DRUGI DIO PRIČE - SIVAC

 Sahrana je bila ogromna.Iz dva sela su došli ispratiti mladića koga je okrutna prirodna ćud otrgla iz Ibrovog zagrljaja i mladićkih budućih planova.Sivac se pojavio na sahrani došavši da isprati i Damira i Ibru. Kaskao je za kolonom i povremeno rzao šireći  nozdrve.Ibro ga nije ni pogledao.Kao da je njega krivio za Damirovu smrt. Svi su se nadali da će Sivac opet zanoćiti u svojoj štali i da će Ibro svog vjernog pastuha opet jahati. Ni okrenuo se za njim nije.Njegov vlasnik  je imao izraz na  licu čovjeka, koga je teška sudbina zadesila i kome ništa više nije značilo.Nikad se  više nije smijao niti imao onaj izraz u očima koji su viđali kada se šetao sa Damirom. Sivac se više nikada nije pojavio.Prije nego će otići,isti dan nakon sahrane, stao je pred kuću i nekoliko puta udario kopitom u zemlju,pozivajući Ibru da izađe.Nakon dugog stajanja okrenuo se i otišao ispuštajući neki zvuk kojim se,kao zauvijek pozdravljao. A,Ibro? Povukao se u svojoj boli i samo ćutao.Rijetko ga je ko i viđao.Kada bi neko i želio da ga vidi,zatvarao se brže bolje u kuću i sklanjao od ljudi.Često su ga čuli kako noću glasno jeca sve dok ne prestane i neka teška tišina obavije selo i kuću Ibrovu. Sve se izmejnilo od tada. Kao da je i selo poprimilo neku tragediju.Ubrzo nakon toga posjekao je i orah pod kojim je dijelio najsrećnije trenutke ali i najveću tragediju doživio.Malo,po malo kako su godine prolazile, Ibro je počeo ponovo izlaziti u selo. Počeo je obrađivati otvrdlu zemlju i sijati ponešto ,da ima čime da se bavi. Često je pomišljao na Sivca i plakao i za njim.Ne bi ni sebi priznao koliko se ogriješio i koliko je želio da ga vidi.Prošlo je od njegovog poslednjeg dolaska pred kuću osam godina.Osam pustih godina.Osam godina u kojima je otrov samoće i bola jeo Ibru.Rijetko je i pričao sa komšijama iz sela. Ali,danas se eto otvorio Stojanu, sa kojim je toliko kafa i kafa popio.

       - Tako Stojane moj.Da hoće doći taj dan kad će  me smrt povesti.Teško se nositi sa svim ovim.Nekad ne znam ni kako sam živ.Liježem i ustajem baš ko biljka.Nema života u meni a sav sok je iscurio iz mog tijela.Da mi je leći u zemlju i tako što prije biti sa Danom i Damirom.Često sam pomišljao da ga je ona odvela sa sobom koliko ga je voljela.Da nije izdržala tamo gore bez njega. A opet nekad pomislim, sudbina i ne može se pobjeći od nje. Samo,Stojane moj da te pitam nešto?

    - Pitaj Ibro moj- toplo reče Stojan radujući se ovoj rijetkoj prilici da prozbori sa  komšijom. Stojan je bio iz drugog sela ali je često dolazio u ovo selo, jer je imao njivu i zemlju koja mu je ostala u nasleđe. Bio je i na Damirovoj sahrani i sve ove godine gledao Ibrovu patnju.

     - Misliš li ti Stojane da sam proklet?

    - Nisi proklet, nedao Bog,moj Ibro. Bog odlučuje kako će kome dati. Ali nisi proklet. Ti si dobar čovjek. Proći će sve moj ibro.Proći će i kod tebe ta muka.

    - A,što baš mene moj Stojane,da takva nesreća zadesi?

     - Ne znam ti na to pitanje Ibro odgovoriti.Znam samo da bi se svako to pitao a protiv odluke dragog Boga do sad niko nije mogao.Tako ni ti.Tješi se uspomenama i poštenjem tvog Damira.On je bio mladić za primjer.

