MATERICE

 - Marija, dušo moja, ustani,zakasnićeš u školu.Sve sam pripremila.

Oslonjena rukama o sims prozora i nosa priljubljenog  o hladno staklo, Marija se prisjećala i tog jutra i svih davnih jutara ,dok su suze "čekalice" ,klizile niz staklo, i sva davna jutra,kakvih više zasigurno neće biti. Pahulje su se sudarale u letu ,nošene sjevercem koji ih je raspršivao poput laganih perceta,koja su se lijepila na zemlju, drveće,stakla,kape i upadale u oči žurnih prolaznika ,koji su  očima treptali  i grabili kroz snijeg.
Bjelina.
Snijeg se nečujno spustio na drveće i polja, i pokrio ih u ćutnju ,do novog proljeća i buđenja u mirisna jutra.

- Koliko ljepote i melanholije nosi svaki zimski dan,toliko i tuge u sebi- pomislila je Marija prisjećajući se tog, i mnogih sličnih jutara. Majka i zimsko jutro, ni nalik ovom.Oporo i hladno, prijeteće i oštro. Nije se imalo ni ogreva dovoljno. Ni hrane.Ni zimske odjeće i obuće. Svaka nova zima koja je pristizala, kao da je nosila sa sobom i sepet novih briga i tihih uzdisaja majke, kad svi zaspu i ostane sama,kraj zagašenog šporeta. Šparala su se drva. Išlo se rano na počinak da poneko drvo više, pretekne za još koji dan. A, to jutro, hladno sa plavom sumaglicom i kapljicama snijega, koji provejava u brzini i natapa zemlju ,okorelu i tvrdu od mraza. Soba mlaka sa mirisom uštipaka i mirisa ljubavi.

-Hajde janje moje,pa da te vodim u školu. Pripremila sam ti čizmice, ogrejala kraj šporeta,da ti ne zebu noge.

Pogledala je čizme o kojima je majka govorila.Čizme njene, koje je dobila od strina Petre ,davnog Božića. Koliko zima su dočekale i ispratile.,ali još nisu propustile vodu.

-Majko, ovo su tvoje čizme.Kako ćeš ti? U čemu?

-Lako ću ja, ne brini.Tvoje cipele ne mogu jutros po ovoj zimi.Obuj moje čizme.Obuj dvoje čarapa pa čizme,da ti ne ispadaju.Velike će ti biti. 

Ćutala je .Završila je oskudan doručak i pogledala majku.

-Da ipak obujem svoje cipele, u čemu ćeš ti da me ispratiš?

-Ne sekiraj se, janje moje, lako ću ja. Tvoje noge su nježne .Navikla sam ja na zimu.

-Krenule su. Majka je obula vunene čarape i nazula papuče. U papučama je krenula. niz snijeg dubok i hladan.Cjelac. Sipao je cijelu noć dok je sjeverac urlao kroz golo granje drveća.

Hodale su koliko su mogle jedna uz drugu. Majka je često zastajkivala ,jer su joj papuče ostajale u cjelcu .Čarape su se kvasile i otežavale hod. Na njenom licu nije bilo ni  traga tuge ni težine  nimalo lakog života. Nosila je u promrzloj ruci Marijinu tašnu punu knjiga. Tri kilometra do škole i tri kilometra nazad do kuće. U čarapama mokrim sa hladnim nogama.

-Majko, daj mi makar torbu,nosiću je ja.

-Neka janje moje, majka će. Teška je tebi ova torba.Stavi ručice u džepove da ti ne zebu.

Na hladnim i promrzlim obrazima njene majke, isijavala je ljubav.Činilo se da osvjetljava put kojim su išle i topi cjelac pod nogama.

-Više od studeni po obrazima i rukama, stezale su me majčine mokre noge-mislila je Marija.

-Do škole ,već su bile potpuno mokre i šljapkale pune vode.Mraz ih je stezao poput obruča i sve više usporavao hod.Dok su stigle pred školu,majka je bila potpuno mokra. Nije je bilo stid majčinih velikih čizama. Imala je utisak da sijaju sjajem i ljepotom, kao što ni kod jednog djeteta ne blješte. Mislila  se, kako je majka došla kući, i koliko vremena joj je trebalo da uđe u polu hladnu kuću, gdje ne može ni osušiti čarape .Imala je nekoliko vunenih čarapa. I tako svako jutro, do škole.Dok se jedne suše nekoliko dana, druge se kvase.Marijino sjećanje je ponovno oživljavalo škripanje snijega pod nogama, i mraz svakog novog jutra do škole i nazad, dok su suze klizile niz tople, od toplote, zažarene obraze.

Jutro je svanulo poput onih davnih.Sa fijukom sjeverca i plavičastih iglica mraza. U toplini luksuzno opremljene sobe, kraj šporeta ležalo je nekoliko pari vunenih čarapa. Majke nema već deseta godina. Marija je  u tom  prisjećanju, laganim pokretom ruke, gotovo pobožno, uzela par vunenih čarapa, i osjetila hladnoću i vodu kojom su bile natopljene.Osjetila je prisustvo majke i daleke ljubavi kojom je ušuškavala  njene male ,dječije noge i jednu nježnu ,malu djevojčicu.

Sveta nedelja i Materice.Praznik svih majki i jedne posebne majke.

-Srećan Ti praznik Majko,prošapta Marija, stiskajući vunene čarape uz svoje lice. Kvasile su se suzama, kao što su se snijegom kvasile u hladnim, dalekim jutrima. Nedostaješ da te ugrijem i poklonim najtoplije čizme koje si zaslužila. Odmaraj dušu u toplim Rajskim predjelima. Tvoja ljubav je nemjerljiva.Volim te

Pahulje su se lijepile o stakla i kao da su ispisivale jednu posebnu ljubav ,posebne majke.

