ŽIVOT JE TO

 Znate onaj osjecaj kada sve u vama živi ljepotu stvarnog trenutka i kada pomislite da ništa ne postoji van tog prizora, koje i tjelesno i unutarnje oko može obuhvatiti. Udahnete duboko sa zagrljenom šoljom mirisne vruće kafe u rukama, i osjetite kako vas napušta sva ovozemaljska briga i napetost. Sjedim na pjeskovitoj obali mora i posmatram tu nepreglednu vodu, u kome se pretaču sve nijanse od zelene do plave, i opet tako ispočetka ,dok se tišina i mir valjuškaju po površini malih talasa, a u duši caruje spokoj. Iz ovog parčeta raja, jato galebova mi ne otkazuju dobrodošlicu, koji istini za volju, čak ni ne obraćaju pažnju na mene. Oni lete i lete i ispuštaju zadovoljne krike životu i nebeskom prostranstvu, pa mi se na mah čini da se to skup anđela uhvatio za ruke ,pa kruže oko mene i mora ,dok me preplavljuje neki drugačiji mir od onog koji inače prepoznajem kad mi je dobro. Kao u nekom usporenom filmu gledam kako šire i priljubljuju krila , pa ih opet šire i priljubljuju uz gracilna tijela, i žive svu tu veličanstvenost zvanu -ŽIVOT. Pogledom tražim galeba Džonatana, i od svih njih, baš svaki mi se čini poseban i svoj. Preleću mirno po tom prostranstvu, pa se nekom, sasvim običnom čovjeku, sve to čini gubljenjem vremena, ali oni tačno znaju kuda su se uputili, za razliku od velike većine nas, koji mislimo da nekamo idemo, a samo se vrtimo i vrtimo u krug. Čarolija boja, od pijeska koji ima jaču preplanulu boju što je bliže vodi i mom pogledu, do raznog, puder colorita tih sitnih čestica ,što su dalji od mene ,pa do veličanstvenih nijansi neba i mora... U srcu se navlači nešto nalik golicanju sjete koja može izazvati i suze,ako se usresredim na tu zamku izazvanu trenutkom ljepote, i odmahujem glavom ,kao da tako srcu šaljem naredbu da ne talasa previše sa emocijama. Ovo se zove život, kada samo sjediš i uživaš u trenutku i trenutku ,svakom zasebno , i što bi morala plakati zbog toga? A, opet, vrag bi ga znao zašto, srce me opominje na previše meku strukturu od koje je sačinjeno ,pa mi ipak kapi suza pođoše niz obraze, valjda se od ljepote isto plače, i sve ti nekako nebeski lijepo i čudesno. Uspjevam li to pored svog ludila današnjice ostati budna ,mlada i živa duhom? Upjevam li to zadržati sve osobine čovjeka ,ali onog prvobitno zamišljenog, a ne ovog posrnulog i dozlaboga uništenog i ukalupljenog tuđim pravilima i tuđim kalupima? Sa nekom pritajenom slašću, gotovo , ohološću,razmišljam o bjelosvjetskim protuvama i nakazama ,koji pokušavaju prekrojiti svijet po ličnoj moći i vlasti, pa se osjetih nadmoćno u odnosu na njihove sitne i bijedne figure ,koje uprkos tolikom novcu,ne znaju za ovo bogatstvo koje okušam u ovim trenucima. Jednostavnost ,predanost, bezbrižnost,pripadanje , ljubav,mašta... Znate li zapravo da trenutno ne sjedim ni na kakvoj obali mora ali joj pripadam? Imam moć da osjetim i prizovem svu ljepotu života i kada fizički ne pripadam tu. U snu i na javi ,mogu da živim život kakav baš želim,očišćena od svega. Mogu da pohodim morima, da odem na Tajland ili Tibet, da se zaustavim na puteljku prepunom golubova i nahranim ih slušajući njihovo gugutanje, da za nekoliko minuta raspalim vatru u kaminu u nekoj planiskoj kućici ,dok osluškujem kako škripi snijeg pod ljudskim stopama i cvile vrata načeta zubom vremena. Eh,taj život oni nemaju. I rekla bih, to je pravi život ,vrijedan života. I premda i nije baš sve uređeno kako bi ti želio da bude, navikneš se i naučiš na to i počneš da hodaš po taktu ritma koji nije kakav si podesio - bolji je od toga! To tek kroz vrijeme shvatiš, kad priznaš i životu i sebi, da je sve baš kako je trebalo biti,i da taj stari ,iskusni i mudri lisac - život, uvijek zna najbolje. Nakloniš se sa poštovanjem i kreneš u osvajanje nekih novih izazova kojima te rijeka života nosi. I poželiš samo jedno, da imaš dovoljno mudrosti, strpljenja, dobrote i mira u sebi, da sa povjerenjem primaš talase života koji zapljuskuju obale tvog prolaznog bića koje treba da ostavi jasan i vidljiv trag iza sebe. Zato si valjda i došao u ovu predstavu zvanu ŽIVOT.