     - Ne želim nikom ovu muku u duši. Razara i krv moj Stojane. Razara me i bol što se ogriješih prema mom Sivcu. Otjerah ga od sebe,proklet i nesrećan da sam.

     Na pomen Sivca uzdahnu Ibro i zaplaka se.Gledao je u nepoznatom pravcu i ćutao.Odmahnuo nekoliko puta glavom i obrisao suze drhtavom, ogrubelom rukom.Pogledao je tužno u Stojana i opet utonuo u neku ličnu bol.

      Gledao ga je Stojan. Žalio je Ibru gledajući  godinama kako kopni i kako prolazi pored njega poput sjenke. Zamršeno je sve to bilo i shvatao je tog ojađenog čovjeka uvijek imajući pred očima njegov zlosrećni život a još više bol koji nije mogao da prevaziđe. Iz njegovog života smijeh se iselio. A to je bila najveća tama cijelog Ibrovog života. Napravio je kavez od svog života.Kavez u kome je bio zatvoren od svega lijepog ,od nekog budućeg vremena i od svježine koja je nagovještavala buduće dane.  

    - A,šta bi sad Ibro da ti se tvoj Sivac pojavi- progovori Stojan čudnim glasom.

     - Nemoguće je to Stojane,nemoguće. Ko zna šta je sa njim za sve ove godine bilo. Možda je i krepao od tuge i gladi. Proklet da sam. Navukoh teški jad na sebe  zbog Sivca. Damir mi to neće nikad oprostiti.

      I,onda odluči Stojan da nešto kaže ovom dobrom a tako tužnom čovjeku koji je imao nepodnošljivu tugu u očima.

      - Reći ću ti nešto moj Ibro. Želim da budeš srećan i da se oporaviš od tvoje nesreće.Da oživiš i nekako svladaš sve to teško što ti život posla.

     - Šta mi imaš reći,Stojane pogleda ga Ibro sa čuđenjem.

    -  Znaš Ibro- počeo je Stojan otežući.

- Onaj dan kad si otjerao Sivca ja sam ga pronašao pod onim prokletim  orahom. Dva dana je ležao i teško patio.Izgledalo je kao da je došao da umre.Prolazio sam do svoje njive i ugledao kako nešto krupno leži pod drvetom. Prišao sam da vidim ko je tu i vidim tvog konja bez života u očima. Samo je povremeno mrdao repom braneći se od muva. Prišao sam mu i on je samo dahtao ne podigavši ni glavu.'Teško je disao. Pomilovao sam ga i ostao tako dugo pored njega. Na  tom kobnom mjestu na kome se tvoj Damir sklonio dok nevrijeme prođe, donio sam odluku gledajući u taj orah i tvog pastuha.Odlučio sam da ga sklonim kod sebe da ne umre jadan i obećao sam sebi da ću ti ga vratiti kad uspiješ da se izboriš sa svojim bolom. Shvatio sam te tada ali mi je bilo teško posmatrajući tu životinju koja je duboko dijelila tvoju sudbinu i patila za tobom. Patila je zbog tvoje patnje potpuno te shvatajući. Kako je pametan bio njegov pogled kada sa mu rekao da ću ga uzeti dok ti ozdraviš. Da ću ga samo privremeno skloniti kod sebe dok tvoji nesrećni dani prođu. Znali smo obojica sve i razumjeli se.Ustao je moj Stojane ko najrazumniji insan i krenuo za mnom, i tako je sve do danas. Izađi moj Ibro iz te tvoje tamnice i počni živjeti. Ne može se živ u zemlju. Ne može se ni umrijeti dok Bog ne kaže. Tvoj Sivac te strpljivo čeka sve ove godine,Ibro dragi. Eto,da znaš. Ja sam još koji dan. Da bogdo, da potrajem do idućeg ljeta. Osjećam,približava se smrt moj Ibro. A, neka! I vrijeme je. Bilo bi greota otići a da ne znaš da je tvoj vjerni prijatelj sve ove godine kod mene. Pogledaj me Ibro.Vrati ga nazad.On je tvoj.Tebi pripada.