DOK SAT OTKUCAVA PONOĆ

Još sitno broji ova tekuća godina do odlaska .Otiče kao pjesak u pješčanom satu. Za neki dan će predati lentu novom, mlađem i svježijem kalendaru i sići sa prestola nemajući pravo na bis. Još malo je i Božić. Podižem pogled ka nebeskom prostranstvu i prigušenom molitvom se obraćam jedinom Vlastodršcu. Molim se da svima, svaki novi i sledeći dan bude bolji od prethodnog , molim se da djeca budu sita i imaju srećan osmjeh ,molim da ni jedna majka ne bude tužna i nevoljena ,molim se, da ni jedan roditelj ne bude ostavljen,molim se da svi imaju u izobilju hrane,da svaki pas ima svoju kućicu, molim se da srne ne budu gonjenje i da svoju lanad slobodno šeću po nepreglednim poljanama. Molim se Svevišnjem da se usavršavamo u vrlini i da ovu godinu obilježi smijeh, mir ,radost,iskrenost i pravednost. Da svako dijete ima zdravlje i svaki roditelj dovoljno vremena za svoje mališane. Molim se Vlastodršcu, da u ćutanju svi uznesemo pokajanje za mnogo glagoljivost i uvrede nanesene drugima. Da suzama speremo bolovima otežana srca. Da pružimo ruke usamljenim i pozovemo ih da budu gosti za našom bogatom trpezom. Molim se ,da svi koji noćas pogledom uprtim u nebo,traže milost kao i ja, budu uslišeni u zajedničkom trudu .Molim se ...

MORE - KRAJ

                                         

Nalazi su pokazali da je u krvi i urinu,Irena   imala tragove narkotika, te da je vjerovatno   bila omamljena i potpuno nesvjesna šta joj se dešava. Doktor Milorad je potražio Nevenku i zovnuo je u njegovu odeljensku sobu.

- Vidite gospođo Nevenka,sada smo na jednom jasnom tragu koji će mnogo pomoći na suđenju.Irena je bila žrtva jake halucinogene droge,koja potpuno oduzima moć rasuđivanja i zatamnjuje svijest. Nakon prve euforije,dolazi do omamljenosti koja često vodi do potpune blokade svijesti. Nerijetko osobe pod uticajem Ekstazi tablete,završavaju kao njihove žrtve potpuno paralisane i srce često dobija takvu tahikardiju,od koje dolazi do prekida srčanog ritma i smrti.  Sama je sreća što Irena nije bila jedna od tih nesrećnih osoba.

-Nevenka je, utrnula od proživljavanih osjećaja, koji su je danima budili i sa kojima je na kratko odlazila u san,hrapavim tonom upitala

-Ima li bojazni da je postala ovisnik ili da to ostavi težu posljedicu?

-Ne,to nema bojazni.Njen organizam je premlad i jak.Dajemo joj svo vrijeme mnogo infuzije i vitamina, organizam će se očistiti i nadam se da će i drugu stranu, emotivnu,prebroditi i naći opet radost u sebi. Planirao sam da još koji dan zadržim Irenu i Vas ,i da napišem otpusnu listu. Angažovao sam psihologa koji će doći ovih dana i porazgovarati sa njom.Sada je najvažnije da progovori o tome i da izbaci sav strah iz sebe.Onoliko koliko se sjeća.

Dirnuta humanošću i ljepotom duše ovog čovjeka, Nevenka se po prvi put ,svih ovih dana, slabašno osmjehnu i ganutim tonom reče

 -Doktore,nikada neću uspjeti da Vam se odužim.Ovo što činite za moje dijete je ravno očinskom osjećaju. Hvala Vam do neba- uzevši njegove ruke u svoje hladne dlanove,gorko zaplaka.

Doktor Milorad je prisloni uz sebe , potrešen dramom majke i kćerke,i vraćajući se u mislima na svoju prošlost, osjeti još jaču potrebu da pravda bude ,makar zakonski zadovoljena.

-Šta je sa Ireninim ocem, Vašim mužem - upita je, puštajući je od sebe

-Napustio nas je davno.Irena je imala oko dvije godine.Oženio se i sada je u Njemačkoj.

-Mislim da bi , pored svega toga,bilo dobro da obavijestite i njenog oca.Ipak je on njen roditelj,i sigurno mu neće biti svejedno.Sem toga, možda Vam bude i od neke pomoći.

Nevenka se u tom trenutku sjeti da Irena ima i oca, i pomisli koliko se navikla sama sa njom boriti ,da joj nije palo na pamet pozvati ga, i obavijestiti o njenoj tragediji.

- Poslušajte me, obavijestite ga,možda će biti važno i zbog samog suđenja.

-Nevenka nije bila sigurna da ga je baš najbolje razumjela ,ali je odlučila zaista pozvati čovjeka, koga je nekada voljela i koji je uz potpuno nezreo razlog,napustio njihovu malu kćerku i nju.

Naredni dani su promicali u obavljanju dodatnih nalaza.Irena je bila potpuno promjenjljivog raspoloženja i ponekad je komunikacija sa njom bila nemoguća. Psiholog nije uspio na prvom razgovoru ništa postići,i činilo se nakon toga, da je Irena još dublje povučena u sebe.Imala je nekoliko faza koje je Nevenka ćutke propuštala kroz svoje majčinsko srce.  Bila je čas plačljiva i potpuno rastrojena, čas je optuživala sebe, čas je zapadala u neku ćutnju i daljinu,koja je Nevenku najviše plašila. Gledajući svoje dijete, koje je za samo nekoliko dana bilo potpuno upropašteno, zatomljivala je neizdržljiv bol u sebi. Časovi odmora koje bi imala dok je Irena spavala, služili su joj da suzama olakšava teške misli koje su se sudarale jedna o drugu. Ogroman osjećaj krivice nije mogla da izbaci iz sebe.Najviše je sebi prebacivala  neizvjesnu budućnost njene kćeri ,i  fizički i duševni bol. Pitala se da li će moći izdržati sve do kraja,a onda gledajući u nevin izraz njenog čeda, uzdizala je nesalomivu snage iz sebe, i brišući suze, dobijala hrabrost koju samo majčinsko srce može imati. Gledala je nježnim pogledom i milovala toplu glavicu,dok je spavala.Upijala je svu nesreću u sebe i izlivala svoju ljubav ,gledajući je kako  spava.Makar je san bio miran poslednjih dana.

-Pogledaj ko ti je došao! -  ,ushićeno uzviknu Nevenka ,ulazeći u njen i Irenin bolnički apartman.

Irena je okrenula glavu u pravcu vrata i ugledala svoju najbolju drugaricu Sonju. U rukama je držala velikog medu u crvenom , pletenom džemperu.Prišla joj je srdačno je grleći,kao da se Irena sada probudila sa operacije slijepog crijeva. Njena vedrina je umirivala Nevenku.Bila je zahvalna toj divnoj djevojci,što se našla pored Irene, čim je saznala vijest o svemu što se izdešavalo.

-Hej ,ljepoto  moja.Izlazi odatle ,čeka nas toliko toga,grlila je svoju najbolju drugaricu,gušeći suze.Skupljala je snagu da dođe do nje, i nije znala kako da se ponaša kada je ugleda. Znala je samo da joj sada treba više nego ikada, i da je njena odanost  na ispitu. Irena je gurala iz svog zagrljaja ,otimajući se i glasno plačući.Sonja je čvrsto držala u svom zagrljaju i stezala,ljubeći je u kosu.

