PUT SRCA

Znate li gdje počinje  i završava svo naše dobro i svo naše zlo? Pretpostavljam da ste se već sami uhvatili u odgovoru - U SRCU.

Da! U srcu. Srce je taj tako mali a tako čudesan organ sa koga potiču sva naša djela.Pa, kao sa nekog izvora krenu iz srca,sve  naše suze i naši osmjesi i naši zagrljaji , utješne riječi i sva djela koja činimo i sebi i drugiima. Poteku tako čineći rijeku, koja otiče do onih koji se susreću sa tim izvorom.Neki se napoje vode sa njega, a neki samo prođu ne želeći je probati.Siđoh danas do tog svog izvora da pogledam što se zamutila voda, i ko je ostavio trag svoj u njemu. Siđoh bosih nogu i polako na prstima da ne uplašim ptice koje mi jutrom pjevaju, i čiji lepet krila jasno osjećam poput laganog pera, koje me miluje iznutra. Siđoh i oko mog izvora ugledah mnoštvo gostiju i zvanih i nezvanih. Mnogi su mi znani a neki i ne. Čuvali su kažu jednu malu djevojčicu plave,meke kosice i duboko tužnih očiju, bez nade da ćemo se sresti i da ću  je ikada pronaći.Izgledala mi je više zagubljeno nego zaštićeno od svih ovih promatrača i čuvara oko nje. Skupljena u jednom malom uglu u kome je napravila sebi mjesto, jedva je i primjetih. Teško sam je i čula kada je pokušala da mi se obrati.Nadglasavali su je bučni glasovi neznanaca,kao i tako dobro poznatih ljudi koje sam sretala, i koje imam u svom djelu sebe.Ćutala je tužno me gledajući, i tad pomislih da je odnekud  poznajem. Zapitah se kako to da su mi poznate te oči prepune pitanja i suza, otkud mi je poznat taj  pokret tankih ,prozirnih   ručica  na kojima se ocrtavala jedna  plava vena,upitah se odakle se sjećam tog mekog dodira prohladnih prstića, i zašto me taj susret toliko zabolio? Osmotrih nježnu ,malu priliku pored sebe,  i začudo, što sam je više posmatrala osjećala sam veću nelagodu i neku neobjašnjivu bol. Izgledala je  tako umorna od čekanja i nekako bespomoćnog izraza .Upitah je šta joj se desilo i odakle dolazi. Zašto je tako sama i zbog čega se sklonila u samo jedan mali ugao kad ima toliko prostora? Odmahnula je glavicom a plava kosa je zalepršala oko njenog dječijeg i tako ljupkog izraza lica. Kratko je odgovorila pokazavši rukom oko sebe :"Nemam prostora, vidiš da je sve popunjeno". Iskreno sam se začudila tome jer poznajem dobro to mjesto pored izvora, i znam koliko je prostrano. Pogledah oko sebe i jako se  iznenadih.Zaista nije bilo mjesta u tom širokom prostoru.Promatrala sam svuda i gdje god sam pogledala  već je sve  bilo prepuno ljudi.Bilo je i maca i nekoliko pasa,bilo je i cvijeća i pogažene trave ,četiri zeca i jedan konj ,pa čak i moje bake i moje djede.U drugom dijelu ugledah i svoje roditelje i drugove iz djetinjstva,ugledah i tetu koja nam je stalno bušila lopte i njen izraz lica , opet oštar i prijeteći. Ugledah i brata sa biciklom koje mi je rijetko davao da vozim.Ugledah sve one na koje sam i zaboravila i koji mi mahnuše sporo, iznenađeni kako sam ih pronašla. I na koju god stranu sam se okretala svugdje su me dočekivali pogledi poznatih i nepoznatih lica.Prostor je zaista bio tijesan i jedva da je ostalo mjesta za malu djevojčicu koja se u dalekom, kutku skupila ,čekajući.

:" Vidiš li? U početku je bilo mnogo mjesta ali se vremenom sve više ljudi skupljalo ovde. "

Otkud ti među njima, upitah je"

"Otkud ja, tužno je uzdahnula.Ovo je moje mjesto,ja ovde pripadam"

"Ne razumijem, zbunjeno sam je gledala naprežući se da se dosjetim otkud mi je toliko poznata ova malena prilika."

" Ti moraš da očistiš srce, sjetno me pogleda i ugledaćeš jasno odakle dolazim i zašto sam ovde.Tvoje sjećanje je zamutilo i tvoje srce ,te ne možeš jasno da me vidiš."

 " A, kako to da učinim, ne znam kako da očistim srce?"

