LET U SLOBODU

Toliko sam željela da živim
uprkos smrti oko mene,
uprkos plaču koji je zamjenio smijeh
meni poznatih ljudi.
Željela sam da kažem pokoju
lijepu riječ ,
uprkos nerazumljivom jeziku
ljudi oko mene,
uprkos gnjevu koji je izbijao
iz srca
meni poznatih ljudi.
Željela sam da moj dodir
otopi led sa ruku
površnog stiska nekad bezbrižnih ljudi,
i da moja misao zarobi
čistu misao drugog čovjeka
i dugo, dugo joj se raduje.
A onda je duša ostala
usamljena i prazna
međ gomilom ljudi,
plačući dugo i neutješno
za onim licima starim
punim samilosti iskrene.
Pa, kad ljudi već sahraniše ljubav u srcu
i nadanja divna,
puna ljekovitog soka što liječi
i krijepi,
pomilovah pticu
paperja mekog i zlatnog,
i dugo gledah za njom.
Ona mi cvrkutom svojim otpjeva najljepšu pjesmu
u kojoj mi reče
" Tijelo je slobodno
samo ako je srce čisto i ako zaboraviš na
prolaznost
i ovom trenutku se raduješ.
Tad ćeš biti slobodna kao ja,
i moći ćeš da letiš!"
Poslušah je i vinuh se visoko do neba
srećnija nego ikad,
i bi mi na trenutak žao
što njen cvrkut mnogi
ne razumješe...

UMRLA SELA

Leže suve ,nekoć plodne njive,

 sad na suncu usahle i puste ,

 same, ko  djevojačke usne ,

 drhtave   i sočne,

čekajuć poljubac prvi o kom se  sniva.

U  ljepoti djevičanskoj,

tako usnila je   njiva plodna,

seljaka svog pogleda milog

kako nježno rije toplu zemlju,

i kroz prste joj  mjesecinu sipa .

Nekad, do  u sumrak, milovo je seljak

pjesmom iz duše one frule stare,

zadenute o pojas čakšira grubih,

i pjevo zemlji svojoj miloj.

Nudila se topla zemlja

otvorena i spremna  

sjemenu iz ruke da je plodi,

 dok se vjetrić na

 poljani  igro

 ljupkim glavama već dozrelog  maka.

I prateć pjesmu frule stare

sanjiva zora rosu pušta,

na dugu brazdu sunce se spušta,

zlaćanim prahom u svježini  se kupa.

 Raslo je sjeme i plodovi rujni

u jasnom znaku prekrasnog roda

dok je seljak rukama beruć

pleo zemlji vitice nove.

I  sve tako  do u  jesen kasnu 

kad se magla  sijeda u sedlu  dovuče,

a šumom zaječi

 u   šinjelu bijelom 
zima,na  starome konju.

Njiva  će opet  u  samrtnu  spremu leći,

san se na zemlju sprema 
pod plaštom zime ,duge

čekajuć novo proljetno ruho.

Ipak  odavno u proljeća nova,

 ruho njivama,  nema ko da sprema,

zamrla je iz frule pastirska pjesma

i djevojačkih haljina pervaz.

Ni jabuka cvat ne miriše više

ni lipa  ne daruje  miris svoj,

tek pokoji stari pas  pronjuška zemlju

 glađu gonjen,  cvileć' tužno.

O, tugo pusti suzi na volju

što sela zamiru sama,

ko starica tužna 
čekajuć sina,
iz daljine da dođe u puste sne.

Da li će  zamiriti rana davna

i donijeti pregršt behara bijelog,

u svitanju svježeg  dana

sa pjesmam novog pastira?

Smiraj se bojim, na duže sprema,  

njivama sa neba suze stižu,

dok seljak odozgo tužno gledi

i pas mu se na počinak sprema.

Mrtve  oči bolnu tugu gase

i lavež se veseo ponovo čuje,

pronašli su se gazda i on

 na njivama plodnim, nebeskim.

I trčakara Žuća ponovo ko nekad

uz noge  gazdi starom svom,

samo njiva pusta leži

sa  usahlim  brazdama i,

u  stenjanju mre.  

 .