-Tu sam ,tu sam za tebe.Proći će,opet će sve biti po starom.Toliko toga nas tek čeka. Došla sam da ti kažem da si dobila priznanje i prvu nagradu na takmičenju iz literarnog konkursa.Dobila si onaj novac koji si željela .Sada nas čeka da ga trošimo,pokušala je da je oraspoloži Sonja.

Irena je gledala potpuno praznim pogledom .Toliko joj je sve sada bilo daleko i nestvarno.Škola,druženje, konkursi, takmičenja.Kao da je za samo jednu noć sve prerasla i kročila u neki sasvim drugi svijet. Držala je medvjedića u ruci  raspolućena i uplašena .U njoj je nevino dijete otrgnuto i nasilno posađeno u tijelo oskrnavljene žene, koje nije željela. Htjela je da se sve vrati životu  od prije samo nekoliko dana,i stežući plišani simbol djetinjstva, gorko zaplaka.

-Ne brinite ,sve će biti u redu, stežući Nevenkinu ruku, doktor Milorad se opraštao od njih.Sa Irenom se veselo šalio i priprijetio joj prstom da se obavezno javi čim stignu kući. Znao je da ih tek čeka iscrpljujući proces suđenja.Pozvane su na prvo saslušanje. Nadao se samo da će obje izdržati ono što ih čeka.Znao je to dobro po iskustvu njegove majke i oca.

Saslušanje je zakazano za petak.Još dva dana i njena djevojčica će morati da se suoči sa okrutnim ispitivanjima i možda najtežim dijelom ovog  užasnog iskustva. Irena je bila ćutljiva i njeno raspoloženje je Sonja pokušala da vrati.Svaki dan je bila kod nje ,otkako su se vratile iz bolnice,i nije je napuštala ni jedan sat samu. Kada bi spavala, sjedila je pored nje i čitala.

To jutro je bila spremna čak sat vremena prije polaska. Znojni dlanovi su odavali strah od suočavanja i sa sobom i sa slikama te noći. Inspektor se pokazao veoma oprezan i savjestan  čovjek.Bez unošenja nekih emocija, profesionalno je ispitao detalje večeri i kako se našla u  otvorenom podrumu diskoteke. Irena je zaleđenim izrazom lica odgovarala na pitanja na koja je znala odgovor.Nakon odlaska u podrum ,gotovo da se nije ni sjećala ničega,sem bolova na koži i tijelu.Pred zoru se napola svjesna sjećala svega i naizmjeničnog prisutva Ivana i Borisa. Sjećala se HanInog zluradog glasnog smijeha i zvuka njihovih potpetica kada su bježali.Mirnoća na njenom licu je bila prividna.Nevenka je na tom saslušanju saznala sve detalje njenog stradanja. Željela je da zagrli svoju kćer i kaže joj da je sve samo ružan san, ali svaki detalj iz njene priče,je potvrđivao surovu stvarnost koju će teško biti prevazići. Inspektor se formalno zahvalio na informacijama i rekao da će biti obavještene o suđenju.

-Makar se nije susrela danas sa tim zvjerima- pomislila je Nevenka ,nalazeći utjehu u tom danu,mada je znala da će doći vrijeme kada će im morati pogledati u lice .

Tekli su dani i prošla su dva mjeseca,a Irena nije poželjela izaći na vazduh i prošetati sa Sonjom. Nagovaranja i ubjeđivanja su bila uzaludna.Kako se školska godina približavala, Irena se sve dublje povlačila u sebe.U poslednje vrijeme nije željela mnogo vremena provoditi ni sa Sonjom. Nevenka je strepila od njenog stanja koje joj se nije dopadalo. Provodila je mnogo vremena uz nju i jedino što je uspjevala, jeste da gledaju filmove koji su joj na kratko odvlačile misli.

Školska godina je stigla a Irena je odbijala da ide u školu. Nevenka je otišla kod razredne ,i dugo razgovarala.Ona se vidno  uznemirila, kada je čula šta se desilo sa njenom najdražom učenicom. Direktor i cijela škola se uključila u podršku Ireni, i omogućeno joj je učenje kod kuće.Sonja, i  po neko iz razreda je svaki dan dolazio kući, i malo po malo,Irena se počela mjenjati.Osmjeh je sve češće krasio njeno ljupko lice i na trenutke je tako podsjećala na onu djevojčicu prije ljetovanja.

A, onda je stigao poziv za prvo suđenje.Prvo saslušanje i suočavanje sa stidom,strahom,onom  nasilno otrgnutom bezbrižnosti i susretom sa nesrećom.Svi četvoro će biti  tamo.

Doktor Milorad je organizovao izuzetno sposobnog advokata i spremio svjedočenje.

Irena je stajala u hodniku sudnice sa majkom ,Sonjom,razrednom ,nekoliko drugova iz razreda i doktorom Miloradom. Advokat je pripremao izvještaj i iskaz obavljajući potrebne formalnosti u razgovoru sa braniocem optuženih i sudijom. Suđenje je trebalo da počne za nepunih petnaest minuta. U holu u pratnji nekoliko ljudi,pojavili su se oni. Boris, Ivan, Dubravka , Hana i Andrija. Susret sa njima je izazvao buru osjećaja.Osjetila je slabost u nogama misleći da će se srušiti.Nevenka je čvrsto privila uz sebe,posmatrajući te mlade ljude koji su zauvijek uništili jednu mladost i vjeru u ljude.

-Zašto?Zašto?Zar je moguće da je ova mladost u stanju napraviti toliko zlo!Kad se to nevinost ,koja mladost krasi, stigne iskvariti ? Da li se čovjek rodi sa zlom, ili se ono negdje usput upije u sebe ,usljed različitih okolnosti-?Te njene misli je prekinuo poziv da svi uđu u sudnicu i saslušaju optužnicu.

