KORONA - VIRUS STRAHA ILI SNAGE

Ovo su slike iz 1918.godine koje su ostavile pečat u vremenu " Španske groznice" .Zašto sam postavila ove slike? Iz jedinog razloga da vidimo da SVE BUDE I PROĐE! Da je i ta epidemija ili pandemija, kako god je nazvali,bila nekada i završila se.Danas, niti poznajemo nekoga ko je iz tog doba niti možemo znati kako su se ponašali.Rekla bih, ljudi kao ljudi.Uvijek smo isti.Mnogi u tom dobu su takođe bili na smrt preplašeni, neki su bili mirniji a bilo je i onih koji su prihvatali situaciju kako jeste i puštali se nizvodno. Ne možemo plivati uz vodu.Ako želimo da preživimo bujicu ili vir, moramo se opustiti i prepustiti stihiji vode, negdje će nas izbaciti! Ako se budemo opirali, sigurno je da će nas voda progutati. Želim da svim prijateljima poručim, svima nama " tako je važno da budemo smireni i da ne ropćemo jedni na druge.Situacija zaista nije zabavna, nije laka i nije jednostavna.Pisala sam na početku ove druge sedmice za nama, da će nam trebati mnogo izdržljivosti i snage i dobre volje da sve prevaziđemo sa što manje posljedica. Rekla sam i da za sve nas sigurno ništa više neće biti isto. Ovaj virus će zasigurno mnoge i mnoge porodice da pogodi.Mnoge osobe unesreći a neke će i da promjeni. Od nas ljudi zavisi šta će biti sa nama! Nemojmo da dozvolimo da u vremenu kada najviše treba da sačuvamo porodice i dobijemo podršku,izgubimo jedni druge.Neće vam vlada niti bilo ko sa ulice, pružiti utočište i mir,nego vaša porodica.Oni isti ljudi koje ste sa ljubavlju njegovali, koje ste zavoljeli i odlučili se na taj korak " Za čitav život",.U tom gnijezdu, rađala su se i djeca .U tim porodicama imate i roditelje kojima kao mlađa snaga ,sad više nego ikada trebate. Tako je važno da razumijemo svu ovu psihozu ,veoma snažnu na sve nas. OKRENIMO SE JEDNI DRUGIMA.Ugasite vijesti i te strašne statističke podatke o umrlima, zaraženim i potencijalno oboljelim.MOLIM VAS. Ovo je jedan psihološki udar na mnoge od nas, rekla bih na većinu, i ukoliko sebe ne zaštitite ,neće to uraditi niko! A,ukoliko sebi ne pomognete, ne možete pomoći ni svojim najbližim. Iz ove slike u kojoj su se porodice držale skupa, vidite koliko je to stub svega! Nisu imali tada televizore i mogli su da više vremena posvećuju vedrim mislima i slikama o završetku - srećnom završetku groznice. Danas su nam nepoznati svi ti ljudi. Mislite li da će za pedeset ili stotinu godina, nekome biti važno šta ste proživljavali? Niko neće ni znati za nas, sem nastavka naše loze. Pa ,želim da kažem da je i ovo već neko prošao i da se završilo.I ovo će proći ,jer ne postoji situacija koja se već nije odigrala nekome ili negdje.Zapamtite. Ako je već neko preživio to nešto i uspio izaći iz toga, to je dobra vijest. Isto to možemo i mi. Zavisi samo kako sve ovo posmatrate i koliko čemu dajete na značaju. Situacija je svima ista. Ali neko sve ovo doživljava kao tešku moru ,a neko kao priliku da izvuče najbolje iz ove situacije koja je nametnuta. I ja sam u istoj ovoj situaciji. I razumijem osjećaj tjeskobe .Pogotovo što se ta tjeskoba sa prisilnim ostankom kod kuće veže.Imamo osjećaj da nemamo kiseonika.Da smo zarobljeni i da smo potpuno odsječeni. Molim vas, ovo je zaista rat na dubljem nivou. Misleni rat,duhovni rat i najvažnije je ostati smiren. Najvažnije