MAMA

Rano jutros, prije šest ,dok je grad još dremljivo otvarao oči, prevarih jutarnju košnicu užurbanih radnika i krenuh na stanicu da predam moju knjigu koja je naručena .Putuje za Sarajevo. Udahnula sam tako čist vazduh, prorijeđen i prepun ozona nakon noćašnje kiše. I osjetila u tom dašku Tebe.Kao da si me ispraćala i lagano koračala sa mnom.I obnovila jutros sjećanja na djetinjstvo ono najranije kada sam imala toliko mnogo pitanja a nisam znala koga da pitam .Onda bih ostavljala sve to za kasnije i šetala u istim ovakvim jutrima, isto su mirisala na ovo,oslobođena i srećna, misleći u sebi, Tebe ću pitati kasnije, ti ćeš mi objasniti. Jutro posebno tiho, unosi neku mekoću u dušu i izaziva i nejasnu čežnju i ljepotu što sam sama jutros.Kao da postojim samo ja i ovaj svemir u kome me pratiš do stanice. I kao da mi usporavaš korake, jer Ti si laganija od mene i osvješćuješ me da proživimo ovo jutro što sadržajnije ,da ućutim misli da bih Te mogla čuti. I sklonila sam sve od sebe,udisala svaki novi dodir svježine i čula sam Te.Bila si poput djevojčice ,malo si trčkarala uz mene, kao da sam imala brži korak nego što možeš da pratiš i bila si vesela. Nisi mi prebacivala ništa ,povremeno si me doticala za kosu i gledala poput onih malih djevojčica koje imaju samo divljenje u očima i ljubav koja ništa ne očekuje.Davala si mi jutros ono svoje prisustvo i snagu ojačanu vjerom da je među nama sve isto kao nekad. Ne postoji granica između Tebe i mene.Ne postoji granica između onih što odu i onih što ostaju još neko vrijeme.Postoji samo neko krivo uvjerenje da nas dijeli tovar zemlje i humka i negdje nešto što nam je još nedokučivo. I sad znam,treba samo umiriti čula ,utišati zvuke i otvoriti se.Sputan čovjek je zarobljen čovjek dok otvoren čovjek nema prepreke. Šaputala si mi da si zadovoljna i radosna što sam oslobodila iz sebe riječi koje imam, pustila ih kroz vrijeme koje dolazi i pružila nešto od sebe onima koji trebaju te riječi. Kažeš da su utješne i da su trebale da se zapišu, da će toga još biti i da ćeš opet nekad ovako doći da me ispratiš kada budem stajala na tronu lične pobjede i ostvarenja svojih snova. I da si vjerovala u mene i onda i sad. Bila si tako živo prisutna i toliko ljekovita.Izbrisala si u jednom dašku sve nejasnoće i tugu koju sam nekad osjećala za Tobom..Dotakla si mi i obraze kao nekad ,govoreći :" Dušo moja"...I sve je nestalo nakon toga.Autobus je prilazio , vidjela sam odjednom tolike ljude koji su žurili ,vozača koji je pružao ruku da mu predam knjigu i sebe koja kao u bunilu izlazim sa stanice.Suze su me nadjačale. Slivale su se niz moje obraze i opet sam osjetila tugu. Dašak svježeg jutra mi je na čas osušio obraze i onda sam pomislila da si ovo jutro zapravo Ti, da si mi Ti obrisala svojim mekim prstima ove suze i da si me čekala  pred vratima znajući da ću izaći.Da prošetamo dok nam niko ne smeta i da mi samo kažeš koliko me voliš, koliko vjeruješ u mene i da samo pratim sebe i taj glas u meni. I da ćeš u svim novim i novim danima biti tu .Za sve ono što tek treba da se desi i za sve ono što dolazi... Oprosti na ovim suzama.Ipak sam još ona mala djevočica koja treba majčinu utjehu.Kojoj zatrebaš kao jutros...Volim te mama.

NOVI POČETAK

Kažu za Savu da je bio prijek,ogorčen i zlosrećan čovjek.Uvijek zastrašujućeg izgleda lica,oštrog pogleda iz koga je kao opasnost od noža,isijavala neka hladnoća.Na krupnoj šaci,jednog od mesnatih prstiju, nalazio se  pečatnjak. Muški prsten pečatnjak njegove loze. Bili su nekad, prije tačnije  desetak godina, najbogatija familija u selu i cijelom okrugu.. Otac Milivoje je izrodio sa Savkom pet sinova. Svi su bili pošteni i odani porodičnoj tradiciji sem najmlađeg, Miloša.Najmlađi je nešto bio bolešljiv i prema njemu su svi bili slabi. Rastao je u sebičnog mladića sklonog prevarama ako nije bilo po njegovom.Majka ga je često i od očeve pravdoljubivosti štitila i krila njegove laži,sklonosti prevari pa čak i nekoj zlobnoj potrebi da okleveće lažno na braću da bi imao neku korist. Pržilo je to Savku u prsima i osjećala je nešto podmuklo u sinu kao da se zmija sklupčala pod kamenom i čekala da skoči na onoga ko je ugrozi.Ali majka, ko pusta majka, tješila se da će se mladost urazumiti godinama, no, Miloš je bio sve gori. U dvadeset petoj bio je opasan kockar sklon piću i tuči. Više se nije moglo uticati na njega.Porodična tradicija starog mlinara bila je ugrožena. Miloš se sve više zaduživao i uz pritvorna obećanja da je ovo poslednji put,otkidao bogatstvo parče po parče, njivu po njivu,te na kraju dadoše pod zakup i mlin.Mati se od muke i sekiracije razboljela. Odnijela je tuberkuloza. Sinovi otišli svako na svoju stranu,sa gorkim neopraštanjem ocu, što ga nije otjerao,i on ostade sam sa Milivojem.. Nakon dvije godine razboli se i otac i zareče ga na samrtničkoj postelji.