-Sudija je bio čovjek krupnog tijela i debelih obraza, potpuno crven u licu .Izgledalo je kao da ima temperaturu.Nakon pročitane optužnice ,svi su sjeli. Irena je bila voštanog izgleda. Podigla je pogled i upravila ga u pravcu onih koji su sjedili na suprotnoj strani,kao protivnici u njenom životu. Nisu joj izgledali tako odvažni kako ih pamti.Boris se susreo sa njenim hladnim pogledom i brzo oborio pogled. Izgledao je veoma nesiguran.Ni nalik onom oholom mladiću. Hanu je prvi put ugledala nakon mora,u školi se pojavila svega nekoliko puta. Njeno društvo su svi odbacili i javno osudili ponašanje. Po prvi put nije imala toliku popularnost i sve rijeđe je dolazila u školu. Već skoro mjesec dana ne dolazi.Roditelji su zatražili premještaj u drugu školu. Ivan koji je takođe oskrnavio njeno tijelo i ličnost je sjedio pored njih četvero, i na trenutak se činilo da su oni sigurni osuđenici.Odjednom je  dobila   snagu i hrabrost. Jedno po jedno je izlazilo na sudnicu i odgovarali na pitanja advokata Irene.Boris je negirao krivicu i govorio kako je bio nesvjestan svega.Da su svi bili pijani i dobrovoljno uzeli "ekstazi".Tvrdio je da ga je Irena molila da proba taj  osjećaj , i mnoštvo drugih laži koje je izrekao, pripremljen na odbranu. Ivan je izašao i tvrdio da su se svi dogovorili na grupnu seksualnu  zabavu, i da je to Irenina ideja bila.

Nevenka je osjećala da je gnjev davi i da se guši od navale bijesa. Dva puta je upadala u glasnom protestvovanju i sudija je opomenuo da remeti suđenje. Irenin advokat je upozorio da mogu da je odstrane sa suđenja i ona se stišala, sa strahom posmatrajući kćerku koja je bila bez kapi krvi u licu. Osjećala je da se iznutra raspada.  Došao je red na Hanu koja je izgledala potpuno hladnokrvno, kao da u školi ima ispit. Opisujući cijelo veče,  u jednom dijelu se okliznula ,kada je pomenula da su donijeli pripremljeno piće do Irene sa željom da se svi opuste. Irenin advokat je iskoristio tu nesmotrenost , i zahtjevao da se unese u zapisnik ova njena izjava,kao dokaz da je Irena bila zavedena i nesvjesno primila drogu koja je bila umješana u piće. Strast u sudnici se rasplamsavala. Njihova odbrana se nezadovoljno došaptavala sa Borisom i Hanom, očito pokazujući lošu situaciju u koju ih je Hana dovela. A onda je obrana zatražila da se obrati Ireni. Ona je nesigurno ustala dok je strah paralisao. Doktor Milorad je ohrabrio pogledom.

-Irena, vi ste to veče ,kažete u izvještaju, bili nasilno odvedeni u podrum i drogirani?

-Da- tiho je odgovorila Irena.

-Glasnije,ne čujem-ledenim glasom se obratio Ireni.

-Da- jačim glasom  odgovori djevojka ,praćena pogledima svih u sudnici

-I , kažete da se ne sjećate ničega ,do samog čina silovanja, od strane mladića koji se zovu Ivan i Boris ?

-Da- promuca Irena

-Kako baš da se samo tog dijela sjećate,sem ako to nije bio dio koji vam se dopao?I kako to da kažete da se ne sjećate momenta kada ste dobrovoljno otišli u podrum!?

U sudnici je nastalo komešanje i advokat je protestvovao ,govoreći da su pitanja potpuno  nedopustiva i da se žrtva pokušava zbuniti i zaplašiti!

Prigovor je odbijen i sudija je zatražio odgovor na pitanje odbrane.Irena je nesigurno stajala i činilo se da će svaki čas da se sruši.

-I?- osorno je podviknuo čovjek koji je iz Irenine duše izvlačio bol i strah koji je jedva podnosila.

-Odgovorite na pitanje- sudija je dobacio primjedbu .

U sudnici je nastao tajac.Irena je podigla glavu i susrela se sa Haninim jedva vidljivim podsmjehom.Boris je izgledao odvažniji a Ivan je posmatrao i kao da je pokušavao zastrašiti,gledajući ravno u  njene oči , u kojima se odjednom izdigla snaga i želja za odbranom časti.

-Potpuno tuđim glasom u kome je vladala snaga progovorila je

- Časni sude,tražite od mene da vam odgovorim na pitanje u kome ni vi, sigurna sam , ne nalazite ni mrvu ljudskosti ni smisla. Kažete kako to da se samog čina silovanja sjećam, sem ukoliko mi taj dio nije ostao u sjećanju.Pa, reći ću vam..Jeste! Ostao mi je duboko urezan u pamćenje i proći će godine i godine, u kojima neću  moći zaboraviti taj čin i tu noć, u kome  se čopor zvjeri okomio na žrtvu željnu nevine krvi! Moguće je časni sude,da se ni vi niste nagledali takvog užasa , za svo vrijeme vaše prakse i raznih slučaja!Koliko god da ste prizora vidjeli, ovaj bi vam ostao urezan kao posebno  dirljiv.A znate li zašto! Zato što je tu noć zauvjek izgubila povjerenje jedna djevojka koja je vjerovala drugarici sa kojom je išla u razred! Kako to, da sam mogla pomisliti da istih godina ,možemo imati toliko suprotnosti u sebi? Nevinost sa jedne strane  i oholost sa druge strane.Ljubav sa jedne i mržnju sa druge strane. Sreću sa jedne strane i želju da se zauvjek unesrećim ,sa druge strane.Da! Ta noć će mi ostati zauvjek u pamćenju, ali ne zato što mi se dopada, već zato što me je zauvjek obilježila.Što je za trajno u meni ubila ono dijete koje sam bila do tog čina. Gledate olupinu ispred sebe koja ima samo šesnaest godina, a osjeća se kao da je ispuzala ispod ruševina, i zvjera oko sebe na koju stranu da pobjegne od sebe.Od njih! Od sjećanja na tu bolnu noć.Od straha.Od opraštanja sa vjerom u dobro i ljude! Pa sudite meni ,časni sude što sam vjerovala, a njima praštajte što su opravdali zlo koje u svijetu vlada.-Njeno lice je bilo oblivno suzama i  jecjima koji su kidali njeno mlado tijelo.Irena se zatim srušila na stolicu i suđenje je prekinuto i odloženo za tri dana.

Doktor Milorad i advokat su joj pomogli da izađe iz sudnice .

-Malena ,bravo.Koliko god ovo bilo bolno,sjajno si istupila i ovo će biti jedan od najvažnijg trenutka na suđenju. Idi kući i domaraj.Pokušaj da se smiriš i pripremiš na još provokatvinija pitanja, koja ne treba da te bacaju u očaj.Tim pitanjima oni ne pokušavaju da tebe proglase krivcem, već da pokušaju uz krajnje napore da očiste ono što je tako očito.Njihova prljavština je vidljiva i vjeruj mi da ćeš izaći kao pobjednik iz ovoga.Makar ovako, a žudnja za pravdom , biće zadovoljena.

