PUT LJUBAVI PRVI DIO

                                            

 Ostavi je! Ne diraj je,osorno je podviknuo grub muški glas .Neka plače, ne tiče me se,biće mi zahvalna za neki dan na toj odluci.Dosta je djece,neće se rađati kopilad u mojoj kući niti će ona još dugo biti pod mojim krovom,pa se okrete blijedoj ,mladoj ženi,nesrećnog pogleda i unese joj se u lice vičući jako :"Jesi li razumjela"! Iz njega je izbijala duboka mržnja i ogorčenost dok ga je ona  grčevito stezala za nogavice pantalona, skoro ležeći na podu plačući duboko i neutješno.Otresao je nogu u vazduhu i gotovo je gurnuo tim naglim pokretom,potom se okrenuo  da izađe iz sobe, i još jednom podviknuo:"Jesi li razumjela! Sutra se oslobađaš tog kopileta!" Tresak vrata koji se zatim  začuo,zatresao  je svu njenu utrobu i srce koje je drhtalo od straha i bola.Ostala je sklupčana,povijenih leđa,duž kojih su se poput nevidljivih udaraca, spuštali duboki uzdasi i jecaji koji su kidali  svo njeno biće.Rasuta, bujna  crna kosa, mokra od  suza, podsjećala je  na povijene grane vrbe na riječnoj dolini, nad kojom se spuštala gusta magla koja je pokrivala svu prirodu.Priđe joj  mlada deblja žena i nježno je podiže sa poda, šaputajući riječi utjehe i pokušavajući da je umiri. Srna je podigla glavu i nijemom molbom tražeći pomoć opet zaplaka. :" Nemoj plakati,tješila je .Biće sve dobro,proći će oca ovaj bijes.Nije on zao,samo je prijek.Znaš ga" Sve je i njoj samoj zvučalo slabo i neubjedljivo, jer su upravo obje znale surovost i neumoljivost sa kojom su odgajane od njihovog oca, Mitra , gazde cijelog kamenoloma u pitomom i voćem prebogatom selu.Cijeli život je više služio narodu nego svojoj porodici.Žena mu je u bolnoj samoći i umrla ostavivši dvije kćerke koje su nakon njene smrti još bolje shvatile tugu i majčinu bol.Nemušt u osjećajima, odgajao je Srnu i Lanu grubo i bez mekoće,  ponašao se  prema njima kao prema  krupnom kamenju koje je tesao  u kamenolomu, i lomio ga po potrebi posla.Poznavali su ga svi kao prezrivog, teškog , osornog čovjeka koga su se bojali i seljani, a druge gazde izbjegavale nesporazume sa njim. Lana se udala u dvadesetoj godini za trgovačkog sina koji je završio mlad život pod točkovima voza. Prelazeći prugu zaglavila mu se noga u šinama i tako je u užasu posmatrao ogromnu mašinu koja se uz parajući pisak približavala i odbacila ga daleko u šipražje. Lana  ga nije mogla prepoznati kada su ga pronašli.Težak život koji je kao mala djevojčica osjetila, nastavljao se i kao da se prezrivo cerio u lice,  nije obećavao mnogo toga lijepog u budućnosti. Ostavši sa dva mala sina ubrzo nije  dobrodošla u kući u kojoj se udala.Stevanov izbor ,njegovi nisu nikada odobravali ,ali su mu pustili na volju. On se nadao da će je njegovi prihvatiti ,pogotovo kada mu je rodila muške naslednike.Te krhke nade su potpuno ugašene kada su joj javili za nesreću koju je doživio. Nakon nekoliko mjeseci od Stevanove pogibije rekli su joj da se vrati u svoju kuću a njeni  sinovi mogu ostati u njihovoj kući ako želi.U nevjerici zbog njihove ponude , odlučila se naravno svoju djecu povesti sa sobom.Njihova ravnodušnost je bila nerazumljiva. Viđali su se sa unucima  samo na groblju na pomenima i godišnjicama.I,evo već pet godina tako. Dječaci rastu tako brzo bez mogućnošću da im objasni i razmrsi svu tu situaciju sa očevim