TVOJA PRVA GODINA U KANADI

Mali moj. Prije tačno godinu dana stiskala  sam te jako  želeći još malo da te držim uz sebe,  prije nego što prođeš kroz terminal i mahneš još neki put.Osvrtala si se  i Ti  pokatkad, da li te još posmatram i čekam da zamakneš i sjedneš u avion.Imala sam čudan  strah i neku prazninu u srcu  kao da se sve u meni ispraznilo ,kao da je dio mene spakovan u tvoje kofere pa otkinuta ja stojim i ne znam kud ću sa sobom.Kao da više nigdje i nikome ne pripadam. Plakala sam  i prisjećala se svakog našeg razgovora od tvojih prvih koraka pa do najnježnijih godina i dana kad si stasala za samostalan život.Činilo mi se da smo se maloprije igrale sa tvojom Suzanom ,tvojom Ćelom ,tvojim Nikolajem i da te opet ispravljam jer ne znaš izgovoriti Vrbas već,Vrubas ,da sam sva važna jer stojiš u prvom redu " Vrapčića" iako ne znaš sav tekst ,da te ispraćam u školu i da pišem ceduljice kako ćeš podgrijati ručak uz napomenu da te teta Bogdanka obiđe i pregleda jesi li sve ugasila dobro. Proživjela sam nanovo tvoje suzice kad sam se spremala za Libiju i tvoju radost i neku čudnu stidljivost prema meni, kad sam se vratila.Pa kupovina haljinice za malu maturu, pa za veliku, upis na fakultet i danas odlazak tako daleko. Iskreno nizale su se slike jedna za drugom kao u nekom ubrzanom životnom filmu i kako god pokušavala da ih usporim činilo mi se da sve tako brzo prođe.Upitah se zar se cijelo odrastanje jednog djeteta može nanizati u nekih desetak minuta prisjećanja.Pomislih kako život brzo prolazi i kako ne shvatam kad si prije odrasla i kuda to krećeš.Zašto? Sve mi se mješalo kao u nekom bunilu dok sam kretala kući plašeći se kakva će mi nova jutra biti bez tebe i sa kim ću sve one naše događaje  prepričavati. Znala sam da ću željela to ili ne, morati da se naviknem i da će sve nekako da se posloži vremenom. I malo po malo, dan po dan učila sam se nekoj novoj tišini u kući i novim danima nas dvoje bez tebe.Kad sam željela da te zagrlim prisjećali smo se tvog zvonkog smijeha i anegdota kojih si uvijek puna. Baš si nedostajala prvih mjeseci. Danas eto ne znam šta da kažem.Godina od tvog putovanja za tvojim novim životnim planovima, prošla mi je i brzo i sporo. Kao da je davno bilo kad si otpututovala, i kao da sam te sad otpratila.  Valjda se to nedostajanje djeteta provuče pa ti i dan kao godina, a opet kad pomislim, baš brzo promače  godina dana. Sad već imam šta da pričamo i nemam onu neizvjesnost kao kad si tek kretala. Završila si godinu koledža kao najbolji inetrnacionalni učenik, radiš da bi se školovala i svaki put si srećna kada se čujemo na telefon.Iskreno znam da mnogo toga prećutiš i ne želiš da pomućuješ moje raspoloženje i znam da je neprirodno da si svaki put baš tako raspoložena ali to si ti. Uvijek pozitivna, puna ljubavi i osjećaja za one koje voliš. Naučila si i ti kao i ja ,otkako si otišla ,da sve sama prođeš ,usput prepoznaš te osjećaje i u hodu ih selektuješ dok dan svojim tokom ide. I nemam opet ništa novo da kažem već samo da ponovim koliko sam očarana i ponosna tobom i tvojom snagom. Tvojom samostalnošću i zadacima  pred kojima bi i mnogo zreliji čovjek zastao .Vjerovatno se mladost mnogo manje pita nego zrelost i više vjeruje i sebi i životu a možda je to opet samo sve u tebi i nema veze sa godinama već spremnošću da izneseš sve što si zacrtala sebi. Mnogo sam mirnija nego prije godinu dana i ja eto načinjem svoje snove kao i ti svoje.Na putu do njih šetamo ti i ja kao onaj dan Kalamegdanom i smijemo se bezbrižne i sigurne u najvažniju stvar.U našu ljubav ,iskrenost i našu podršku jedna drugoj. Ne čini mi se više ta Kanada tako daleko i kada mi šalješ video snimke njihove prirode i tvojih dana tamo kao da smo skupa. Sjajna je stvar ova nova tehnika bez koje ne znam kako bih prolazila svaki novi dan. Upoznajem po malo njihove ulice, znam kako ti izgleda koledž i jedan školski dan, znam tvoje drugove i kuda izlazite,znam iz tvoje priče jedan radni dan i sve se , eto čini jednostavnije.Naučila si me za ovu godinu mnogo toga i naučila sam ja o sebi mnogo toga otkako si tamo. I nije tako strašno. Zahvalna sam Bogu na svim iskustvima i na svemu što svježina novih dana donosi. I ostaje mi samo da brojim dane ,opet onako usput, kad ćemo da se vidimo i kad će nas do tebe avion odvesti ,pa da se opet uz kafu ispričamo i onako , kako mi znamo, ismijemo nekim našim  glupostima i uživamo u zajedničkim trenucima.Do tada čuvaj mi se i hrabro koračaj  svemu lijepom kao do sada , i ne osvrći  za prošlim.Ovaj trenutak je važan i ovo danas oblikuje tvoje sutra .Oboji ga što smjelijim bojama i veselijim tonovima tvog zvonkog smjeha.Volim te mali moj mnogo više i više  nego što to možeš da zamisliš. Srećno ti i blagosloveno ovo jutro i svak naredni dan. 
Slika preuzeta sa googla

