VOLJETI SAMOG SEBE

Imam baš jaku potrebu objasniti ovaj fenomen koji izvlači sporadične i često veoma pogrešne zaključke. Mnogi ljudi su skloniji sumnji, kritici i površnom zaključivanju nego li unošenju u ispravne i prave pobude onih koji u poslednje vrijeme sve više govore o toj vrsti ljubavi i odnosu sa samim sobom. Ovim glasnim razmišljanjem se ograđujem od bilo koga drugog i njegovog razmišljanja, sem svog ličnog i ovo je moje pojašnjenje i stav šta zapravo znači " Voljeti samog sebe"?
Istina je da u poslednjih dvadesetak godina postajemo očevici sve veće otuđenosti među svima nama. Otuđila su se djeca od roditelja, roditelji od djece, rodbina od bliskih članova familije, sestra od brata, prijatelj od prijatelja,otuđili smo se od prirode ,od našeg Izvora, otuđili se od Boga i otuđili se najposlije i od samih sebe! Otuđenje.Bolest današnjice. Bolest koja je nagrizla cijelo društvo ,svijet i uopšte svaku jedinku u većem ili manjem stepenu.Otuđenje kao najteža bolest i kancer koji pomalo ali sigurno ubija sve u čovjeku.Ubija dobrotu, empatiju, slogu, ubija veselost među ljudima , ubija samilost , suze ,ubija dušu u čovjeku i kao završni udarac ubija i čovjeka.Otuđenje kao alarmantna pojava u društvu nosi sve veće bolesti za sobom, nepodnošljivu samoću, potrebu za nekim ko se neće pojaviti jer i on samuje i boluje čekajući drugog da mu se približi.Otuđenje nosi i duboku tugu pojedinca koja se širi do svakog sledećeg pojedinca koja je postala zaraza cijelog društva i koja kao takva prelazi u duboku gorčinu ,osuđivanje i zavist. Vidite li kakve sve mučne osjećaje povlači za sobom to prokleto otuđenje? Svi smo sami i svi samuju. Većina je zatomila tu usamljenost virtuelnim i nestvarnim druženjem , neopipljivom ljubavi i lažnim mnogobrojnim prijateljima.Sve manje je potrebe za iskrenom i brižnom pažnjom prema bliskom članu a pogotovo prema strancu koga smo slučajno sreli na ulici ili prema nekom nevoljniku koji nema mogućnost da se mnogo nada nečijoj milosti, kada je sve veća otuđenost među ljudima. A. šta je dovelo do tolike iznenadno velike otuđenosti i nemara prema bilo čijoj muci i životnoj potrebi? Odgovor ću bez razmišljanja dati. Nemar prema sebi i nemar prema ličnom spasenju i prema svojoj duši. A da bi čovjek razmišljao o sebi on prvo treba imati ljubav prema sebi i ljubav prema Bogu.Sve je to tako tanano povezano i isprepleteno, sve je to toliko neodvojivo da se tek običnim, površnim i lakonskim promatranjem ne može uočiti sinhronicitet između ljubavi prema Bogu i sebi. Evo kako stoje te dvije karike u nepreglednom lancu ljubavi koja zatim obavija sve pojedinačno i cijelu zajednicu društvenu i svako živo biće i svaku tvar. Bez ljubavi prema sebi nema ni ljubavi prema Bogu niti bilo kome drugom u društvu.Ta neljubav ka samom sebi dovodi do tog otuđenja. Tvrdim i stojim iza tog stava,ma kakvu lavinu komentara izazvala. A pojasniću to na ovaj način.Namjero sam postavila redoslijed koji će se nekome učiniti pogrešan ,pa sam stavila prvo ljubav prema sebi pa Bogu.To ne znači da sebe stavljam ispred Tvorca čovjeka , već želim da naglasim da je nemoguće voljeti Boga ako ne volimo sebe. Gospod nas je stvorio ,zaista nisam od onih koji iskrivljeno vjeruju da smo postali od majmuna, za sebe smatram da sam postala od mnogo tananije strukture a ako neko i smatra da je Darvinova teorija ispravna u tom slučaju se može postaviti ona dilema šta je starije kokoška ili jaje? Ko je majmuna onda stvorio? Dakle, ako ne volimo sebe ne volimo ni Tvorca svih nas.Ne volimo Boga.Jer mi smo Njegovo djelo, najsavršenije djelo .Ako ne volimo neke naše djelove tijela ili smo nezadovoljni izgledom onda hulimo na Boga i njegovu rukotvorinu. Neljubav prema sebi je zapravo najveća nekroza sa kojom polako truli cio organizam ,odnosno sva civilizacija. Gospod Hristos nam je poručio da volimo bližnjeg kao sami sebe! A kako možemo voljeti bližnjeg ako sebe mrzimo?Reciprocitet ljubavi prema sebi je jednak reciprocitetu ljubavi ka bližnjem. Ako smo nemarni prema sebi ,ne volimo sebe, gnjevni smo na sebe , ljuti zbog ličnog neuspjeha sve će se to reflektovati na bližnjeg.Naravno da nećemo ili moći ili željeti prepoznati pravi uzrok sukoba sa okolinom, i našim vječitim negodovanjem zbog ovoga ili onoga.Lakše je prebaciti krivicu na drugoga i uperiti prst u bližnjeg nego priznati samom sebi da smo sami i samo mi odgovorni za sve što nam se dešava. Korijen nezadovoljstva je opet neljubav . Mislim da je itekako lakše voljeti druge kad si u simbiozi sa sobom. Ako možeš akceptirati sebe, razumijeti sebe možeš lakše razumijeti i druge ljude i njihove postupke. Ako samog sebe voliš, lakše praštaš .Od te divne