Naredna dva dana Nevenka je provela vrijeme u molitvi i besanim noćima.Irena nije izlazila iz svoje sobe, i obje su bile povezane jedinom pomisli - samo da se sve što prije završi. -

-Ustanite svi- ulazeći u sudnicu ,čovjek u službenoj mantiji glasno reče. Slučaj Irene J. se nastavlja daljnim saslušavanjem prisutnih.Sjedite svi.  

Svi su saslušani kao i doktor Milorad ,koji je detaljno opisao učesnike i njeno izmrcvareno tijelo na hladnom betonu,kao i borbu za njen život,operaciju i proces oporavka. Čekala se presuda .Svi su zamoljeni da sačekaju ispred vrata dok porota i sud donesu odluku.  Tih nešto više od pola sata,bili su najduži u Nevenkinom i Ireninom životu. Od ove presude ovisilo je toliko toga što će Irenu ili uništiti ili utješiti i pomoći da pronađe ponovni razlog za radost i inetresovanja ,svojstvena njenim godinama.

-Molim vas da svi uđete u sudnicu. Irena je primjetila Hanine roditelje uz nju,i neku neobičnu mirnoću na njihovim licima. Hanin otac je bio lokalni moćnik , koji je držao nekoliko kockarnica i restorane širom Srbije,Hercegovine  i Crne Gore.

-Sud izriče kaznu za niži stepen seksualnog zlostavljanja i njihov čin se ne smatra  seksualnim napadom.Mladići ne mogu biti osuđeni za silovanje jer nisu koristili metode zastrašivanja niti su koristili nasilje.Sud govori u prilog tome ,što je djevojka u trenutku tog čina ,bila pijana i nije se odupirala, pa sve dobija konotaciju dobrovoljnog odnosa sa elementima blažeg nasilja.Dvojica mladića koji su akteri seksualnog zlostavljanja osuđuju se na novčanu kaznu od dvanaest hiljada  evra.Boris M.koji je punoljetan,osuđuje se na zatvorsku kaznu od dvije godine.Ivan H. se osuđuje na kaznu kućnog pritvora u trajanju od godinu dana do punoljetstva.Ostali prisutni su bili posmatrači bez učestvovanja ,i ne mogu se osuditi.Izriče im se novčana kazna od pet hiljada evra po osobi. Na ovu presudu može biti uložena žalba u roku od petnaest dana.Sud se raspušta-

Irena je stajala dok se oko nje okretala cijela sudnica i kao one noći ,smjenjivala su se lica koja su rugala i izduživala i skupljala u ružne grimase.U glavi joj je bubnjalo dok se nesvjesna spustila na stolicu.Nevenka i svi prisutni su počeli glasno negodovati u sudnici,dok je suprotna strana bila zadovoljna .Hanin otac je raspoloženo tapšao branioca optuženih i njihova strana je počela polako da se razilazi. Irena nije mogla da se pridigne. Gledala je nekim šupljim pogledom ispred sebe ,odbijajući bilo čije prisustvo. Nevenka je osjećala da se sve raspada pred njom. Advokat, je rekao da će obavezno uložiti žalbu na presudu i da je sudija potplaćen i preplašen Haninim ocem.Za Irenu je to bilo potpuno nevažno. Naredno vrijeme je bila potpuno nesvjesna za svijet oko sebe.

- U međuvremenu,dok su novinari pratili tok suđenja ,kćerci lokalnog tajkuna i njenim drugovima koji su silovali djevojku, vijest o presudi je pukla za veoma kratko vrijeme i proširila se gradom. Na ulici je počelo spontano okupljanje .Sve više sugrađana i pristalica  odbrane Irenine časti,su se okupljali,protestvujući protiv  nečasne odluke suda .Cijeli Irenin razred,cijela škola ,radnici u bolnici ,prosvjetari ,Irenin otac je došao iz Njemačke,svi oni su danima  protestvovali ispred zgrade Suda ,tražeći da pravda bude zadovoljena.Nosili su transparente na kojima je pisalo " Svi smo mi Irena", " Da li možete mirno spavati" ," Sutra će na red doći i vaše kćerke" .Svakim danom se sve više ljudi okupljalo i tražili su da se odluka časno sprovde.Deset dana su ulice bile zakrčene željom za pravdom i odbranom časti njihove sugrađanke. Apelacioni sud je poništio odluku Osnovnog suda uz sledeće obrazloženje:

- Odluka koju je donio Osnovni sud je u najmanju ruku ,sramna! Ovde se ne može raditi o seksualnom napadu,već o činu silovanja, sa elementima ugrožavanja života mlade osobe. Oštećena Irena J. je nasilno odvučena u podrum kluba nakon što joj je podmetnuta halucinogena droga tzv."Ekstazi" koja je u kombinaciji sa alkoholom,u kome je otopljena, te je mogla imati i fatalan ishod po mlad život. Pet mladih ljudi,  su svjesno i sa predumišiljajem uticali na zdravlje djevojke, koja se ni na koji način nije mogla odbraniti u okolnostima u kojima se nalazila. Tim ljekara koji je konsultovan, je jednoglasan u stavu, da  navedena droga potpuno oduzima voljnu radnju i svijest osobe  ,te tome ide u prilog,izjava da se radi o silovanju .Ireni J.Oštećenoj   je oduzeta, ne samo  mogućnost da se odbrani, i eventualno pobjegne sa lica mjesta, već  je nad njom sproveden najteži čin fizičkog nasilja i povrede dostojanstva .Ukoliko se oglušimo na ovaj slučaj mlade Irene ,sutra možemo očekivati još ovakvih primjera ,koji će prolaziti nekažnjeno.Kakvo društvo onda svjesno pravimo? Kakvu poruku šaljemo žrtvama nasilja?Dovoljno su kažnjene time, što će morati nositi na sebi vjećne tragove bola i teških duševnih trauma. Kakvu poruku im onda  šaljemo? Šaljemo im poruku da su ostavljene,da su odbačene,da nemaju izlaz i da sebe krive cijeli život. A,kakvu poruku u tom slučaju šaljemo izvršiteljima nasilja? Šaljemo im poruku da mogu nekažnjeno silovati, ubijati, krasti, otimati i uništavati tuđe živote! Ne samo kao sudija, već kao nepristrasna žena i majka, najstrože osuđujem ovaj gnusni čin koji ima dalekosežne posljedice po zdravlje i psihu oštećene Irene J.

