Strah od zaraze ovog
virusa koji će zasigurno da obilježi cijelu ovu, 2020.godinu ,a vjerovatno i
mnoge buduće godine, je nešto što me navodi da se zamislim odakle zapravo taj
strah? U čemu se sastoji korijen tog
tolikog užasa pred nekim
brojkama koje nam serviraju iz dana u dan? Posmatram ovaj globalni problem kroz
poruku koju nam šalju. A, to je panična poruka da bježimo u izolaciju
,da se čuvamo onoga što može da nas zadesi ,da se čuvamo smrti i da se čuvamo
jedni drugih. Da se spašavamo kako god znamo, samo da ne umremo. Pitam se ,da
li je smrt jedina najstrašnija pojava i mogućnost koja nas može zadesiti? Pitam
se, da li postoji neki drugi,bolji način? Možemo li na dostojanstveniji način
da sve ovo proživimo i preživimo? I vidim svoj način pobjede nad ovom pošasti
koja nas je zadesila i koju nam poslaše iz ko zna ,koje laboratorije,i čije
bolesne glave. Dok ispijam kaficu iz mog servisa koji sam ostavljala samo za
posebne prilke, "za nas dvoje ", shvatam da su sada ti posebni
trenuci nastali , i da nikada neću biti bliža sebi i mom dragom ,svima koje čuvam u
srcu, nego ovih dana, narednih mjeseci i godina. I nazdravljam u mislima svima vama, i svima
nama,jer ova pošast , može zapravo biti najveće oslobođenje svih nas . Vidim da
nas zatvaraju u kolektivni geto ,da nam cijepaju ostrva, države, gradove
, sela.. Jedno po jedno stanište ljudi,
ptica, životinja i svake tvari Božije, se udaljava od nas i sve smo
usamljeniji.. Na svu otuđenost na koju su nas pripremali godinama,bilo
televizorom, telefonima, javnim mrežama, stigla je KORONA- KRUNA ,svega što
treba da nas zauvijek amputira i nauči autističnosti i samoživlju. KORONA, kao poruka da treba da bježimo od sebe samih!
Uviđam da je zapravo taj strah od
virusa,strah od samih sebe. Virus povlači za sobom karantin,a karantin
povlači za sobom samoću. Samoća traži objašnjenje toliko toga u nama samima.
Samoća traži da se ispolji u jasnom obliku ,jer samoća kao pojava ne postoji. Vakum
ne postoji. On je ispunjen vazduhom. Samoća je ispunjena nama! U društvu samih sebe ,sada i konačno!
Koliko dugo je vaše "ja" tražilo da porazgovara sa vama,da oslušnete
sebe.Da se zapitate, zašto ste onako odreagovali kada vas je komšija Drago
upitao da mu pomognete.Da se sjetite kada ste provodili vrijeme za svojom
omiljenom serijom, jer to je jedino što za sebe uradite, a dijete vas vuklo za
nogavicu i tražilo pažnju. Da se prisjetite svih obećanja datih sebi da ćete se
konačno udostojiti i krenuti ispočetka,
pa makar ovoga puta padali i padali iznova...Da ćete ustajati i dizati se ,sve
dok ne uspijete! Da li vas ova samoća koju nazivaju karantin, podsjeća koliko
ćete vremena sada "morati" provoditi skupa sa svojom porodicom, jer
ne znate šta da pričate sa njima. U svim prošlim godinama, tako dugim nizom
godina,naučili ste se osjećati dobro " u svojoj egoističnoj
koži".Ugađali ste samo sebi, naizgled živjeli ljubav u dvoje, naizgled bili dio svoje porodice dok su vam
misli bile na kupovini nove haljine, nove obuće, neke zabave! Dok je svako za
sebe živio svoj mali, isprazni život ,obogađen vanjskim sadržajima, sem
unutarnjih! I sve ovo me podsjetilo na
one daleke,ljubavne,divne osamdesete u kojima sam kao djevojčica osjetila tu
bliskost koju sada nazivaju karantin! Kada je tata ostavljao majstore na krovu
kuće, da bi sišao i pokazao mi jednačinu,da bi me ispitao pjesmicu, da mi mama
češlja kosu sa osmjehom anđela ,dok mi dvije trešnjice sa gumice poskakuju
i mirišu na ljubav. Kada smo davali
" krug" bicikla jedni drugima i trčali da pokažemo "
zadaću" jedni drugima. Kada smo obavezno ustajali u autobusu , a nismo posmtrali kroz prozor u daleko otuđenje
od svih, a najprije ,nas samih! Jer čovjek nije stvoren da bude sam. Čovjek je
društveno biće. Biće zajednice. Biće koje pripada sebi i pomalo svima drugima..
Slušam jutros muziku osamdesetih i pijem kafu iz posebne šoljice, i miriše mi sve na dobrotu.