" Miloše, sluga si zlog gospodara.Skoro će ti trideset. Ni poroda svog nemaš ni ženu kućanicu. Ostaje ti mlin.Možeš još da postaneš čovjek. Kad sam počinjao nisam ni toliko imao, pa smo tvoja majka i ja sve stekli. I vas petoricu.Ne prodaji  mlin ni ovaj prsten naše loze. Blagoslov koji ti danas ostavljam neka bude tvoje vječno prokletsvo ako ga ne ispuniš. Mlin ne prodaji.Imaš mjesečnu rentu i od toga možeš pomalo da živiš..Prsten sa našim grbom ni za život svoj nemoj dati. Skup je.Dao sam onomad zlataru mnogo dukata. Vrijedno je naše ime Miloše. Ne prodaje se za kockarskim stolom. Potraži braću.Neće ni znati da sam umro. Ti si razorio slogu, ti je i povrati. A sad mi pozovi popa Iliju. Hoću da se ispovjedim i pričestim.Ti učini kako ti sve rekoh ili ćeš imati vječno prokletstvo na sebi."

Sava se prisjećao svega što mu je pop Ilija ispričao kad ga je sreo prije tri godine na stočnoj pijaci u okolnom selu. Miloš je i mlin prodao sledeće godine i prsten je dao mlinaru za kockarske dugove. Nakon nekoliko mjeseci našli su ga pretučena i ubijena pored ceste. Tri dana je tako ležao dok ga nisu našli.Baš ko pas. Skoro se već raspadao. Pop Ilija ga je uz nekoliko ljudi sahranio i zatvorio kuću.Nju Miloš nije mogao prodati. Na samrtničkoj postelji  je otac zamolio popa  da dovede advokata i prepiše kuću i jednu njivu Savi,najstarijoj muškoj glavi. Pojaviće se nekad,neka ga čeka. Dao mu je i onoliko dukata koliko je zlataru dao da se izradi taj pečatnjak sa kojim je  svo svoje buduće stečeno  imanje, ugled i čast stvorio..Izvukao je pred njim  punu šaku dukata iz stare,izblijedile Savkine kecelje ,sakrila ih je od Miloša.Ostavila za ostale sinove,ali umrije prije nego su napustili imanje.Bez ičega!Sa tim dukatima Sava je trebao da otkupi prsten ,znao je otac da će ga Miloš utopiti u dugove nad zelenom kartaroškom čohom,i za ostatak da kupi po parče zemlje ostaloj braći, okupi ih potom, da rade vrijedno kao i sve godine dok su bili pod srećnim ognjištem. Tvrd pogled Save lutao je po okolnim njivama dok je gledao koji komad zemlje da kupi i da spoji u tri jednake cjeline dok pronađe braću,neka ih čeka.Neka je .Neće zemlja biti teška nikome i ako se ne vrate na ognjište. Plodna, rastresita,topla iskala je sjeme u sebe da uzvrati velikim rodom.Uzdahnu teško razmišljajući da li će uspjeti nagovoriti braću kad ih pronađe, da opet budu na okupu i uputi se  ka kući. U susret mu je dolazila žena duge ,crne kose, krupnih ,tamnih očiju kao u srne, jarko crvenih usana na kojima je titrao onaj njen vječito stidljivi osmjeh. Gledao je njene bokove kako se njišu dok mu je prillazila i opet ga obuze jeza pri pomisli na njihove trenutke koje je svijala duboka noć uz tihe uzdahe i dodire. Bio je grub čovjek, neumoljiv i ljudi su ga se plašili. Nakon odlaska sa očevog imanja ponio je u srcu veliku gorčinu i loša osjećanja.Osjećao se kao prognana zvijer sve dok u njegov život nije ušetala ona.Bosa , savijena nad bunarom dok je crpila vodu,rasute kose i bujnih grudi odmah mu se urezala duboko u svijest i srce.Kao želja i više od toga.Oženio je ubrzo nakon nekoliko namjernih susreta,šetajući  pored kuće domaćina Mitra. Bila je sedma kćerka i nije se bunio da je uda za gotovo nepoznatog čovjeka. U početku ga se plašila. Bio je surov i nepovjerljiv, ogorčen i ćutljiv. Ali vremenom je Ruža rastapala sve tragove njegovog davnog bola i praznine za kućnim ognjištem. Danju je on njoj bio gospodar a noću ona gospodarica nad njegovim srcem i čulima. Posipala se po njemu poput mjesečine unoseći želju za njom sve više i više i čineći ga drugačijim.Mekšim.Makar za nju.Gledao je u njene oči u tim tamnim noćima kao u ogledalo koje je nudilo samo ljepotu cvjetnih livada i neznanih,  probuđenih želja. Postao je tako ranjiv i mek za nju. Izvukla ga je iz lične tamnice u kojoj bi bio doživotni,dobrovoljni zatočenik. Rodila mu je tri prekrasne kćeri ,lijepe poput nje,vrijedne i pametne.Žurila mu je u naručje i gledajući je zadovoljno pomisli u sebi " Žena, najubojitije oružje poput poroka i poput melema. Strast i smirenje ,požuda i pokora. A ovo je samo  njegova žena,  divna i topla poput zavičajne zemlje,odana i predana." Sa suncem u kosi dočekao je u zagrljaj udišući miris slobode novog početka.Njihovog zajedničkog početka na zemlji koju toliko voli.

Slika preuzeta sa googla