Dana .... godine... vinovnici silovanja Boris M.se osuđuje na dvadeset godina zatvora bez prava na pomilovanje,jer je potpuno svjesno nanio teške fizičke i psihičke posljedice mladoj Ireni J.

Ivan H. se osuđuje na godinu dana popravnog doma ,nakon navršenog punoljetstva prebacuje se u zatvor gdje će odslužiti devetnaest godina zatvorske kazne ,bez prava na pomilovanje

Hana K. saučesnik stradanja oštećene Irene J. osuđuje se na tri godine popravnog doma ,do punoljtstva, nakon čega će odležati zatvorsku kaznu od devet godina,bez prava na pomilovanje

Dubravka I. je saučesnik koja ničim nije pomogla oštećenoj i samim tim se smatra krivcem.Osuđuje se na dvije godine popravnog doma ,nakon navršenih osamnaest godina, prebacuje se u zatvor  na održavanje kazne u trajanju od sedam godina

Andrija L. saučesnik koji nije pozvao pomoć niti se pobunio ,osuđuje se na dvije godine popravnog doma , do navršenih osamnaest godina, nakon čega se prebacuje u zatvor na izdržavanje zatvorske kazne u trajanju od sedam godina.

Ova odluka nema pravo žalbe! Izvršenje je po hitnom postupku.

Sudija Snežana K.

MORE - TREĆI DIO

  

Naslonjena na zid bolničkog hodnika, pred vratima operacione sale, stajala je Nevenka .Blijedo lice na kome su bili vidljivi crni koturovi ispod očiju, i stisnute usne,bez kapi krvi, ukazivali su na unutarnje stanje žene,koja je čekala vijest o  kćerci, za čiji život  su se  borili na operacionom stolu. U mučnoj neizvjesnosti ,po kozna koji put,  prebirala je u mislima  pitanje upućeno sebi

- Zašto je pustila svoje jedino dijete bez većeg opreza i kontrole?

Ugušen vrisak koji joj je parao utrobu ,odizao je i spuštao grudni koš u ubrzanom disanju.  Nesvjesna bilo čega oko sebe, pomicala je ispucale i suve usne  u molitvi za život njenog djeteta. Policija je prije par sati pozvonila na njena vrata, i prva pomisao je bila -Irena! Na žalost,bila je u pravu.

Službena lica su je zatekla dok je mjesila kiflice i pažljivo joj saopštili nesreću koja je zadesila njenu Irenu. U šoku je zurila u lica dva muškarca koja su stajala pred njom. Stropoštala se na stolicu i zajecala.

-Osjećala sam neku nesreću .Osjećala sam da je u onoj djevojci neko zlo ,ponavljala je kroz plač, gledajući  kroz njih .

 Dok je čekala vijesti doktora ,nije mogla da se sjeti kako je došla u bolnicu čak  u Crnu Goru.Da li policijskim autom ili je neko dovezao?

Miris joda i zvuk teških vrata operacione sale ,su je trznule iz razmišljanja. Na vratima sa maskom preko lica, stajao je doktor ,koji se borio za život ,njene kćerke.  Izgledao je umoran i zamišljen.

-Doktore, jeste li vi bili pored moje kćerke- slomljenim glasom upita Nevenka ,misleći da će joj srce prsnuti od divljačkog lupanja.

-Pretpostavljam da ste vi majka- reče čovjek iscrpljenim tonom.

-Da,ja sam majka djevojke koja se nalazi u operacionoj sali

-Molim vas da me sačekate ovde ,za par minuta ću se presvući ,pa ćete u moju službenu sobu krenuti sa mnom. Brzo ću.

Gubila je snagu čekajući doktora da se pojavi.Imala je utisak da je noge uopšte ne drže,već da lebdi u vazduhu dok pokušava nogama da se održi na tlu. Nemoć i bol su tukle sljepočnice i osjetila je da se u strahu guši.

-Idemo- doktor je lagano spustio ruku na njeno rame.

-Ne bojte se. Nije životno ugrožena. Idemo do moje sobe ,pa ću vam pažljivo sve izložiti.

-Molim vas,nemojte mi ništa prećutati.Moram znati pravo stanje.

-Naravno, samo sjedite prvo, molim vas- snažnim glasom reče muškarac u bijeloj uniformi,odlazeći do staklene vitrine u kojoj se nalazilo nekoliko flaša ,vinjaka i viskija.

-Popijte ,izgledate veoma iscrpljeno .Piće će vas zagrijati a ja ću sada pozvati medicinsku sestru,da nam donese kafu. Nemojte biti u grču. Sada više nego ikada morate biti pribrani i jaki. Vašoj kćeri jedino vi možete pomoći- ,pa napravivši stanku u glasu,reče - možda- .

Žena pred njim je vidno drhtala iščekujući vijesti  i osjećajući da joj život zavisi od njegovih riječi.Nesvjesno je salila u grlo žestoko piće ,osjećajući vrelinu u utrobi.

-Vidite, vaša kćerka je mnogo izmučena i veoma povrijeđena. Izgubila je dosta krvi i tečnosti. Genitalije su joj povrijeđene i to smo zašili.Primila je bocu krvi i bocu plazme, a ovih dana će u infuziji dobijati mnogo vitamina.Dali smo krv na analizu narkotika,lično mislim da se radi o nekoj težoj, halucinogenoj drogi, takozvanoj "Ekstazi".Iz njene priče ćete vremenom saznati, da li je dobrovoljno uzela ili je podmetnuta.
-Nema govora da bi Irena sama uzela drogu,vidno izrevoltirana Nevenka upade u riječ.Ti gadovi su je drogirali ! 
-Ono što mene više brine, i na šta želim da vam skrenem pažnju  ,nastavi doktor, pogledavši je saučesnički, jeste njeno psihičko stanje. Plašim se onoga što može proizići iz ovog ružnog i traumatičnog iskustva. Nije imala želju da živi i svo vrijeme je u vožnji ponavljala da vama ništa ne govorimo.Bila je u šoku od gubitka tečnosti , gubitka  krvi,  i od fizičkih povreda. -

-Doktor Milorad , koliko je opreznije mogao i biranim riječima ,objašnjavao je ženi ,sa kakvim povredama se suočilo njeno dijete i šta je prošla tu noć do jutra.

-Dostaaa doktore! - vrisnula je Nevenka. - Nemojte više ništa pričati! Majka sam, majka sam- šaputala je nesrećna žena,kršeći prste na ledenim rukama. Suze su joj se slivale niz lice i činilo se da će svaki čas da se sruši sa stolice.