Na bliskost. Na obećanje nekog dalekog vremena da bi moglo da se ponovo vrati,
ako samo budemo željeli da nam dođe. Pogledajte koliko blagoslova ima ovaj
virus! Spajanje porodica, odmaranje, usporavanje nekog tempa koje je bilo bolno
i teško, šetnja ,ili sjedenje na terasi, čitanje knjiga... Želim da pošaljem
poruku cijelom svijetu -OZDRAVIMO! OZDRAVIMO od virusa pohlepe, egoizma, mržnje,
samodovljnosti, ozdravimo od tuđih poruka ko treba da budemo i vratimo se
sebi.Vratimo se onom iskonskom biću i ulozi koju smo dobili po rođenju. Budimo
prerušeni anđeli na zemlji.Budimo jednostavno ljudi, što bi rekao patrijarh
Pavle. Osvjestite svaki dan i svaki čas uz vaše najdraže. Nedajte da vas
razdvoje! Nedajte DA VAS JOŠ VIŠE OTUĐE. Pronađite ljubav jedni u drugima.
Sjetite se zašto ste zavoljeli tog čovjeka pored vas. Sjetite se onih suza
ganutosti i božanski nestvarne ljubavi kada ste prvi put držali svoje dijete u
rukama .Sjetite se toga kada vam sledeći put bude " dosađivalo" nekim
" glupim" pitanjima. Sjetite se majke koja vas je čekala i kada
niko drugi nije, i vjerovala u vas i
kada su svi okretali glavu od vas.Sjetite se jakih ramena svog tate , koji vas
je nosio na ramenima, kao da nosi cijeli svijet ,jer vi ste to bili za njega.
Budite plemeniti. Oslušnite u toj izolaciji sebe i shvatite da je jedini strah
od karantina, strah od suočavanja sa sobom! Primjećujete li da vas otuđuju sve
više i više.. Da traže od vas da se na distanci od dva metra držite. Da se ne grlite. Ne
ljubite. Da budete još sebičniji i
samoživi u nekom životinjskom instiktu opstanka. Vidite li koliko su vas naveli
da kupite hrane koju možda nećete ni stići pojesti. Bojite se virusa, kao da je
to jedini način da se umre. Koliko ljudi
u saobraćaju izgubi život svaki dan ,koliko od karcinoma, koliko od
drugih bolesti.? Virus je do sada najmanje života odnio, ali se plašim da će
najviše duša da počisti! Nedajte to malo duše u sebi, jer to je jedino sa čim
ćemo pred Boga stati. Ispijam ovu kaficu
jutros sa mirisom behara i onog dalekog aprila u Sarajevu koji donosi lahor
neraskidivih i nezaboravnih sjećanja, ljudi, drugova i drugarica. Pijem kaficu
polako i uživam u svakom gutljaju. I srdačno se smijem suprugu kada smo bili u
nabavci prije dva dana i on pitao šta nam je potrebno, a ja od svega " što nam treba" uzela
salvete. Šarene, cvjetne, sa leptirom i ornametnim šarama.. Kada me je u
čudu pogledao ,kao potpuno izgubljenu ženu na ovoj planeti, i upitao "
nećeš valjda" ,ja sam se nasmijala. Pustila sam svoj smijeh neka odzvanja
tim prodajnim objektom iz koga se cere sve te robne stvari koje nam ne mogu dati
ispunjenost i bliskost. Rekla sam " O, da! Hoću jer ovo je moj svijet!" I dok pijem kafu iz
moje posebne šoljice,spuštene na salvetu sa leptirima, šaljem ljubav za sve
vas i želju da se sada držite porodice više nego ikada. Da volite više nego
ikada. Da budete zahvalni više nego ikada. Da se opirete izolaciji više nego
ikada! Izolaciji sa vašim i tuđim srcima. Nebojte se ako i internet pogase,jer
će i na taj način gledati da vas odvoje od onih koji drugačije posmatraju ovaj
svijet. Nađite sadržaj! Učite skupa sa svojom djecom.Zagrlite muža kome ćete
baš jutros napraviti omiljene kolače,napravite sa sobom ozbiljan i koristan dogovor!
Radite sve što vas čini srećnim uz vaše najdraže. Samo se nemojte bojati za ime
Boga! Strah je kod kojim žele da upravljaju sa vama. I sebičnost je način kojim
ćete pobjeći od svih u nezdravi ,neprirodni dio sebe!
Volim ovaj svijet leptira i tratinčica, kako mi neko reče,
volim više nego stvarni svijet iz koga
svaki čas iskaču dvoglave aždaje. Jer jedini pravi svijet i jeste ovaj moj.
Gospod nam je dao sve što nam treba i dao nam je jedni druge... Zašto tako
prirodna činjenica počinje da liči na bajku. Na neki " moj svijet" iz
koga treba da izađem i osvjestim se čim prije. A ja neću van! BAŠ HOĆU U OVU
IZOLACIJU da vidim šta treba da iščupam iz sebe.I ako je to sebično srce, evo
čupam ga iz njedara i bacam, gradim novo u ovom nekom drukčijem vremenu, gdje
me uče otuđenosti i sebičnosti! I ako umrem ili od virusa ili od neke druge
smrti, neću da to bude sa strahom. Hoću da stanem pred Gospoda i kažem "
Evo sudi mi Bože što nisam željela taj njihov svijet,što nisam željela biti kao
"drugi",što sam plakala kada
su nekoga vrijeđali,ponižavali, što sam učila dijete da se ničega ne
boji osim egoizma,što sam radila kako sam najbolje znala da bih opravdala svoj
dolazak na Zemlju. Evo sudi mi Bože, pokušala sam biti najbolja verzija sebe! PA, TI SAD, PROSUDI"
Нема коментара:
Постави коментар