je da shvatimo vrijednosti koje imamo.Porodicu.Jedni druge.Ako je neko i sam, ima nekoga od prijatelja. Pronađite sadržaj na sasvim drugim izvorima ,osim televizije.Ne gledajte dnevnik i te tako snažne ,zastrašujuće poruke koje se u um duboko provlače .Ljudski je bojati se i to je prirodno.Ali zamislite, da su nas tako bombardovali sa vijestima o karcinomu, običnom gripu, pucanju slijepog crijeva.Ništa manji strah ne bi imali. Možda bi sa svakim trnjenjem u desnoj nozi histerično trčali kod lekara sa sigurnošću da nam je puklo slijepo crijevo.Ili sa svakim umorom i malaksalošću ,da imamo rak.Vidite li šta je psiha? Smješna slika je ispred svih nas ,ako zamislimo sada kako panično ulijećmo u operacionu salu i vučemo doktora za rukav da nas operiše,jer su svi simptomi ,upale slijepog crijeva.A i to naš um može povjerovati, ako bi nam servirali na vijestima 24 sata o opasnosti i postotku umiranja od slijepog crijeva! Ako vam neko uporno ponavlja umirijuće vijesti, koliko god da je osoa uznemirena, prestaće plakati i histerisati i prisloniće se uz rame, kao krotko jagnje, onome ko je tješi.Ako je situacija obratna, i najsmireniji će pokleknuti.MOLIM VAS GASITE VIJESTI i gledajte ono što prija vašem umu. Biće šta će biti.To ne možemo znati.Toliko informacija ima, te migranti se naseljavaju dok smo mi u karantinu, te sprema se nešto strašno po sve nas...Ne želim da nabarajam šta se sve na fb.može pročitati.Jedno želim da vam kažem i zato ovako rano pišem. Pet sati je ujutro i probudih se naspavana. Imajte MIR ,jer onaj ko želi vijestima da vam oduzme mir ,nije dobronamjeran.Zar vam se ne čini logično da je mnogo korisnije i da to moj astruka - zdravstvo i obavezuje, da umiruje ljude,a ne da ih straši. Želite li da nakon ovoga izađete polu ludi na ulice? Da vam ubiju svaku volju ove vijesti.Lako je sa raslabljenim i uplašenim ljudima rukovoditi. IMAJTE ZDRAVO RAZUMSKO PROSUĐIVANJE! Čuvajte mir i udaljavajte se od loših vijesti .Gledajte filmove, stare albume.Posadite svoje dijete na krevet i pričajete mu nešto umirjuće. I djeca,na žalost, osjete sve ovo jako.IMAMO ZADATAK KAO RODITELJI DA BUDEMO ZRELI. Da ih umirimo.Ne zaboravite da oni uče od nas!Sada, kakve vas vide u ovoj situaciji,ostavićete im poruku za cijeli život. NEDAJTE SVOJE PORODICE. Kako su najavili izolaciju od dvadeset i četiri sata, mnogo toga zaista dobija na važnosti.Mir je sada najvažnije sačuvati i zdrav razum.Nakon ovoga ,čak ako budete imali i od ptice mlijeko , a nemate živce, šta će vam sve? Kome trebate bolesni. Uzmite, štrikajte džemper za sebe, za unuče, pravite kolaž, pravite neki kolač ,muževi neka pomognu u tome. Ne smijem da mislim o strašnim scenama zbog nedostatka strpljenja. Ne dozvolite da razvodi budu najučestalija slika nakon ovoga. Ma šta god ,da je ništa nećemo moći postići strahom i nervozom.Niti smo proroci da možemo znati šta sve ovo nosi sa sobom.Jednom sam pisala, na početku, da su ljudi u logorima izdržavali ,a mi ne možemo kod svojih kuća.Heej, sa svojim smo najbližim. Zar kuću tako teško doživljavamo? Zar svoje najbliže toliko ne možemo podnijeti u blizini!? Zar nismo do juče govorili kako nam je porodica najsvetija i najvažnija? Dokažimo to sada! Držimo se jedni uz druge više nego ikada. Nemojte da brakovi nakon ,dvije, pet, deset, trideset godina pucaju.Nemojte da mala sitnica bude razlog da vidimo kako zapravo živimo sa pogrešnom osobom.Krenite vi od sebe.Napravite dobru atmosferu. Izvucite osmjeh i zamjenite dobrim raspoloženjem onaj duboki strah i tjeskobu.Odvrnite muziku ili spremite kokice i gledajte filmove. Ništa svakako nećemo propustiti sa televizora,.sem nekih novih statističkih podataka.Od toga nam ništa nije bolje.A svakako ćemo znati kada se sve ovo završi. Reći će nam već neko. :) Vidjećemo ljude na ulici. Dragi moji prijatelji,imamo ova sredstva da komuniciramo.Imate na youtube toliko dobrog sadržaja.Relaksirajućeg, poučnog.Budite svojima od pomoći.Budite vi taj neko, ko će najveći teret da podnese i budite vi ona dobra vijest od koje srce zaigra. Budite vi najrazumnjiji i sačuvajte u ovih nekoliko nedelja ono što vam je najsvetije. Nedajte u bescenje stub i oslonac svakog pojedinca.Možda je baš to nekome jako važno, jer kada nismo spojeni nego razjedinjeni,onda smo potpuno pometeni.Oduvani! Nesrećni i usamljeni.A sa takvima je lako..Okrenimo se molitvi i najjačem Izvoru sa koga se napajamo.Zašto pozivam u zajedničku molitvu, evo već tri dana i nastaviću sve do okončanja ove situacije.Jer crpimo iz molitve snagu, crpimo vjeru da je sve dobro.Negiramo vjerom sve što nam pričaju da je strašno i da gore ne može biti. Budite disciplinovani sa ostankom kod kuće, ali umom budite svoji. Budite dušom slobodni i oslobođeni od svega ovga. U molitvi je spas.Molitvom Gospod može da toliko toga promjeni za tili čas. Ali treba vjerovati i potražiti spas od Onoga ,ko nam zaista može pomoći.Od Boga! Sluge nekog diktata mu svakako ne služe,ne dozvolite da vas strah nadmudri! Punite se mirom, ljubavlju, lijepim osjećajima za svoju porodicu, osmjehom i lijepim slikama kako ćete šetati i ponovo biti slobodni. Vidite sve kako želite da bude, a ne kako oni koji nam serviraju statistiku,žele da nam bude. Volim vas sve i čuvajmo MIR. Priđimo Bogu i zadobićemo sve što nam treba.

BOŽIĆNI POST

Mnogo i jako sam vikao,izbezumljen od srdžbe i nekog oholog bijesa.Znam da nisam trebao, ali sa svakom novom uvredom kao da sam se sladio i takmičio sa nekim zlom u sebi.Moj prijatelj je samo ćutao ,tek povremeno bi mu preko lica prelazilo rumenilo koje se smjenjivalo sa vidljivom neprijatnosti.U očima se prostirala tuga.Okrenuo se i uzeo džezvu i ljubičastu teglu obojenu šarenim motivima cvijeća, i pristavio kafu.Pogled na tu,njemu najdražu posudu,me je naglo zaustavio u osudama.Ona je bila poklon njegovog malog prijatelja,iz vremena kad je dobrovoljno ostao bez doma
Podijelio je sve što je imao ,ostavivši za sebe,jedinu dragocjenost koju je imao,čisto,krotko srce, i krenuo u neizvjesnost.Bio je mlad,snažan čovjek,kada je svoju imovinu poklonio jednoj ženi koja je imala bolesnog sina.Mislio je da će kroz život zaraditi i steći opet stan,kakav je imao.Upoznao sam ga pri jednom humanitarnom,volonterskom radu u Bosni.
Obzirom da je patio od niskog pritiska ,budnost je često podizao ukusnim aromatičnim napitkom - kafom.Pio je mnogo te crne tekućine i lično sam smatrao da je to štetno.No, na moje dobronamjerne opaske, samo bi nemarno slegnuo ramenima i rekao
-Ah,prijatelju,nije to najveće zlo koje čovjeka može zadesiti.Teže od toga je,nemati sa kim popiti kafu..