-Iznevjerila sam je.Iznevjerila sam je...- klateći se na stolici ,očajno je ponavljala ,prekidajući riječi jecajima i bolom u grudima.

-Doktor je pozvao medicinsku sestru da joj da injekciju za smirenje, i smjesti je u posebnu sobu u kojoj se osoblje odmaralo.Predložio joj je, da pokuša da je smjesti u krevet, da bi odmorila  tijelo i zaspala.

-Trebaće joj mnogo snage- pomislio je,gledajući u njene oči u kojima se užas ogledao.

Sestra joj je dala injekciju i nakon desetak minuta,Nevenka je osjetila da je obuzima mir. Odvela je u sobu i smjestila na krevet,sugerišući da malo odmori ,i ubjeđujući je da će sve biti u redu. Boreći se da ne zaspe, Nevenku je ipak nakon pola sata uhvatio san. Zaspala je misleći na svoje dijete.

-Molim vas sestro, dobro vodite računa o toj nesrećnoj ženi.Lično ću se zauzeti za njih dvije.

-Dobro šefe,ne brinite .Obilaziću je sve do jutra,mislim da će dugo spavati,ali ne znam kud ćemo sa njom poslije.

-Da, dobro ste me podsjetili.Molim vas obezbjedite bolnički apartman ,trenutno svakako nemamo pacjenta. Gospođa Nevenka će biti u njemu. I pobrinite se da joj ništa ne nedostaje. Jel vam to jasno?

-Da- reče sestra,vidno zbunjena brigom o nepoznatoj ženi.Ipak,ništa ne reče ,već upita ,treba li još nešto.

- Možete da idete,slobodni ste. Hvala vam.

Odlazeći do prozora,doktor Milorad  je zagledan u bolnički park proživljavao davnu i potisnutu bol.Licem mu je prešao trzaj i uznemiren,nasuo je sebi čašicu vinjaka. Stresao se nakon dugog gutljaja i čvrsto stisnuo usne . Nekada davno, prije tačnije dvadeset pet godina, njegovu sestru je napao čovjek koji je po godinama, mogao ,otac da joj bude. Dok se vraćala iz škole ,osjetila je muške ruke kako je vuku u grmlje.Taj dan se sama vraćala iz škole ,ništa ne sluteći,pjevušila svoju omiljenu pjesmu od Adel. Imala je glas slavuja. Sa svega četrnaest godina , proživjela je dramu ravnu najgorem hororu. Sjetio se i majke koja je čupala kosu kad je lično pronašla  sa teškim povredama ,modrog lica i  ukočenog pogleda. Nakon što se nije pojavila kući u vrijeme kada uvijek dolazi,pozvala je  policiju koja nije pokrenula traganje odmah. Ubjeđivali su je da treba dvadeset četiri časa da prođe ,i da će sigurno doći kući brzo. -Tinejdžerske su to godine-  ,slušala je monoton glas sa druge strane žice ,ali majčino srce je osjećalo nesreću. Nakon nekoliko poziva drugaricama iz razreda,koje su potvrdile da se nisu tog dana skupa vraćale,jer su išle u grad,odlučila je pokrenuti sama istragu. Dobro je poznavala svoju Anđelu.Nikada nije kasnila kući, niti išla bez pitanja , bilo gdje. Uzela je Milorada za ruku i krenula u potragu za njom. Odlučila se za smjer ,kojim se vraća iz škole. Milorad je tada imao šest godina. Nije željela da ga ostavlja samog kući.Još nekoliko mjeseci, i muž će se vratiti iz Iraka, sve će onda biti lakše, mislila je u sebi,strepeći za dijete. Milorad je bio jako vezan za sestru koja ga je često zabavljala svojim imitacijama i pjesmama koje je pjevala skoro bolje od originala. Obožavala je mlađeg brata i nikada nije dolazila iz škole ,što nije prvo zavirila u njegovu sobu, i bacila mu na krevet ,omiljenu čokoladicu. I on je osjetio neku opasnost i ćutke pratio majčin ubrzan korak. Nakon pola sata ,na samom skretanju za kuću,ugledala je njenu cipelu koja je virila iz grmlja. Oštrim pokretom gurnula je granje, i ugledala bespomoćno tijelo u lokvi krvi. Majka je pala pored nje i vrištala ,pokušavajući je pokriti iscjepanom garderobom.Na Milorada je potpuno zaboravila. On je stajao ukočen i posmatrao beživotno tijelo svoje voljene sestre. Nikada nije uspio izbaciti iz sjećanja i srca ,njen pogled pun patnje i modro lice.Čovjek koji je silovao, rukom je  ugušio, dok je pokušavala da vrišti i pozove pomoć. Nakon toga,majka je obolila na živcima a otac je sve češće potezao za čašicom.Anđa je bila njegova mezimica. Odlučio je da pravdu uzme u svoje ruke kada sazna identitet čovjeka koji je uništio život cijele jedne porodice, no, policija je dobro čuvala njegovu sigurnost. Na suđenju je dobio svega sedam godina,jer su ga proglasili neuračunljivim,i njegov otac je nakon toga ubrzo obolio.Dobio je rak pankreasa i otišao jednog jutra u strašnim bolovima. Majka je ostala sa njim ,više nalik kipu ,nego čovjeku. Tada se zarekao da će završiti medicinu i biti hirug. Osjećao je nemoć jer je gubio jedno po jedno biće.

Teško proživljavajući u mislima ponovni rastanak sa sestrom,osjetio je veliku bol u duši. Zarekao se da će sve učiniti ,da ovog puta pravda bude zadovoljena.

-Doktore,kada mogu da vidim Irenu- nervozno  je upitala Nevenka ,sledeće jutro,doktora Miorada.Probudila se u neke sitne sate i nije mogla više spavati. Znala je da negdje u ovoj bolnici leži njeno dijete ,povrijeđeno i osakaćeno u svakom smislu. Bol je parao utrobu i nervozno je šetala po sobi ,želeći što prije da je zagrli. Osjećaj krivice je nagrizao srce. Prebacivala je sebi zašto nije poslušala intuiciju i zadržala svoju Iricu ,pa makar se i ljutila na nju.