"Za početak slušaj mene,željno  prozbori malena djevojčica gledajući me pravo u oči. "

"Dobro, slušam te"

"Vidiš li one tvoje drage i poznate oko tebe? Vidiš li kako su napravili sebi mjesto i oni su te čekali.Čekali su i oni godinama na tebe da bi mogli da odu jer je i njima tijesno ovde.I njima je potrebno da se pozdravite i da odu spokojni njihovim putem.I ona tvoja drugarica iz četvrtog  razreda ,pokazavši prstom na nju,je ovde.Sjećaš li se ? Sjećaš li se koliko ste se družile i kako si joj se divila što je mama toliko pazi i voli.Sjećaš se kada je imala temperaturu i kada si došla da joj pokažeš zadaću,jer nije išla u školu,a njena mama se vratila sa posla i donijela joj   termo čarapice i kako se samo  brinula oko nje! Sjećaš se toga , vidim.A ti si plakala sama u svojoj sobi , tugujući što je tvoja mama daleko i što si kod strica dok se ona vrati sa tvojim tatom i željela si iste takve čarapice.Sjećaš li se kada si drugom prilikom  pojela sirov krompir , jer si čula da se od njega strašna temperatura dobije, kako bi se tvoja mama i tata vratili iz inostranstva? Sjećaš li se kada ti je brat upao u zaleđenu rijeku a ti plakala plašeći se za njega ,ne znajući kako da mu pomogneš? I koliko si samo vrištala da neko naiđe i pomogne mu. Sam je uspio da izađe a ti si drhtala ljubeći ga. Sjećaš li se koliko si plakala kada si pala u blato sa novom bundicom koju su ti kupili mama i tata, kada su te posjetili dok si stanovala kod strica ,čekajući ih da se vrate. Sjećaš li se koliko si tugovala za tvojim malim, bijelim zekom koji je bio u kavezu koga su psi noću oborili, izvukli  i rastrgli? Eno ga tamo, sa  ona ostala tri koja su završila kao i on.A, sjećaš li se onog dedinog konja zbog koga si godinama patila , eno i njega tamo.Eno i tvog drugog deke koga si zatočila ovde jer ti nije vjerovao da nisi ti ukrala novac iz novčanika.Eno i tvojih crvenih sandalica koje si namjerno isjekla nožem jer si poželjela nove, kakve ima tvoja drugarica iz razreda.Eno i bake sa činijom višanja koje si krišom pojela dok se ona pripremala kolač da napravi.Prepoznaješ li sve ove ljude oko tebe,nastavlja  da priča, dok se na njenom malenom licu  skuplja  bol prohujalog vremena i ja primjetih da se suze slivaju niz njeno lice dok prepričava sjećanja i sjećanja.A vidiš li ove neznace.Ti si ih pustila ovde skupljajući ih  usput sa njihovim riječima, mišljjenjem i osudama, a sve  više si smanjivala  prostor oko tvog izvora. I dok  ona prepričava sva ta sjećanja, niz moje lice  klize iste takve suze čineći moj pogled jasnijim i daljim.I zbog svega što mi navodi, osjećam bol koja mi je  nekad mnogo velika, nekad manja, a nekada skroz mala. Sve mi priča iz vremena dalekog i davnog do današnjeg.I kako koga navodi tako se taj neko pozdravlja sa mnom i odlazi,a prostor postaje sve veći i prostraniji. Na jednom ugledah prekrasnu malu djevojčicu plavih kikica i crvenih sandalica i  spoznah da sam to ja.Samu  sebe  sam izgubila u traganju za nekim tuđim vrijednostima za nekim tuđim osjećajima!Za tuđom ljubavi koja me često nije ni bila vrijedna.Koliko sam žudila  za tuđim prijhvatanjem i tuđom potvrdom da vrijedim.I dok zatvorenih očiju privijam uz sebe tu malu djevojčicu postajem svjesna što više sklanjamo to dijete u nama, ono je sve prisutnije.Što ga više utišavamo ono je sve glasnije.Pitam se,kako  to da nisam primjetila da bježeći od drugih, bježimo zapravo od samih sebe. Da zarobljavajući druge, sebi nabacujemo okove koji će nas godinama  stezati sve jače i jače.Da smo  snažniji  onda kada  sebi priznajemo slabosti.Da smo sve voljeniji što sebe više volimo i da smo najjači kada smo najranjiviji.Da smo savršeniji za onoliko za  koliko sebi  priznamo nesavršenosti i da smo napokon najbliži svom izvoru onda kada zastanemo i oslušnemo taj glas u nama koji nas godinama čeka, treba i zove.Možemo pobjeći od blizine drugih ali od svoje blizine ne. Danas poznah da je potrebno da potražim sve te snove pohranjene u meni da bi ih odsanjala  onako kako sam ih sanjala budna i otvorenih očiju dok sam imala plave, male kikice i želju zapečaćenu vjerom.Voljeću druge tako što ću im davati ljubav ali ne i svoju slobodu, a primaću njihovu ljubav tako što je neću prisvajati, već ću je puštati oslobođenu i promjenljivu.Neću brinuti o sutra jer zbog toga gubim danas, a zavoljeću juče da bi to danas bilo darežljivo u svojoj ljepoti.Raskinuću sve veze da bi zatvor u  koji sam sebe osudila postao moje oslobođenje.I ono što je najvažnije postaću hrabra tako što ću sebi  priznati strah koji će ustuknuti pred priznanjem da postoji i da ga vidim. Tako ohrabrena krenuću do tog djeteta u meni, da skupa uzrastamo i skupa ostanemo djeca svjesna svoje ljepote i svoje ranjivosti.Jer,čemu rasti ako ne želimo ostati mali?

Slika preuzeta sa googla.