VOLJETI SAMOG SEBE

Imam baš jaku potrebu objasniti ovaj fenomen koji izvlači sporadične i često veoma pogrešne zaključke. Mnogi ljudi su skloniji sumnji, kritici i površnom zaključivanju nego li unošenju u ispravne i prave pobude onih koji u poslednje vrijeme sve više govore o toj vrsti ljubavi i odnosu sa samim sobom. Ovim glasnim razmišljanjem se ograđujem od bilo koga drugog i njegovog razmišljanja, sem svog ličnog i ovo je moje pojašnjenje i stav šta zapravo znači " Voljeti samog sebe"?
Istina je da u poslednjih dvadesetak godina postajemo očevici sve veće otuđenosti među svima nama. Otuđila su se djeca od roditelja, roditelji od djece, rodbina od bliskih članova familije, sestra od brata, prijatelj od prijatelja,otuđili smo se od prirode ,od našeg Izvora, otuđili se od Boga i otuđili se najposlije i od samih sebe! Otuđenje.Bolest današnjice. Bolest koja je nagrizla cijelo društvo ,svijet i uopšte svaku jedinku u većem ili manjem stepenu.Otuđenje kao najteža bolest i kancer koji pomalo ali sigurno ubija sve u čovjeku.Ubija dobrotu, empatiju, slogu, ubija veselost među ljudima , ubija samilost , suze ,ubija dušu u čovjeku i kao završni udarac ubija i čovjeka.Otuđenje kao alarmantna pojava u društvu nosi sve veće bolesti za sobom, nepodnošljivu samoću, potrebu za nekim ko se neće pojaviti jer i on samuje i boluje čekajući drugog da mu se približi.Otuđenje nosi i duboku tugu pojedinca koja se širi do svakog sledećeg pojedinca koja je postala zaraza cijelog društva i koja kao takva prelazi u duboku gorčinu ,osuđivanje i zavist. Vidite li kakve sve mučne osjećaje povlači za sobom to prokleto otuđenje? Svi smo sami i svi samuju. Većina je zatomila tu usamljenost virtuelnim i nestvarnim druženjem , neopipljivom ljubavi i lažnim mnogobrojnim prijateljima.Sve manje je potrebe za iskrenom i brižnom pažnjom prema bliskom članu a pogotovo prema strancu koga smo slučajno sreli na ulici ili prema nekom nevoljniku koji nema mogućnost da se mnogo nada nečijoj milosti, kada je sve veća otuđenost među ljudima. A. šta je dovelo do tolike iznenadno velike otuđenosti i nemara prema bilo čijoj muci i životnoj potrebi? Odgovor ću bez razmišljanja dati. Nemar prema sebi i nemar prema ličnom spasenju i prema svojoj duši. A da bi čovjek razmišljao o sebi on prvo treba imati ljubav prema sebi i ljubav prema Bogu.Sve je to tako tanano povezano i isprepleteno, sve je to toliko neodvojivo da se tek običnim, površnim i lakonskim promatranjem ne može uočiti sinhronicitet između ljubavi prema Bogu i sebi. Evo kako stoje te dvije karike u nepreglednom lancu ljubavi koja zatim obavija sve pojedinačno i cijelu zajednicu društvenu i svako živo biće i svaku tvar. Bez ljubavi prema sebi nema ni ljubavi prema Bogu niti bilo kome drugom u društvu.Ta neljubav ka samom sebi dovodi do tog otuđenja. Tvrdim i stojim iza tog stava,ma kakvu lavinu komentara izazvala. A pojasniću to na ovaj način.Namjero sam postavila redoslijed koji će se nekome učiniti pogrešan ,pa sam stavila prvo ljubav prema sebi pa Bogu.To ne znači da sebe stavljam ispred Tvorca čovjeka , već želim da naglasim da je nemoguće voljeti Boga ako ne volimo sebe. Gospod nas je stvorio ,zaista nisam od onih koji iskrivljeno vjeruju da smo postali od majmuna, za sebe smatram da sam postala od mnogo tananije strukture a ako neko i smatra da je Darvinova teorija ispravna u tom slučaju se može postaviti ona dilema šta je starije kokoška ili jaje? Ko je majmuna onda stvorio? Dakle, ako ne volimo sebe ne volimo ni Tvorca svih nas.Ne volimo Boga.Jer mi smo Njegovo djelo, najsavršenije djelo .Ako ne volimo neke naše djelove tijela ili smo nezadovoljni izgledom onda hulimo na Boga i njegovu rukotvorinu. Neljubav prema sebi je zapravo najveća nekroza sa kojom polako truli cio organizam ,odnosno sva civilizacija. Gospod Hristos nam je poručio da volimo bližnjeg kao sami sebe! A kako možemo voljeti bližnjeg ako sebe mrzimo?Reciprocitet ljubavi prema sebi je jednak reciprocitetu ljubavi ka bližnjem. Ako smo nemarni prema sebi ,ne volimo sebe, gnjevni smo na sebe , ljuti zbog ličnog neuspjeha sve će se to reflektovati na bližnjeg.Naravno da nećemo ili moći ili željeti prepoznati pravi uzrok sukoba sa okolinom, i našim vječitim negodovanjem zbog ovoga ili onoga.Lakše je prebaciti krivicu na drugoga i uperiti prst u bližnjeg nego priznati samom sebi da smo sami i samo mi odgovorni za sve što nam se dešava. Korijen nezadovoljstva je opet neljubav . Mislim da je itekako lakše voljeti druge kad si u simbiozi sa sobom. Ako možeš akceptirati sebe, razumijeti sebe možeš lakše razumijeti i druge ljude i njihove postupke. Ako samog sebe voliš, lakše praštaš .Od te divne