Danas mi te njegove riječi imaju jače značenje nego ikad.To jutro sam svo zlo izlio pred nedužnim čovjekom.Prije godinu dana sam ga pozvao u moj dom, da sa mojom porodicom bude dio obitelji koja mu je nedostajala.Oženio se davno ali ga je supruga ubrzo napustila. Smetalo joj je njegovo široko srce i smatrala je da je budalasto biti toliko dobar za druge.Djecu nisu imali.Od tada se nije ni trudio steći neku imovinu.Sve što bi zaradio,kao slobodan umjetnik kroz svoje slike,djelio je onima koji nemaju.Sebe nije doživljavao tako.Uvijek je smatrao da ne pripada siromašnim.I bio je tako u pravu.
Na jednom proputovanju dok je hladna kišica sipila ,i kvasila njegovu iznošenu jaknu,ugledao je malu cigančicu šćućurenu pod nastrešnicom jedne trafike.Drhtala je od zime,čupava,umazana sa bosim nogama na kojima su bile cipele za dva broja veće.U zagrljaju mršavih ručica imala je tu šarenu teglu u kojoj su zveckala i sudarala se,dva klikera.Iz razgovora sa njom je saznao da nije jela dva dana i da će strina da je izbije ako ne donese kući nešto para.Otišao je do najbližeg kioska brze hrane i kupio joj veliku pljeskavicu..Čučnuo je pored nje i uživao gledajući kako slasno mljacka i guta zalogaje mesa.Gledala ga je zažarenim ,crnim, kao noć,očima.Bilo je neobično vidjeti tako malu djevojčicu,koja je u kratkom vremenu zbrisala toliki obrok.Rukom je obrisala usta i široko se osmjehnula.Imala je pokvarene prednje zube.
-Imaš li koji dinar,izbiće me strina ako ne dam pare?
Izvadio je dosta novčanica i ćušnuo joj u ruku.
-Nemoj sve da joj daš,sakrij da opet sutra jedeš pljeskavicu.
Ćutala je.Gledala ga je zahvalno i uzela teglu sa poda.Dva klikera je gurnula u džep.
-Uzmi ti ovo.Da se sjetiš kad smo postali drugovi.Sada si moj najbolji drug.
Od tada je samo u toj tegli držao kafu i u mislima sa malom Dalilom je ispijao.
Kod mene je donio malu putnu torbu,jedno ćebe,nešto garderobe,kistove i boje, i tu šarenu teglu,punu kafe.Dao sam mu jedan kutak i krevet, dok nešto novca sakupi i uspije platiti bolji stan od onog,koji se nije mogao nazvati tako.Međutim,nikada nije uspio da sakupi još "to malo", da bi prešao u iznajmljen stan.Svaki put kad bi skupio dovoljnu količinu novca,nalazio bi nekoga "ko je bio tako nesrećan"da bi opet sve počinjao ispočetka i nanovo skupljao za svoj stan.Tog jutra sam ustao i ugledao ga kako sjedi na mojoj fotelji i prelistava jučerašnje novine.Odjednom me je preplavila oholost koja se stopila sa zlobom i pomislio sam kako je drzak i slobodan.Kako ugrožava moju privatnost,kako ne plaća ni račune ni struju ,kako moja porodica trpi zbog njega što nije sposoban da misli na sebe i svoj opstanak.Kako je nezahvalan jer mi nikada nije rekao koliko mu vrijedim kao prijatelj.I koliko ne mogu shvatiti to naširoko davanje sirotinji kad i sam pripada tom rangu a već godinu dana je kod mene.
-Neka mračna priroda mene ,se povampirila i toliko toga teškog sam izrekao.Ljudska pala priroda me je obuzela oče,zato sam došao da se ispovjedim.Sutra počinje Božićni post.Kako da čekam rođenje Hrista?
Tog dana je otišao.Kad smo se vratili sa posla ,osjetio sam neku neprirodnu tišinu.Uplašio sam se da nije sa nama više.Popeo sam se na sprat i ugledao uredno složenu posteljinu na krevetu.Ormar je bio bez njegovih stvari.Na stolu je ostavio kratku poruku
-Otišao sam ka nekim nepoznatim predjelima.Oprosti mom nemaru,hvala na dobroti tvog doma.Trebalo je ranije da se sjetim koliko sam vam oduzeo mira.Zauvjek ću vam biti zahvalan.Ovo je tek mala i nikad dovoljna zahvalnost ,ne ljutite se.Na stolu je ostavio svežanj novčanica.Taman dovoljno za godinu dana podstanarskog života.
