MOJOJ DJEVOJČICI KOJA JE VEĆ PORASLA

Pozdrav svima koji će da prate moj blog i sa kojima ću da se družim u našem proputovanju kroz tanane staze duše.Svi mi imamo one važne i značajne trenutke u životu koji se utisnu u nas  i ostave trag. Dane,koji označe naše buduće dane i neko daleko, buduće vrijeme,sa neizbrisivim osjećajima i slikama.
Moj prvi post,prvu priču mog bloga ću da započnem sa prekrasnim osjećajem ljubavi i važnosti tog bića u cijelom mom životu. Moja kćerka Kristina! Njen osamnaesti rođendan.Sve moje želje i značaj tog dana za obje je utisnut u ovim redcima pisma koji su stigli pravo iz središta duše. Hvala vam dragi moji svi koji ćete čitati, koji sad čitate ili koji ćete tek, provoditi vrijeme u, ovom našem  malom kutku skrivene ljubavi , otkinute  za vas.Sa, ovo malo moje duše ,pisano za vas. Putujte skupa sa mnom i oplemenite moje dane svih budućih kalendara.

Kristina svježe mi isplivavaju slike.Jasno ih vidim.Toliko živo da gotovo mogu osjetiti tvoje meke kovrdžice kako mi se prislanjanju uz moje toplo lice od ushicenja I uzbudjenosti sto me zivot nije iznevjerio i nije ucinio da nikada ne spoznam uzvišen osjećaj majčinstva.Kiša pada..Prozorska stakla se umivaju neobično snažnim slapovima vode već dva sata..Pohladno nam je u sobi.Pokrile smo se I legle jedna pored druge.Jasno čujem tvoje male I tihe otkucaje srca. Srca koje je iskreno, čisto, odano ,dječije.Srca koje mi vjeruje.Gledaš me bistrim, kao najplavlje more, okicama.Sklapaš mi ručice tople oko vrata I kazes” Kako si ti dobra mama.Ja te volim “.Ta neposredna ,iskrena dječija izjava odzvanja u mom srcu kao najljepša pjesma, kao zalog nase ljubavi.Osjetim I čujem otkucaje i svog srca za koje mislim da ne moze prezivjeti toliki talas ljubavi.I JA TEBE VOLIM I pitam se da li cu moći biti dobra majka da ne iznevjerim tu duboku i bezuslovnu ljubav u tvojim očima.Voliš me.Bez pitanja,bez spoznaje ko je tvoja mama.Da li sam bogata ili siromašna,da li sam lijepa ili manje lijepa,da li sam mlada ili stara,da li sam unesrećila ili usrećila nekoga.Ništa tebi od toga nije važno.Ja sam tvoja mama i to je jedino važno.Ležiš . Na jastuku tvoji plavi uvojci rasuti dodiruju moje obraze.Osmjehujem ti se. I ćutim. Suze mi klize niz obraze. Gledas me radoznalo.Stisšćeš se uz mene i moje su te suze uznemirile.Počinješ i ti da plačeš misleći da nešto nije u redu.Stežem te uz sebe i mrmljam utješne riječi.Da je sve dobro i da mama ne plače što je tužna već što je srećna.Ti si moja djevojčica,ja sam majka divne ,plave ,male djevojčice.Andjela.Djeca su zemaljski andjeli.Pamtim to podne u kome smo neraskidivom ljubavi osjećale isto.Ti da si sigurna u mom zagrljaju –ja da sam snažna da te zaštitim.I sapćem u sebi," sigurna si pored mene duso mamina".A onda mi misao reže osjećaj sigurnosti.Od čega?Od čega si sigurna?Samo od kiše .Od gladi.Od zime.Od straha…Ne mogu te zaštiti od najvažnijeg,i  to mi opet izvlači bol koji kao vršak igle bode moje srce I opet plačem..Ne mogu te zaštiti od bola.Od gubitaka.Od padova u životu.Od prvih suza I bola kad te neko iznevjeri.Od izdaje.Od svega toga ne mogu da te zaštitim I niko nikada nikoga nije zaštitio od svega toga.Moraćeš sve te bolove da proživis sama I da osjetis kako boli.Ja mogu samo da budem pored tebe kao danas I da te čuvam za ruku.Da te privijem uz sebe kao danas da manje boli..A sve bih učinila da izbjegneš padove I ne poneses ožiljke a I poneke rane koje se znaju otvoriti I prokrvariti..Uzdišem I posmatram te nježno.Neću da mislim na sve to..