ljubavi prema sebi kreće i razumjevanje za druge, zadovoljstvo drugim ljudima, milosrđe ,ljubav prema bližnjem i mnogo toga pozitivnog koje je Bog tako mudro zaveštao zapovješću da volimo bližnjeg kao sami sebe. Ako volimo sebe znaćemo voljeti i druge. Ako smo znali zaliječiti ličnu ranu ili saznali kako je biti usamljen ,nećemo dozvoliti bližnjem da se tako osjeti jer volimo sebe i znamo kako je biti usamljen i prošli smo kroz taj proces. Logično je da nešto moraš imati da bi to mogao dati. Ako nemaš ljubavi prema sebi i za sebe, odakle bi onda iznašao ljubavi prema drugom. Psihološki gledano čovjek na svoje bližnje gleda podsvjesno kao ekstenziju svog Sebstva ,kao neko " Ja u širem smislu" - i, ono što osjeća prema užem Ja ,prenosi se i na šire Ja .Simbolički gledano centar kruga uvijek određuje kružnicu .Svi ljudi su za mene krugovi.Jedino po čemu se razlikuju su poluprečnici. Moja potreba i da napišem knjigu jeste upravo prepoznavanje bolesti savremenog društva a to je otuđenje koje dolazi od neljubavi prema sebi.Kada smo sa sobom zadovoljni mi smo srećni, ispunjeni, kompletni, zdravi! Nemamo potrebu zatvarati srce ka bilo kome.Ne bojimo se iskazati osjećaje niti se plašimo izdaje bilo koga.Jer znamo da nas niko ne može povrijediti ako mu mi ne dozvolimo ako smo u skladu sa sobom i svojim Sebstvom sve ćemo apsolutno razumjeti. I bližnjeg i znati mu oprostiti jer ako volimo sebe nećemo nositi otrov neopraštanja ka drugom...Moja potreba za pisanjem knjige je nosila jedinu i isklučivu poruku Ljubav ka sebi i drugima. Ljubav kao osnovna i jedina atomska energija koja pokreće svijet. Potrebu da se zagnjurimo u sebe i iscjelimo taj loš odnos prema sebi i davne duboke rane koje su drugi nanijeli a mi nismo znali kako sa tim izaći na kraj.. Vidite li sada šta znači voljeti sebe? Voljeti sebe, a ne misliti da voliš sebe! Oni koji istinski vole sebe nisu egoistični, nisu uvredljivi, nisu zlopamtila,nisu zavidni,nisu oholi...Ljudi koji sebe vole u saglasju su sa Bogom i prirodom.U saglasju su sa Izvorom od koga potiču i Kome se vraćaju. Voljeti sebe ne znači biti prazan i samoljubljiv, već skroman i jednostavan sa velikom pažnjom ka tuđim potrebama kao i ličnim. Često čujem raznorazne komentare na sve veći broj ljudi koji drže predavanja o ovoj temi,takozvane koučeve. lično ne volim taj termin.Prvo što smatram da imamo mnogo bolju riječ koja bi valjda u prevodu bila "učitelj" ,ali mislim da je to nepotpuno objašnjenje.Učitelji smo svi jedni drugima.I oni koji su loši i oni koji su dobri.Zao čovjek nam može biti učitelj koliko je štetno i pogubno biti zao, dobar čovjek nam može biti učitelj koliko je divno biti plemenit, djeca nam mogu biti učitelji koliko je jednostavnost najbliža Izvoru koju je Hristos opisao " U koliko ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo nebesko" .Dakle svi smo jedni drugima učitelji a možemo biti i podrška i pomagači slabima kada malo zastanu . Dakle, lično ne smatram lošom pojavom tih "učitelja" ukoliko pravilan odnos i pristup imaju.Kao za sve drugo , tako i kod njih kad se ide , treba već unaprijed imati svoj neki stav i predznanje i potražiti pomoć kada osjetimo da smo izgubili ljubav prema sebi.Smatram kada bi svi ispravljali sebe ,a to je i jedini put do samoljubavi da bi za kratko vrijeme planeta ozdravila. Zavladala bi zdrava ljubav namjesto sebične i pohlepne potrebe da nas drugi vole.A kako nam drugi mogu dati ljubav koju sami za sebe nemamo? Šta ima loše u tome što neko drži radionice, predavanja ili časove o osvješćivanju pojedinaca koji su spremni da vide gdje griješe? Šta ima loše u tome što se namjesto silnih bensedina i opijata poziva na ljubav? To što će dobiti novac za ta predavanja? Zar svi ne naplaćuju svoje usluge? Od advokata, trgovaca, ljekara, psihijatra i bilo koje životne oblasti profesionalaca? Pa šta je sporno da neko ko želi pomoći drugome,naplati svoje vrijeme i znanje kao i svi drugi? U čemu je problem? Što su ljudi postali ogorčeni prema svima i svemu? Zašto? Zato što ne vole sebe i onda je to nezadovoljstvo lakše usmjeriti ka bilo kome i reći " on hoće na mufte da zaradi" ,namjesto da i on uzme odgovornost za sebe i počne popravljati samog sebe namjesto druge da kritikuje. Ne kažem da kao u svakoj praksi i tu ne postoje pojedinci kojima je zaista jedina potreba da uzmu novac.Kao i bilo gdje, postoje " vukovi u jagnjećoj koži" ali za sve ,pa i ovo treba da nas vodi zdrav razum.Ne očekivati da drugi riješi tvojE probleme ako nisi svjestan koliko je neophodno preuzeti ličnu odgovornost i mjenjati sebe.Zavolite sebe i spoznaćete Boga.Zavolite sebe i vtarićete se Bogu. Zavolite sebe i zavolit ćete cijeli svijet.