ljubavi prema sebi kreće i razumjevanje za druge, zadovoljstvo drugim ljudima, milosrđe ,ljubav prema bližnjem i mnogo toga pozitivnog koje je Bog tako mudro zaveštao zapovješću da volimo bližnjeg kao sami sebe. Ako volimo sebe znaćemo voljeti i druge. Ako smo znali zaliječiti ličnu ranu ili saznali kako je biti usamljen ,nećemo dozvoliti bližnjem da se tako osjeti jer volimo sebe i znamo kako je biti usamljen i prošli smo kroz taj proces. Logično je da nešto moraš imati da bi to mogao dati. Ako nemaš ljubavi prema sebi i za sebe, odakle bi onda iznašao ljubavi prema drugom. Psihološki gledano čovjek na svoje bližnje gleda podsvjesno kao ekstenziju svog Sebstva ,kao neko " Ja u širem smislu" - i, ono što osjeća prema užem Ja ,prenosi se i na šire Ja .Simbolički gledano centar kruga uvijek određuje kružnicu .Svi ljudi su za mene krugovi.Jedino po čemu se razlikuju su poluprečnici. Moja potreba i da napišem knjigu jeste upravo prepoznavanje bolesti savremenog društva a to je otuđenje koje dolazi od neljubavi prema sebi.Kada smo sa sobom zadovoljni mi smo srećni, ispunjeni, kompletni, zdravi! Nemamo potrebu zatvarati srce ka bilo kome.Ne bojimo se iskazati osjećaje niti se plašimo izdaje bilo koga.Jer znamo da nas niko ne može povrijediti ako mu mi ne dozvolimo ako smo u skladu sa sobom i svojim Sebstvom sve ćemo apsolutno razumjeti. I bližnjeg i znati mu oprostiti jer ako volimo sebe nećemo nositi otrov neopraštanja ka drugom...Moja potreba za pisanjem knjige je nosila jedinu i isklučivu poruku Ljubav ka sebi i drugima. Ljubav kao osnovna i jedina atomska energija koja pokreće svijet. Potrebu da se zagnjurimo u sebe i iscjelimo taj loš odnos prema sebi i davne duboke rane koje su drugi nanijeli a mi nismo znali kako sa tim izaći na kraj.. Vidite li sada šta znači voljeti sebe? Voljeti sebe, a ne misliti da voliš sebe! Oni koji istinski vole sebe nisu egoistični, nisu uvredljivi, nisu zlopamtila,nisu zavidni,nisu oholi...Ljudi koji sebe vole u saglasju su sa Bogom i prirodom.U saglasju su sa Izvorom od koga potiču i Kome se vraćaju. Voljeti sebe ne znači biti prazan i samoljubljiv, već skroman i jednostavan sa velikom pažnjom ka tuđim potrebama kao i ličnim. Često čujem raznorazne komentare na sve veći broj ljudi koji drže predavanja o ovoj temi,takozvane koučeve. lično ne volim taj termin.Prvo što smatram da imamo mnogo bolju riječ koja bi valjda u prevodu bila "učitelj" ,ali mislim da je to nepotpuno objašnjenje.Učitelji smo svi jedni drugima.I oni koji su loši i oni koji su dobri.Zao čovjek nam može biti učitelj koliko je štetno i pogubno biti zao, dobar čovjek nam može biti učitelj koliko je divno biti plemenit, djeca nam mogu biti učitelji koliko je jednostavnost najbliža Izvoru koju je Hristos opisao " U koliko ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo nebesko" .Dakle svi smo jedni drugima učitelji a možemo biti i podrška i pomagači slabima kada malo zastanu . Dakle, lično ne smatram lošom pojavom tih "učitelja" ukoliko pravilan odnos i pristup imaju.Kao za sve drugo , tako i kod njih kad se ide , treba već unaprijed imati svoj neki stav i predznanje i potražiti pomoć kada osjetimo da smo izgubili ljubav prema sebi.Smatram kada bi svi ispravljali sebe ,a to je i jedini put do samoljubavi da bi za kratko vrijeme planeta ozdravila. Zavladala bi zdrava ljubav namjesto sebične i pohlepne potrebe da nas drugi vole.A kako nam drugi mogu dati ljubav koju sami za sebe nemamo? Šta ima loše u tome što neko drži radionice, predavanja ili časove o osvješćivanju pojedinaca koji su spremni da vide gdje griješe? Šta ima loše u tome što se namjesto silnih bensedina i opijata poziva na ljubav? To što će dobiti novac za ta predavanja? Zar svi ne naplaćuju svoje usluge? Od advokata, trgovaca, ljekara, psihijatra i bilo koje životne oblasti profesionalaca? Pa šta je sporno da neko ko želi pomoći drugome,naplati svoje vrijeme i znanje kao i svi drugi? U čemu je problem? Što su ljudi postali ogorčeni prema svima i svemu? Zašto? Zato što ne vole sebe i onda je to nezadovoljstvo lakše usmjeriti ka bilo kome i reći " on hoće na mufte da zaradi" ,namjesto da i on uzme odgovornost za sebe i počne popravljati samog sebe namjesto druge da kritikuje. Ne kažem da kao u svakoj praksi i tu ne postoje pojedinci kojima je zaista jedina potreba da uzmu novac.Kao i bilo gdje, postoje " vukovi u jagnjećoj koži" ali za sve ,pa i ovo treba da nas vodi zdrav razum.Ne očekivati da drugi riješi tvojE probleme ako nisi svjestan koliko je neophodno preuzeti ličnu odgovornost i mjenjati sebe.Zavolite sebe i spoznaćete Boga.Zavolite sebe i vtarićete se Bogu. Zavolite sebe i zavolit ćete cijeli svijet.