Ključ smo pronašli pod otiračem ulaznih vrata.Pekla me je ta njegova dobrota.Taj dobrovoljni odlazak.Taj novac koji je skupio i očito imao namjeru da nas rastereti svog prisustva.Sigurno je tražio stan za sebe.Ali ne, ovako.Uz nepovratno teške i bolne riječi.Savjest je pokušala da se umiri nekim opravdanjima ali noćima oče, nisam mogao da spavam.Ne znam ni gdje je moj prijatelj sada.Gdje spava?Nema ni toplu odjeću,a sav novac je ostavio nama.
-Bog ga sigurno čuva.A,ti, nemoj sada činiti još teži prestup.Ne očajavaj.U ovom postu koji počinje sutra,neka ti podvig bude -smirenje. Smireno srce obuzdava i jezik otrovni. Porodi u sebi vrlinu sa kojom se zadobija cijeli svijet ,dok se u praskozorju zore,bude rađao naš Mladenac.
-Neka tako bude,oče.Trudiću se zadobiti tu vrlinu i moliću cijeli post za svog prijatelja.Uzmite ovaj novac,dajte nekom kome će dobrota mog prijatelja,zagrijati srce u ovim hladnim zimskim danima.I recite da je od njega.
Jutros na početku Božićnog posta, dok ispijam kafu sam, u toplom domu, čekajući suprugu sa posla ,a djecu iz škole,čujem riječi mog plemenitog pijatelja ,koji mi tako nedostaje
-Ah,prijatelju moj, teže od svega je,nemati sa kim popiti kafu.

VIRUS POHLEPE I MRZNJE OPASNIJI JE OD KORONE

 

     Strah od zaraze  ovog virusa koji će zasigurno da obilježi cijelu ovu, 2020.godinu ,a vjerovatno i mnoge buduće godine, je nešto što me navodi da se zamislim odakle zapravo taj strah? U čemu se sastoji  korijen tog tolikog  užasa  pred nekim  brojkama koje nam serviraju iz dana u dan?  Posmatram ovaj globalni problem  kroz  poruku koju nam šalju. A, to je panična poruka da bježimo u izolaciju ,da se čuvamo onoga što može da nas zadesi ,da se čuvamo smrti i da se čuvamo jedni drugih. Da se spašavamo kako god znamo, samo da ne umremo. Pitam se ,da li je smrt jedina najstrašnija pojava i mogućnost koja nas može zadesiti? Pitam se, da li postoji neki drugi,bolji način? Možemo li na dostojanstveniji način da sve ovo proživimo i preživimo? I vidim svoj način pobjede nad ovom pošasti koja nas je zadesila i koju nam poslaše iz ko zna ,koje laboratorije,i čije bolesne glave. Dok ispijam kaficu iz mog servisa koji sam ostavljala samo za posebne prilke, "za nas dvoje ", shvatam da su sada ti posebni trenuci  nastali , i da nikada neću biti  bliža sebi i mom dragom ,svima koje čuvam u srcu, nego ovih dana,  narednih  mjeseci i godina. I  nazdravljam u mislima svima vama, i svima nama,jer ova pošast , može zapravo biti najveće oslobođenje svih nas . Vidim da nas zatvaraju  u kolektivni  geto ,da nam cijepaju ostrva, države, gradove , sela.. Jedno po jedno  stanište ljudi, ptica, životinja i svake tvari Božije, se udaljava od nas i sve smo usamljeniji.. Na svu otuđenost na koju su nas pripremali godinama,bilo televizorom, telefonima, javnim mrežama, stigla je KORONA- KRUNA ,svega što treba da nas  zauvijek  amputira i nauči  autističnosti i  samoživlju.  KORONA, kao poruka da treba da bježimo od  sebe samih!  