MAMA

Rano jutros, prije šest ,dok je grad još dremljivo otvarao oči, prevarih jutarnju košnicu užurbanih radnika i krenuh na stanicu da predam moju knjigu koja je naručena .Putuje za Sarajevo. Udahnula sam tako čist vazduh, prorijeđen i prepun ozona nakon noćašnje kiše. I osjetila u tom dašku Tebe.Kao da si me ispraćala i lagano koračala sa mnom.I obnovila jutros sjećanja na djetinjstvo ono najranije kada sam imala toliko mnogo pitanja a nisam znala koga da pitam .Onda bih ostavljala sve to za kasnije i šetala u istim ovakvim jutrima, isto su mirisala na ovo,oslobođena i srećna, misleći u sebi, Tebe ću pitati kasnije, ti ćeš mi objasniti. Jutro posebno tiho, unosi neku mekoću u dušu i izaziva i nejasnu čežnju i ljepotu što sam sama jutros.Kao da postojim samo ja i ovaj svemir u kome me pratiš do stanice. I kao da mi usporavaš korake, jer Ti si laganija od mene i osvješćuješ me da proživimo ovo jutro što sadržajnije ,da ućutim misli da bih Te mogla čuti. I sklonila sam sve od sebe,udisala svaki novi dodir svježine i čula sam Te.Bila si poput djevojčice ,malo si trčkarala uz mene, kao da sam imala brži korak nego što možeš da pratiš i bila si vesela. Nisi mi prebacivala ništa ,povremeno si me doticala za kosu i gledala poput onih malih djevojčica koje imaju samo divljenje u očima i ljubav koja ništa ne očekuje.Davala si mi jutros ono svoje prisustvo i snagu ojačanu vjerom da je među nama sve isto kao nekad. Ne postoji granica između Tebe i mene.Ne postoji granica između onih što odu i onih što ostaju još neko vrijeme.Postoji samo neko krivo uvjerenje da nas dijeli tovar zemlje i humka i negdje nešto što nam je još nedokučivo. I sad znam,treba samo umiriti čula ,utišati zvuke i otvoriti se.Sputan čovjek je zarobljen čovjek dok otvoren čovjek nema prepreke. Šaputala si mi da si zadovoljna i radosna što sam oslobodila iz sebe riječi koje imam, pustila ih kroz vrijeme koje dolazi i pružila nešto od sebe onima koji trebaju te riječi. Kažeš da su utješne i da su trebale da se zapišu, da će toga još biti i da ćeš opet nekad ovako doći da me ispratiš kada budem stajala na tronu lične pobjede i ostvarenja svojih snova. I da si vjerovala u mene i onda i sad. Bila si tako živo prisutna i toliko ljekovita.Izbrisala si u jednom dašku sve nejasnoće i tugu koju sam nekad osjećala za Tobom..Dotakla si mi i obraze kao nekad ,govoreći :" Dušo moja"...I sve je nestalo nakon toga.Autobus je prilazio , vidjela sam odjednom tolike ljude koji su žurili ,vozača koji je pružao ruku da mu predam knjigu i sebe koja kao u bunilu izlazim sa stanice.Suze su me nadjačale. Slivale su se niz moje obraze i opet sam osjetila tugu. Dašak svježeg jutra mi je na čas osušio obraze i onda sam pomislila da si ovo jutro zapravo Ti, da si mi Ti obrisala svojim mekim prstima ove suze i da si me čekala  pred vratima znajući da ću izaći.Da prošetamo dok nam niko ne smeta i da mi samo kažeš koliko me voliš, koliko vjeruješ u mene i da samo pratim sebe i taj glas u meni. I da ćeš u svim novim i novim danima biti tu .Za sve ono što tek treba da se desi i za sve ono što dolazi... Oprosti na ovim suzama.Ipak sam još ona mala djevočica koja treba majčinu utjehu.Kojoj zatrebaš kao jutros...Volim te mama.