PROĆI ĆE

         Pukle noćas one dobro ušuškane suze
raspolovile se ko zrele šljive u voćnjaku ,
pa zatreperi želja ko lepet krila galeba
koji krikom razbija tišinu napetog mora
i pred oluju uznemirenog.
Ogledaju se misli ko mjesec nad vodom ,
i poželim tako da razdijelimo one naše tajne
zapletene u nježnom djevojačkom srcu ,
ah, dok sunce skida ruho pred počinak
ja te poželimim samo
i prizivam tvoje riječi koji si utisnuo u moju kosu
srno moja i lane moje .
Čuješ li opet onaj stari bluz
što stiže iz usamljene ulice okupane svjetlošću
vremešnih fenjera?
Obgrli me poput jutra i otkloni ovaj strah u meni
da ću te izgubiti u ovoj gluvoj noći
kad sve utihne i kad nova zora noć raskroji po šavovima,
reci mi
hoćemo li je skupa krpiti i spajati
pod istim ovim pokrivačem mirisne lipe obavijeni bršljanom i ladoležom?
Bojim se da ćeš se išunjati ako zaspem
i zato te čvrsto stežem i gledam tvoj ljupki osmjeh
dok pjevušiš o leptiru koji je sletio na bijeli jorgovan,
i čekajući svoju draganu zauvijek usnio vječnu ljubav
koja ne prolazi tek tako.
Ko je od nas taj leptir noćas,
Ti ili ja
ili smo oboje zauvijek usnili tu vječnu ljubav koja je otišla sa onom noći
i notama starog bluza koje su padale sa udaljenih oblačića?
Proći će...