Uviđam da je zapravo taj strah od  virusa,strah od samih sebe. Virus povlači za sobom karantin,a karantin povlači za sobom samoću. Samoća traži objašnjenje toliko toga u nama samima. Samoća traži da se ispolji u jasnom obliku ,jer samoća kao pojava ne postoji. Vakum ne postoji. On je ispunjen vazduhom. Samoća je ispunjena  nama! U društvu samih sebe ,sada i konačno! Koliko dugo je vaše "ja" tražilo da porazgovara sa vama,da oslušnete sebe.Da se zapitate, zašto ste onako odreagovali kada vas je komšija Drago upitao da mu pomognete.Da se sjetite kada ste provodili vrijeme za svojom omiljenom serijom, jer to je jedino što za sebe uradite, a dijete vas vuklo za nogavicu i tražilo pažnju. Da se prisjetite svih obećanja datih sebi da ćete se konačno  udostojiti i krenuti ispočetka, pa makar ovoga puta padali i padali iznova...Da ćete ustajati i dizati se ,sve dok ne uspijete! Da li vas ova samoća koju nazivaju karantin, podsjeća koliko ćete vremena sada "morati" provoditi skupa sa svojom porodicom, jer ne znate šta da pričate sa njima. U svim prošlim godinama, tako dugim nizom godina,naučili ste se osjećati dobro " u svojoj egoističnoj koži".Ugađali ste samo sebi, naizgled živjeli ljubav u dvoje,  naizgled bili dio svoje porodice dok su vam misli bile na kupovini nove haljine, nove obuće, neke zabave! Dok je svako za sebe živio svoj mali, isprazni život ,obogađen vanjskim sadržajima, sem unutarnjih!  I sve ovo me podsjetilo na one daleke,ljubavne,divne osamdesete u kojima sam kao djevojčica osjetila tu bliskost koju sada nazivaju karantin! Kada je tata ostavljao majstore na krovu kuće, da bi sišao i pokazao mi jednačinu,da bi me ispitao pjesmicu, da mi mama češlja kosu sa osmjehom anđela ,dok mi dvije trešnjice sa gumice poskakuju i  mirišu na ljubav. Kada smo davali " krug" bicikla jedni drugima i trčali da pokažemo " zadaću" jedni drugima. Kada smo obavezno ustajali u autobusu , a  nismo posmtrali kroz prozor u daleko otuđenje od svih, a najprije ,nas samih! Jer čovjek nije stvoren da bude sam. Čovjek je društveno biće. Biće zajednice. Biće koje pripada sebi i pomalo svima drugima.. Slušam jutros muziku osamdesetih i pijem kafu iz  posebne šoljice, i miriše mi sve na dobrotu. Na bliskost. Na obećanje nekog dalekog vremena da bi moglo da se ponovo vrati, ako samo budemo željeli da nam dođe. Pogledajte koliko blagoslova ima ovaj virus! Spajanje porodica, odmaranje, usporavanje nekog tempa koje je bilo bolno i teško, šetnja ,ili sjedenje na terasi, čitanje knjiga... Želim da pošaljem poruku cijelom svijetu -OZDRAVIMO! OZDRAVIMO od virusa pohlepe, egoizma, mržnje, samodovljnosti, ozdravimo od tuđih poruka ko treba da budemo i vratimo se sebi.Vratimo se onom iskonskom biću i ulozi koju smo dobili po rođenju. Budimo prerušeni anđeli na zemlji.Budimo jednostavno ljudi, što bi rekao patrijarh Pavle. Osvjestite svaki dan i svaki čas uz vaše najdraže. Nedajte da vas razdvoje! Nedajte DA VAS JOŠ VIŠE OTUĐE. Pronađite ljubav jedni u drugima. Sjetite se zašto ste zavoljeli tog čovjeka pored vas. Sjetite se onih suza ganutosti i božanski nestvarne ljubavi kada ste prvi put držali svoje dijete u rukama .Sjetite se toga kada vam sledeći put bude " dosađivalo" nekim " glupim" pitanjima. Sjetite se majke koja vas je čekala i kada niko  drugi nije, i vjerovala u vas i kada su svi okretali glavu od vas.Sjetite se jakih ramena svog tate , koji vas je nosio na ramenima, kao da nosi cijeli svijet ,jer vi ste to bili za njega. Budite plemeniti. Oslušnite u toj izolaciji sebe i shvatite da je jedini strah od karantina, strah od suočavanja sa sobom! Primjećujete li da vas otuđuju sve više i više.. Da traže od vas da se na distanci  od dva metra držite. Da se ne grlite. Ne ljubite.  