UMRLA SELA

Leže suve ,nekoć plodne njive,

 sad na suncu usahle i puste ,

 same, ko  djevojačke usne ,

 drhtave   i sočne,

čekajuć poljubac prvi o kom se  sniva.

U  ljepoti djevičanskoj,

tako usnila je   njiva plodna,

seljaka svog pogleda milog

kako nježno rije toplu zemlju,

i kroz prste joj  mjesecinu sipa .

Nekad, do  u sumrak, milovo je seljak

pjesmom iz duše one frule stare,

zadenute o pojas čakšira grubih,

i pjevo zemlji svojoj miloj.

Nudila se topla zemlja

otvorena i spremna  

sjemenu iz ruke da je plodi,

 dok se vjetrić na

 poljani  igro

 ljupkim glavama već dozrelog  maka.

I prateć pjesmu frule stare

sanjiva zora rosu pušta,

na dugu brazdu sunce se spušta,

zlaćanim prahom u svježini  se kupa.

 Raslo je sjeme i plodovi rujni

u jasnom znaku prekrasnog roda

dok je seljak rukama beruć

pleo zemlji vitice nove.

I  sve tako  do u  jesen kasnu 

kad se magla  sijeda u sedlu  dovuče,

a šumom zaječi

 u   šinjelu bijelom 
zima,na  starome konju.

Njiva  će opet  u  samrtnu  spremu leći,

san se na zemlju sprema 
pod plaštom zime ,duge

čekajuć novo proljetno ruho.

Ipak  odavno u proljeća nova,

 ruho njivama,  nema ko da sprema,

zamrla je iz frule pastirska pjesma

i djevojačkih haljina pervaz.

Ni jabuka cvat ne miriše više

ni lipa  ne daruje  miris svoj,

tek pokoji stari pas  pronjuška zemlju

 glađu gonjen,  cvileć' tužno.

O, tugo pusti suzi na volju

što sela zamiru sama,

ko starica tužna 
čekajuć sina,
iz daljine da dođe u puste sne.

Da li će  zamiriti rana davna

i donijeti pregršt behara bijelog,

u svitanju svježeg  dana

sa pjesmam novog pastira?

Smiraj se bojim, na duže sprema,  

njivama sa neba suze stižu,

dok seljak odozgo tužno gledi

i pas mu se na počinak sprema.

Mrtve  oči bolnu tugu gase

i lavež se veseo ponovo čuje,

pronašli su se gazda i on

 na njivama plodnim, nebeskim.

I trčakara Žuća ponovo ko nekad

uz noge  gazdi starom svom,

samo njiva pusta leži

sa  usahlim  brazdama i,

u  stenjanju mre.  

 .