       Nakon toga Stojan je ućutao i napeto posmatrao Ibru.Plašio se šta će biti.Kako će ovaj čovjek koji je godinama na živo umirao,prihvatiti ovu tajnu koju je Stojan nosio.Plašio  se da bi Ibro ubio Sivca ako bi  saznao da je kod njega. Zato nikome nije ni govorio da ga je uzeo kod sebe. A i njemu je dobro služio. Zbližili su se za sve ove godine.

      Ibro je zapanjeno gledao u svog komšiju dok su mu suze natapale lice kao kiša one noći kad je Sivac došao sam. Odjednom je to otvrdlo lice postalo meko i dobroćudno. Kao da se sva tuga otapala i napuštala bolno srce Ibrovo.Tresla su mu se ramena i opet  je jecao.Samo ovog puta sa nekim olakšanjem.Teška drama se odvijala u njemu u tim trenutcima dok je dijelio bol pred Stojanom ne skrivajući se.Otvorenih osjećaja bez stida. Čisto ljudski sa licem čovjeka na kome se nazire lagana radost. Na kome se nazireo ponovni tračak sunca iz oblaka koji su godinama nosili oluju one noći u kojoj je izgubio sina.U kojoj je izgubio i samog sebe.U noći u kojoj je zamrzio i svog konja i svoju zlu sudbinu. Sve je  ovo duboko potreslo i Stojana koji je skupa sa svojim prijateljem proživljavao novu dramu i novo poglavlje života ovog dobrog čovjeka. Ibro se ponovo rađao za vjeru u dobro. Kao da je danas oplakao sve što ga je godinama nosilo i sa čim se budio i lijegao. Podrhtavalo je Ibrovo tijelo dok je poput dječaka posmatrao Stojana. U očima mu se ogledala beskrajna zahvalnost koja je razvejavala prošle ,teške godine. Brada mu je drhtala od prigušenih osjećaja. Dva puta je digao ruke kao da je pokušao da nešto nevidljivo zagrli pa bi ih opet klonulo spustio pored sebe. Ta divna ljubav koja je zbližila ova dva čovjeka tog dana je bila toliko živa da se moglo osjetiti u vazduhu.Ibro je oplakao svu muku proteklih godina i težinu u srcu što je otjerao svog Sivca.

     - Stojane,prijatelju- kratko reče Ibro, zagrlivši sjedu Stojanovu glavu. - Prijatelju moj. Hvala ti. Hvala za toliku tvoju dobrotu. Neka  Bog usliši moju želju da budeš u Raju jednoga dana prijatelju moj.Brate moj! 

      Potresen svim što se odvijalo u prošlih pola sata pred njegovim očima,Stojan snažno uzvrati na zagrljaj ovog dobrog čovjeka i reče

     - Vrijeme je Ibro da idemo po tvog konja. Hajdemo!On te čeka sve ove godine.Čeka da ga zajašeš kao nekad  i da te ponese  na svojim hitrim nogama. Znao je Sivac da će doći ovaj dan. A vjerovao sam i ja.Hvala Bogu Ibro. Hvala Bogu.Ništa ne biva bez Njega. Najvažnije je biti sa Bogom,Ibro.Pa tako ćemo svi jednom krenuti putem kojim svi moraju da odu a lakše mi sad duši zbog tebe. Lakše je i umrijeti insanu kad mu je u srcu radost zbog drugog.Trebalo je samo strpljenja sve ove godine,uzdahnu Stojan,pogledavši namučeno lice svog komšije  i sjeti se stare narodne izreke

 “Ako si strpljiv u jednom momentu ljutnje, izbjeći ćeš sto dana tuge.”  Krenuše u susret  Sivcu i boljim danima.