roditeljima. Kao da su i oni osjećali tu nepravdu, bili su toliko poslušni i veoma vezani za nju. Gazda Mitar,njihov deda, je pokazivao posebnu nježnost prema njima.Neobično blag i pitom sa njima,činio je svu situaciju podnošljivijom. Lana je često pomišljala kako su joj upravo dječaci stigli kao blagoslov koji svu tešku situaciju mlade udovice čine jednostavnijom. Srna je skoro tri godine mlađa od sestre i njihova vezanost je imala poseban karakter i nit,pogotovo zbog tvrde surovosti i odgoja koji je pratio sve njihove dane, posebno nakon majčine smrti. Sa Dimitrijem se upoznala kada je nosila ručak radnicima u kamenolom. Snažan i razvijen mladić prodornog pogleda i čelično plavih očiju koje su imale tako nježan prizvuk topline, obrisao je svu tugu u njenom mladom , napaćenom srcu. Svaki put pri njihovim susretima hvatala bi je drhtavica nakon koje je poslije padala u neku čudnu  ljubavnu groznicu.Zavolila je Dimitrija a on je sa posebnim uzbuđenjem svaki dan čekao ručak i trenutak da joj kao slučajno dodirne , nježne,meke dlanove.Voljeli su se ćutke i bez i jedne riječi.Tajno, otvorenih pogleda i očiju prepunih čežnje. I tako su sasvim neočekivano pali jedno drugom u naručje,kada je došao u kuću da pomogne oko sijena,dok je gazda Mitar bio u varoši nekoliko dana poslom.Tu noć je grmilo i septembarska kiša se u slapovima slivala niz prozore kuće.Kao da je izvodila valcer klizeći niz stakla i prateći šum meke trave koja se povijala pod laganim vjetrom ,njišući se lijevo ,desno. U ritmu kišnih kapi i  vlati trave ,njihala su se i njihova mlada tijela žudno upijajući ljubav koja se krila. Tu noć je i ostala trudna,osjećala je to dok su mokri od strasti ležali jedno kraj drugog srećni i ostvareni. Tada joj je rekao da za neki dan odlazi na brod na dvije godine i da će je čim se vrati ženiti,da je voli više nego život svoj i da ga čeka. Prstima joj je po prelijepom licu crtao put koji će brodom proputovati, dok se kiša stišavala odlazeći sa blagim vjetrom dok su dvoje mladih ljudi tonuli u spokojan san. Večeras je oslonjena na sigurne Lanine ruke, tiho jecala i  na kratko utonula u  nemiran i težak san."Ustaj i spremaj se",uplašio je gotovo nasilan ton oca koji je ušao u sobu,kratko pokucavši prije toga. Njegov smrknut pogled je ukazivao na svu bezizlaznost situacije i njegovu neumoljivost. "Imaš sat vremena da se spremiš. Ilija će te odvesti do ljekara u varoš i sve će biti gotovo za sat vremena.Odležaćeš jedan dan tamo, sve sam ugovorio sa doktorom i vraćaš se ovde.Nakon toga ću vidjeti šta ću sa tobom. O ovome niko ne smije da zna, a tog kučkinog sina ću ubiti kad se vrati." Srna je zurila u te hladne oči dok je cijelo njeno biće umiralo i vrištalo za pomoć i milost. Otac je tražio od nje da se odrekne svoje ljubavi, Dimitrijevog i njenog  djeteta, koje je već pulsiralo u njenoj utrobi. Nesposobna da se odupre bilo kakvim riječima,bez zaštite i milosti njenog voljenog, osjećala se kao mrtva. Klonula glava sa rasutom kosom po bijelom licu,klatila se tamo,vamo i odavala  neku čudnu sliku koja je nalikovala na sito iz koga se upravo prosijavalo brašno. Nesigurno je, iskidanim rečenicama  prošaptala  " Ja to ne mogu da uradim". Mitar se za nekoliko koraka približio i sikteći kroz zube, opasnim tonom  procjedio :" Ubiću i tebe i njega i to kopile ,vratiš li se neobavljena posla! Auto je