Da budete još sebičniji i samoživi u nekom životinjskom instiktu opstanka. Vidite li koliko su vas naveli da kupite hrane koju možda nećete ni stići pojesti. Bojite se virusa, kao da je to jedini način da se umre. Koliko ljudi  u saobraćaju izgubi život svaki dan ,koliko od karcinoma, koliko od drugih bolesti.? Virus je do sada najmanje života odnio, ali se plašim da će najviše duša da počisti! Nedajte to malo duše u sebi, jer to je jedino sa čim ćemo pred Boga stati.  Ispijam ovu kaficu jutros sa mirisom behara i onog dalekog aprila u Sarajevu koji donosi lahor neraskidivih i nezaboravnih sjećanja, ljudi, drugova i drugarica. Pijem kaficu polako i uživam u svakom gutljaju. I srdačno se smijem suprugu kada smo bili u nabavci prije dva dana i on pitao šta nam je potrebno, a ja  od svega " što nam treba"  uzela  salvete. Šarene, cvjetne, sa leptirom i ornametnim šarama.. Kada me je u čudu pogledao ,kao potpuno izgubljenu ženu na ovoj planeti, i upitao " nećeš valjda" ,ja sam se nasmijala. Pustila sam svoj smijeh neka odzvanja tim prodajnim objektom iz koga se cere sve te robne stvari koje nam ne mogu dati ispunjenost i bliskost. Rekla sam " O, da! Hoću jer  ovo je moj svijet!" I dok pijem kafu iz moje posebne  šoljice,spuštene  na salvetu sa leptirima, šaljem ljubav za sve vas i želju da se sada držite porodice više nego ikada. Da volite više nego ikada. Da budete zahvalni više nego ikada. Da se opirete izolaciji više nego ikada! Izolaciji sa vašim i tuđim srcima. Nebojte se ako i internet pogase,jer će i na taj način gledati da vas odvoje od onih koji drugačije posmatraju ovaj svijet. Nađite sadržaj! Učite skupa sa svojom djecom.Zagrlite muža kome ćete baš jutros napraviti omiljene kolače,napravite sa sobom ozbiljan i koristan dogovor! Radite sve što vas čini srećnim uz vaše najdraže. Samo se nemojte bojati za ime Boga! Strah je kod kojim žele da upravljaju sa vama. I sebičnost je način kojim ćete pobjeći od svih u nezdravi ,neprirodni dio sebe!

    Volim ovaj svijet leptira i tratinčica, kako mi neko reče, volim  više nego stvarni svijet iz koga svaki čas iskaču dvoglave aždaje. Jer jedini pravi svijet i jeste ovaj moj. Gospod nam je dao sve što nam treba i dao nam je jedni druge... Zašto tako prirodna činjenica počinje da liči na bajku. Na neki " moj svijet" iz koga treba da izađem i osvjestim se čim prije. A ja neću van! BAŠ HOĆU U OVU IZOLACIJU da vidim šta treba da iščupam iz sebe.I ako je to sebično srce, evo čupam ga iz njedara i bacam, gradim novo u ovom nekom drukčijem vremenu, gdje me uče otuđenosti i sebičnosti! I ako umrem ili od virusa ili od neke druge smrti, neću da to bude sa strahom. Hoću da stanem pred Gospoda i kažem " Evo sudi mi Bože što nisam željela taj njihov svijet,što nisam željela biti kao "drugi",što sam plakala kada  su nekoga vrijeđali,ponižavali, što sam učila dijete da se ničega ne boji osim egoizma,što sam radila kako sam najbolje znala da bih opravdala svoj dolazak na Zemlju. Evo sudi mi Bože, pokušala sam biti najbolja verzija sebe!  PA, TI  SAD, PROSUDI"