GUGUTKA

-Hoćeš li biti dobro?- tiho je prošaptala posmatrajući  kroz prozor procvjetali jorgovan, istovremeno  izbjegavajući da pogleda Petra. Njenog Petra.Prvu i poslednju ljubav. Momka koga ni jedna djevojka nije željela jer je bio, za muskarca, mali rastom ,jer je imao staromodne patike, jer nije bio urban,jer se nije uklapao u kalupe modernog doba. Petra koji je često na velikom odmoru ,u "turskom sjedu" ležerno sjedio i hranio starog Skota, uličnog psa koga je već generacijama hranila školska kuhinja i koji je bio i svačiji i ničiji. Tog istog  Petra koga je zavoljela onog dana kada je iskočio kroz prozor učionice u suterenu, jer je ugledao vjernog psa kome je pjena u ključevima išla na njušku dok se tjelo  u agoniji  trzalo i mučilo.
  Nerazmišljajući skočio je kroz prozor  učionice,dok je dosađujući se na času fizike, povremeno zjakao van  i ugledao žuto,skvrčeno tijelo njegovog vjernog Skota... Trčao je kilometrima noseći ga u naručju i kroz glasan plač  hrabrio poslušnog i odanog, starog prijatelja kome je vrijeme isticalo.Veterinar je uspio da ga spasi. Ostao je  bez glasnica ali  živ! Neko zao  je pokušao da ga  otruje  .Nekome zlom je zasmetalo njegovo povjerljivo i odano hodanje uz noge učenika dok ih je ispraćao do školske kapije i opet dočekivao jutrom uz glasan i veseo lavež.
Nakon te epizode Petru je iznenada skočio ugled i odjednom su svi željeli da budu u njegovom društvu. Iznenada  je dobio toliko prijatelja koji su ga tapšali, koji tobož bez njega nisu mogli odigrati fudbalsku utakmicu ,koji su htjeli da budu sa njim na slici školskih novina koje su pisale o njegovoj požrtvovanosti. Samo kod njega se ništa nije promijenilo. Petar je i dalje u " turskom sjedu" češkao svog , do smrti vjernog prijatelja, kome je komadiće hrane stavljao usta, jer više nije imao siguran refleks gutanja. Jednog  dana mu se pridružila Jana. Nenametljivo  i ljupko se osmjehnula i sjela pored njega ,držeći u ruci flašicu za bebe.Izmiksala mu je obrok kod kuće i na taj način su od tada, svaki dan hranili Skota. Činilo mu se da je Janu oduvijek volio, a tog dana je u srcu prepoznao onaj smisao življenja za kojim neko traga cijeli život i nikad ga ne pronađe. Skupa su djelili svoje užine, šetali,bili najzanimljiviji par na  maturi,obećali se jedno drugom  i  skupa jednog dana pokopali starog i vjernog psećeg prijatelja.Skupa su slušali tišinu,hvatali u dlanove jesenje kapi kiše,  plakali zbog tužnih ljubavnih filmova i smijali se i kad se drugima činilo da nema razloga za smijeh.   Skupa su umirali  priljubljeni jedno uz drugo, sahranjujući onog kišnog  dana  njihovo jedino dijete ,koje je zauvijek zaspalo samo nekoliko dana  po rođenju. Bila je  njegova  plemkinja i  vječita djevojčica, mliječni  mraz u januaru  i  plavi jorgovan u maju , tihi povjetarac koji se spušta na klasje žita i oluja koja razvaljuje sve tuge srca donoseći slatko olakšanje. Bila je njegova prečica do zvijezda  i puteljak do snova. Bili su jedno drugom zaklon od nevremena.
 Biću dobro,obećavam- pokušao joj je dati obećanje u koje ni sam nije vjerovao.Ovog puta je napad bio jači nego ikada. Za svojih osamdeset osam godina nije ostavljao Janu samu, više od jednog dana ,pa čak ni kada je išao u bolnicu na inhalacije.Negdje usput kroz život, pokupio je tu srčanu astmu, i često se šalio sa njom da ga to njena prevelika ljubav guši. Držao je za ruku i gledao, kao onog dana kada je sjela pored njega da nahrane starog, dobrog Skota.   Oči plavog dječaka su  tog dana oćutale najljepše riječi ,ali svejedno, ona je znala napamet svaku neizgovorenu riječ i godinama ih je tako slušala iz njegovog pogleda.  I danas ih je ponovo čula ,držeći ga za ruku dok je čekala ambulantna kola hitne pomoći da dođu po njega. Da mu opet udahnu život i vrate ga za neki sat ,dok se njoj činilo da je to  čekanje   predugo i strašno  i beskrajno.
- Idem ja  i nemoj da te  čekam dugo- kroz ropac je rekao  i jasno pogledao u nju, oćutavši sve one riječi koje je godinama slušala iz njegovih očiju.
U dubokom gnijezdu njegovog pogleda prepoznala je bijelu gugutka koja je blistala ,okupana svjetlošću. I  opet je čula  sve prećutane riječi . Prhnula je i dugo  klepetala krilima, nošena zovom nekog dalekog puta.