spremno,krećeš za pola sata milom ili silom.Nećeš ti mene brukati u selu!" Opet zalupivši vratima za sobom otišao je iz sobe, dok je ona drhtala sjedeći na krevetu, osjetivši svu beznadežnost i okrutnost njenog oca.Po prvi put se u njoj pored straha pojavila i duboka mržnja prema tom čovjeku koga nije mogla nikako povezati sa mekom ,tihom i nježnom ženom, njenom  majkom koja je bila poput  pitkih zraka sunca u tom životnom  mraku. Lana je polako ušla u sobu i zatekla je kako plače gledajući je bespomoćno. U tim dvjema ženama se uzdigao krik odbrane svetinje koju je Bog spustio u krilo ženi,i ona je čvrsto zagrli ,odlučno progovorivši. :" Učini ono što moraš! Dužna si to zbog tog djeteta, sebe,i vaše ljubavi. Nemoj pristati na poraz.Bog te čuva, moja ljubav te čuva i to dijete te štiti od svakog zla. Bježi i ne osvrći se. Imaš izlaz a način postoji. Molitve moje će te čuvati ma kud god krenula.Cijena za ovaj nikakav život ovde, je previsoka!Volim te" A, zatim je jako stegnula i obe su jecale stežući jedna drugu u dug i snažan zagrljaj ,pitajući se kuda će je sve  život  odvesti za duge dvije godine, čekajući Dimitrija. Na brzinu je gurnula nekoliko komada garderobe i njegov džemper koji joj je ostavio kao zalog njihove ljubavi vrijedne življenja. Pogledale su se još jednom dok je ulazila u auto,osvrćući se na zadnjem sjedištu i klonulo mašući kao beživotnom,jedva  drhtavom rukom.Suze su se u vrućim mlazevima slivale niz njene okrugle ,bijele obraze dok su se  pune, crvene usne micale u neki nerazgovjetan šapat. Nakon nekih sat vremena vožnje,pred samu varoš, odlučno je progovorila. :" Stani ovde.Ja izlazim.Nemaš ništa sa ovim i ne znaš šta se desilo.Ostavio si me pred bolnicom.Moli se za mene,i ja ću za tebe".Čovjek je saosjećajno gledao dok je izlazila iz auta sa malim prtljagom,oslobođena i hrabra da preuzme odgovoronost za sebe i kontrolu cijele situacije. Klimnuo je glavom i u meki dlan joj spustio svežanj novčanica ,zadivljen njenom ljepotom koja se još više isticala sjajem u očima i mirnom odlučnošću. Pogledala ga je zahvalno i spustila svoj meki dlan u njegovu ruku koja  ju je čvrsto stegnula."Ako ti bilo što treba naći ću se da ti pomognem.Siguran sam da će se Dimitrije vratiti i da ćete biti srećni.Ostavio je ove novce da ti se nađu ako zatrebaju.Mislim da ti sad trebaju više nego ikad. Budi blagoslovena!" Zatim je pokrenuo auto i nekoliko puta se osvrnuo za tom hrabrom ženom koja je imala duboku vjeru i ljubav,prema Bogu,Dimitriju i djetetu koje je nosila u utrobi. Srna je nekoliko trenutaka neodlučno stajala na samom ulazu u varoš, a zatim je potrčala dok joj se bujna kosa rasipala u valovima.Na trenutak je podsjećala na  šumsku srnu koja je bježala pred lovcem štiteći svojim tijelom mladunče.Prisjetila se riječi njene majke pred smrt." Dala sam vam imena Srna i Lana ,jer nosite svu ljepotu duboke šume i tajnu njene dubine i surovosti.Samo da mi poput srne i laneta ne bježite pred životom. Molite se da život  prema vama bude dobar i naklonjen. Štitiću  vas gdje god bila!" Srna je znala  da čedo koje je nosila ima svu snagu koja joj je potrebna.Ljubav prema djetetu joj je davala takvu moć i odbranu od svega .Odlučila se za njegov i svoj život! Upravo je krčila put u slobodu, uronjena u neku pijanu radost, uzmičući pred strahom od života!     

Slika preuzeta sa google