljena,suzice koje se same suše na obrazima,naš rastanak na godinu dana,tvoju prvu i jedinu jedinicu u školi koju smo bolovale kao da se nešto strašno desilo.A ja sam  zapravo zbog tebe glumila tugu,iskreno, silno sam se  obradovala kada si dobila i tu lošu ocjenu.Radovala sam se jer sam znala da je ona bolja učiteljica od svih tvojih petica i da će te usmjeriti i na neke buduće lošije dane koji moraju doći...Mali moj...

     Pitala si me kada sam odlazila na godinu dana :" Majko, da li je  normalno bojati se kada ti mama ide na  rad u Libiju a ti ostaješ sa bakom i dedom sam?"  Ja tebe neću sad pitati to.Znam šta sam ti rekla i znam da se isto toga i ja moram držati sada.Biti jaka i naučiti se nositi sa tim novim i drugačijim danima.Nekad ću osjetiti užasnu samoću ali to je naprosto život o kome smo pričale.Evo, sad je prilika da živim i ja to čemu sam te učila. A da će nekad biti bolno, hoće! Znam i neću sebe da lažem..

       Ideš za neki dan i to je tako...Kad sjedneš u avion neka te moja ljubav snaži.Budi srećna i učini da ti svaki dan bude kao kaleidoskop šaren, drugačiji i čudesan..

     Eto,tako...Sve to i još mnogo toga sam ti htjela reći..Ali znaš ti sve to.I ono neispričano najbolje osjetiš. Srećan i Bogom blagosloven put.Neka te moj blagoslov obavija gdje god da si.Mali moj... Najviše...Najviše ..Znaš kako i koliko...

     VOLI TE TVOJA MAMA