Čini mi se ,ima do toga jos dugo.Danas zaista mogu da te zaštitim.Ne traziš ništa i ne treba ti ništa sem moje prisustvo.Moj zagrljaj.Moj osmijeh.Moj stisak.I poneka igračka koja ti izmami veselu ciku iz tih malih medenih ustašca.Pa tvoje umiljavanje I upoznavanje sa novim “članom”tvoje u istinu,mnogobrojne druzine.OH,KAKO TE VOLIM DUSO MOJA.Ne znaš to..Osjetićeš istu ganutost kad budes držala svog malog “čovječuljka” svoju bebu kad postanes majka.I nadam se da ćeš imati vremena kao I ja danas da proživiš vaše trenutke.Da ostaviš sve “hitne i važne “stvari koje ne mogu čekati.A jedino djeca ne mogu čekati.Jedino ona sad I odmah žele da uzvrate ljubavlju na ljubav I osmjehom na osmjehe.Čekaće ta divna stvorenja i poslije na “svoje vrijeme”ali ostaje praznina.Gubitak.A gubitnici su samo roditelji kojima je sve preče od vremena sa njihovom djecom.Odrastu ti mali ljudi brzo ,odu iz domaceg gnijezda i jednog dana tek shvatimo da su nasa mjesta popunjena.Potisnuti smo.Našli ste svoja bića kojima ste okruženi, koja ste u srca metnuli.I otisli..porasli…Ali ako ponesete ovakva sjećanja u život ,makar necete biti sami I kad se osjetite usamljenim.Znam da znaš..Majka je tu! Čeka.Strpljivo i tiho na svoj red..Znam i ja da ima majka svoje mjesto uvijek ali pod uslovom da ga je na vrijeme obezbjedila.I to me tjesi..Dobro je .Kiša i dalje pada.Dobuje a ti si zaspala.Umirena.Sigurna.Srećna .Kosica ti uokviruje tvoje prekrasno lijepo lice.Guši me ponos gledajući te.Kako si čedna i lijepa.Bože,hvala Ti.Tebi jedinom dugujem hvalu.Ti si Davaoc svih dobara.Dao Si mi ovo čedo moje.Neka mi je srećna I zaštićena.Čuvaj mi ovo malo pile od svih zala I raščišćavaj njen put.I nemoj da je mnogo boli...Molim Tebe u sebi i šapućem molitvu koju sam tad jedino i znala.Ali bila je jaka.Zato sto je iz srca tekla i sigurna sam da Si posred nas stajao i smješio se sa svim heruvimima I serafimima pored kojih je stajala Nebeska Majčica prepuna ljubavi.Ona shvata i zna šta osjećam.Zna kako brinem I postajem umirena.Ne mogu te dušo ja sačuvati ali može Nebeska Svita.A znam da je i bol na korist.Prisjećam se ,neko reče “što nas ne obori,to nas ojača” Svjesna sam da i porazi postaju pobjede kad se spozna smisao i izvuče se korist od toga.Nježno te privijam uz sebe i proživljavam svaki tren istih otkucaja nasih srca.Istom ljubavlju smo dirnute i istu ljubav cemo ,nadam se ponijeti u dane koje dolaze… Idu dani, godine se smjenjuju ,tutnje kroz naš život i odlaze i ne pitajuci za dozvolu.Kao brzi voz koji slijedi svoj put i pravac šina..I eto danas …Od tog dana kad si imala 4 godine prošlo je ravnih 14.Osamnaest ti je godina! Izrasla si u lijepu djevojku,nježnog izraza lica.Istih onih plavih ociju.Primjećujem,nemaju onaj isti ,otvoren izraz pun čudjenja i povjerenja.Postaješ zrela.U svom srcu sigurno čuvas i neke svoje tajne.U jutrima u kojima se budiš ,poklanjaš misli nekome drugom a ne majci.Porasla si.Prve ljubavi ti izmamljuju rumenilo u lice.Šapat riječi naslonjenih jedno uz drugo negdje na klupi.I obećanja uz osmijeh.Obećanja prve ljubavi u koja se ne sumnja.Nježno i pomalo tužno te gledam.Dirnuta sam nimalo manje od onog dana kad sam te malu privijala uz sebe.Nisi me iznevjerila.Ne stišće mi se srce od bola.Širi se toliko da ne mogu podnijeti toliku radost.Moj lijepi andjele.Kiša koja danas pada podsjetila me na onaj dan i mnogo onih dana .Držale smo se jedna uz drugu.Sačuvala sam sva sjećanja i pohranila ih u svoje srce.Tu su sigurna.Niko ne zna za njih I ne može ih unistiti.VOLIM TE I VISE NEGO ONDA.Svake godine kako si rasla umnožavala se i moja ljubav.A danas….Gušim se od navale osjecaja .Uskoro ćeš  i dom napustiti.Planiraš fakultet.Imaš dečka.Pomišljam koliko si rana zadobila do tvojih 18 godina.O nekima nisi ni govorila.Neke si gutala.O nekima si mi pisala a nisam mogla biti pored tebe.Sa užasom se pitam,”nisam li te iznevjerila” Nijemo si me molila da te ne ostavljam, pitala me da li sam i ja jednako uplašena kao i ti i da li je normalno bojati se kad mama ide da radi u Libiju a ti ostaješ sama sa bakom i djedom.Danas moje suze klize kao i kiša onoga dana niz prozore.Stislo mi se srce.Sačuvala sam nešto za