-Gospođo Nevenka ,Irena je već na odeljenju.Stanje je stabilno i nije životno  ugrožena , ostale pronoze ne mogu da vam dam. Sve je do nje, a  najveća podrška  joj je u vama .Ne smijete klonuti i plakati.Sada, najjači morate biti. Policija se najavila da će doći do nje  popodne, da uzmu izjavu.Rekao sam im da nije stabilna,pa se nadam da ćete je makar malo osnažiti za taj susret ,koji će biti sigurno bolan. Postavljaće joj pitanja i ponovo će proći kroz to iskustvo. Rekli su za nekoliko dana opet zvati.Moraju pripremiti izvještaj .Krivica je automatski podignuta i čekaće vas dugi proces  suđenja.Ja ću svjedočiti ,ne brinite.Rekao sam da vam sestra spremi apartman bolnički, a onda sam odlučio da smjestim i Irenu sa vama. Sada joj više nego ikada trebate. Svakako je korisno da ste blizu nje ,ako zatreba pomoć sestre,da možete da ih pozovete. Mnogo je pacjenata na odeljenju, i ne mogu biti na raspolaganju baš  u svakom trenutku. Nebojte se- čvrsto je stisnuo ruku i krenuo niz stepenice.

Nevenka je olovnim koracima prilazila bolesničkoj sobi. Na krevetu je ležalo njeno dijete.Njena jedinica.Njena Irica.Dobra i poslušna djevojka ,kojoj je na prvom samostalnom koraku,podmetnuta noga! Koja je na najgori način pogledala u lice ljudskim zvjerima  koje su nanjušile plijen. Očajna i uplašena ,skupljala je hrabrost i stegnula srce.  Stala je pored kreveta i posmatrala blijedo lice djevojke koja nije više bila djevojčica. I,koja to više nikada neće biti . Ni po čemu.

-Irice- tiho je prošaptala ,milujući gustu,ulepljenu kosu. -Mama je dušo.

Djevojka je okrenula lice u pravcu glasa i beživotnim pogledom zurila u majku, kao da je ne poznaje. Nakon par trenutaka,ponovo  je okrenula lice ka zidu i počela jecati.

Nevenka je mislila da će umrijeti.Ugrizla se za usnu ,skrivajući ruke koje su drhtale. Osjećala je nemoć i bol koji je dolazio pravo iz srca. Poražena je bila beživotnim pogledom ,nekad veselog i bezbrižnog djeteta.Prije samo dva dana, bila je srećna i nasmijana.

-Tu sam dušo mamina.Sve će biti dobro. Nikada više se nećemo odvajati- promuklim glasom je šaputala ,gledajući u svoje ranjeno dijete,ranjene duše,ranjenih osjećaja,ranjenog povjerenja u dobro u ljudima. Suze su joj se skupljale u očima koje je zadržala ,progutavši vrisak.

 Irena se nije pomjerala. Svo vrijeme je okrenuta licem u pravcu zida, tiho jecala ,kvaseći jastuk suzama. Nakon dugog vremena, pogledala je u majku. Strah, nemoć, stid, praznina ,sve skupa u jednom pogledu.

-Ništa više neće biti dobro,majko. - Iz nje je progovorila neka jeziva hladnoća i beznađe.  

-Oprosti mi ,lagala sam te.Lagala sam te za Hanu ,govoreći da je dobra djevojka. Nije majko dobra.Ni sama ne znam odkud me toliko mrzi. Ja sam joj se divila. A,onda je povela te momke.Kunem ti se da nisam znala da i oni idu.Ušli su na pola puta i nije mi rekla da će biti sa nama u kući. Željela sam da se vratim ali me bilo stid,govorila je njena Irena beživotnim glasom. Sada je za sve kasno- pogledala je očima u kome se prostirala tolika bespomoćnost i toliko mnogo pitanja,na koje ni ona nije imala odgovor. Irena je briznula u dug i glasan plač. Uznemirila se jako i Nevenka je brzo zovnula sestru, koja je u infuziju ubacila sedativ. Nakon kratkog vremena je zaspala.

Nevenka je  sjela pored svog djeteta i posmatrala je ,dok je bol kidala svaki mišić. Pustila je vruće suze niz lice,posmatrajući svoje blago.Jedini razlog njenog života. Prisjećala se u mislima Irene kao bebe.Kad je prvi put stavila na grudi i osjetila kako joj izvlači mlijeko iz dojki.Sjećala se njenog  gugutanja,mirisa kože.Onog slatkog mirisa njenog djeteta,koje danas leži bespomoćno a ona je još nemoćnija da joj pomogne. Slušala je Irenu kako se u snu muči i stenje,pomjerajući tijelo kao da želi pobjeći. Po prvi put je poželjela da nestane. Svaki uzdah i bol je osjećala i pitala se ,kako čovjek može toliku bol da izdrži a da ne umre naživo.

-Majko,kako ću dalje- cvilela je Irena ,gledajući nemoćno u oči svoje majke.

-Ići ćeš nekako dalje, živote moj.Vrijeme će sve zaliječiti. Ja sam tu,neboj se .Skupa ćemo liječiti svaku bol,svaku ranu.Majka će dušo skupljati te krhotine tvog srca i sastavit ćemo ga opet , da bude kao nekad. Vjeruješ li mi - upitala je, boreći se da ne vrisne. Milovala je kosu svoje jedinice i zarekla se da će istjerati pravdu i strpati zlotvore u zatvor.

Sestre su se smjenjivale, doktor Milorad je često ulazio u sobu i nakon deset dana više nije mogao odlagati dolazak policije. Taj dan su trebali da dođu i Nevenka se plašila kako će Irena proživjeti pitanja inspektora policije. No, ona je automatski odgovarala  na postavljena pitanja.  Inspektor je bio i više nego uviđajan.Kad je prikupio potrebne podatke reče

-Oprostite,ali ovo je službena dužnost bila.Želim da se brzo oporaviš, a tvojoj majci da bude jaka.Čeka vas suđenje koje će biti zakazano nakon saslušanja krivaca.Doktor Milorad je mnogo pomogao svojim svjedočenjem i opisom ,mada i ti sama znaš ko se sve  nalazio te večeri. Dobićete pismeno obavještenje o vremenu i datumu suđenja. Prvo treba postupak da se povede protiv njih kada im se dokaže  krivica ,nakon saslušanja. Ukoliko neko od njih bude priznao ,tim će postupak biti brži. Želim ti mnogo  sreće- prijatnim tonom reče inspektor i rukova se sa majkom.Nakon kratke ćutnje,izašao je iz sobe.

Irena je pogledala u majku i očima punim zebnje, uputila joj nijemo pitanje da li će moći proći sav taj proces koji je čeka.Nevenka je znala da im predstoji   najteži period od koga će zavisiti Irenino dalje povjerenje u ljude. Suđenje i mučno ispitivanje tek treba da prođe ,njena nježna djevojčica.Uzdahnula je tiho, nježno je milujući po kosi.