tebe.I ti si za mene sačuvala.Svoje male tajne i bolove a nisam te mogla držati za ruku da ne boli..Oprosti mi..Znam da je to praznina koja je ostala kao neka prokleta rupa nad koju se nadvila tama i beskrajna usamljenost devetogodišnjeg srca koje nije moglo leći pored mame kad kiša pada.I kad je hladno.Ne samo u sobi vec i u srcu.Nedostajala sam ti.I ti si meni.Prošlo je od tad deset godina.Brzo je prošlo.Kad bi se mogle vratiti ne bih te ostavila.Ali ni mene danas niko ne može sačuvati od tog bola.I ja ga moram za sebe proživiti kao i ti.Postale smo bliže ili dalje zbog toga? Ne znam..Mislim da ipak ta jedna godina nije mogla da izrovi i nagrize sve one nase trenutke.Naš onaj dan kad si rekla kako sam dobra mama.Dobila si neki dan i dvije medalje u sportu.Hehee,govorila sam ti da si kao top lijena za sport..A vidi..nisi. Ne pušis cigarete,ne piješ alkohol ,ne upotrebljavas nedaj Bože ni lake ni teske droge.Ipak, shvatam..Nisi ponijela očaj i prazninu u život.Ponijela si naše trenutke.Ponijela si “Kozetu”,ponijela Nikolaja ,ponijela pjesmice i priče koje smo prepričavale jedna drugoj.Jedno veče ti meni-drugo, ja tebi.Ipak sam uspjela.Do danas.Bez pomoci Boga I svih Svetih koje sam prizivala onaj dan, bila bih danas gubitnik.Kažem Hvala Ti BOŽE NA Tvojoj Milosrdnoj Ljubavi.Opet se prisjećam..Kad si pala jednom kao mala .Pošla si u predškolsko I jako se udarila o beton.Kako si plakala I govorila “joooj kako boli,boli majko boli” Klekla sam pored tebe I ljubila te .Nisam te tješila samo sam bila pored tebe I brzo si prestala plakati.A mene je bolio tvoj bol.Danas bih ti u srce spustila poljubac da prodju svi bolovi, rane ,tuga i usamljenost .I da cucnem pored tebe za sve dane i rane koje bole..Ali nemoguće je.I to moraš sama da nosiš.Nešto si izvukla od svega toga.Nehajno odmahneš rukom kad nešto pomenem.Ojačala si.Nisi više ono malo pile.Jesi mlada duša koja zrije kao mlado klasje.Ali imas temelj.Imas sjećanja koja ti nosiš onako kako pamtiš.Ne mogu se izbrisati.Utisnuta su u dušu kad si bila mala I ostala kao pečat proslog vremena.Mlad si čovjek.Pričamo o maturi.Haljini.Dirnuta sam koliko vrijeme može i donijeti dobrog a ne samo nositi za sobom veo sjećanja.Imaš planove i odluke.Ne mješam ti se u to.Mogu samo poželiti da si dobro odlučila..A opet.Ko to može znati.Opet će staro dobro vrijeme to pokazati.Nas i saveznik i protivnik vječiti.I danas dok kiša opet pada i podsjeća me na naše trenutke sklanjam se u to vrijeme kao u zaklon od nekog nejasnog bola.Samoća valjda.Nedostaje mi ono naše vrijeme.Nedostaješ mi ti onakva kakva si bila.A opet, ništa mi ne nedostaje.Duša mi je ispunjena  i jasno ti mogu reći.PONOSNA SAM NA TEBE.Ah, danas si me ti šminkala.Malo sam razmazala suzama tvoju umjetnost Mogu ti samo reći danas kada si postala punoljetna,potpuno si opravdala moja očekivanja.Guši me dirnutost tvoje dobrote.Nježna si,nekad hirovita,al dobro djete.Ipak ona mamina mala djevojcica iz naših dana.I svašta smo prošle do danas.I boli i suza i radosti i čarobnih trenutaka.Magiju čarobnih čarapica i prošaptale riječi pomješane sa suzama.OOH,kada si vidjela televizor i video i silnu radost dječijeg čudjenja.Na jastuku su i danas tvoje lokne.. ispeglane .ravna kosica.Mirne oči,bez radoznalog čudjenja a opet dijete.Ona mamina mala djevojčica koja nikada za mamu neće porasti.I ako ti bude trebalo sklonište od kiše ,sćućuri se uz mamu opet .Ima mjesta za tebe .U MOM SRCU ZA TEBE UVIJEK IMA MJESTA.HVALA TI ŠTO SI TAKVA KAKVA JESI

.I NA SVEMU HVALA GOSPODU BOGU I NEBESKOJ MAJČICI KOJU OSJETISMO U ĐUNISU I NJEN OMOFOR SVETI.

Idi svojim putem i ponesi sliku tvog djetinjstva koju možeš izvući iz srca i pogledati beskraj naše ljubavi.I neka te Andjeo Hranitelj sa Nebeskom Svitom čuva!Ništa, ništa sem tebe ne vrijedi u ovom mom životu.Voli te tvoja mama 

SREĆAN TI RODJENDAN.