PUT LJUBAVI - DRUGI DIO

                                          

Dotičući rukom stomak srećna i uplašena, puna nade i  još veće zebnje, Srna se nesigurno osvrnu oko sebe, i tiho uzdahnuvši, upita se , odakle sada da krene. Nikoga nije poznavala ko bi mogao da joj pomogne niti kome da se obrati.Pomisao na čedo koje je nosila u sebi, na  trenutak joj uli veliku hrabrost i ona odlučno krenu prema autobuskoj stanici.Osjećala je da ne smije da ostane u varoši jer bi je otac sigurno pronašao , šta bi zatim bio u stanju da napravi, nije smjela ni da pomisli. Stezala je novčanice u ruci koje su joj dale jasnu sigurnost da će pored Dimitrija, njih dvoje imati obezbjeđen život.Sa velikom nježnošću je pomislila na njega ,prepuna ljubavi i gotovo da je osjetila nevidljivu podršku. Preplavilo je povjerenje i odvažnost  kakvo imaju djeca okrepljena glasom i  prisustvom majke u mračnoj sobi.Osjećala je duboko u sebi da je Dimtirije pravi izbor za nju.Hrabro se uputi ka autobuskoj stanici nemajući nikakvu ideju  kuda  da krene.Ispred šaltera  za informacije je posmatrala izložen raspored vožnje  autobusa do svih gradova kojima  su jurili svi ovi ljudi u čekaonici.Zatvorila je oči i pomolila se da je Bog odvede tamo gdje je za nju i njeno čedo najbolje i najbezbjednije. Odlučila je da je vodi unutarnji glas kuda da ide. Sa očevidnim olakšanjem što se prepustila u Božije ruke,  još jednom je pomno pročitala raspored i odlučila se za prvi autobus koji je kretao za pola sata.Njena životna odluka i potpuno nejasan životni put ,išao je ka Kruševcu. Nije imala nikakav uvid koliko će autobus da putuje do tamo ,niti kojim sve predjelima ide,niti kada stiže. Sve te misli je potisnuo slabašan  i nejasan osjećaj da će tamo uspjeti započeti potpuno nov životni put, put ljubavi i put raznih iskušenja,do ponovnog susreta sa njenim Dimitrijem. Kupila je autobusku kartu i još jednom se pomolila u sebi ,odupirući se jasnom strahu koji se podvlačio u njeno mlado srce i remetio odlučnost koju je imala do maloprije. Ukrcala se u autobus i gotovo stropoštala na sjedište jedva suzbijajući suze koje su se nakupljale, dok su slike  cijelog  njenog mladog života promicale  ispred njenih očiju,sudarale se jedna o drugu, i jasno ukazivale na veoma nesrećan dosadašnji život. Njena sestra i ona su za tako malo godina proživjele mnogo bola i veoma malo radosti. Jedva da je bila i svjesna predjela koji su se ukazivali dok je autobus jurio ka nepoznatom i za nju , stranom i tuđem gradu.Nakon nekoliko sati vožnje, pred očima joj je titrao osvjetljen natpis " Autobuska stanica Kruševac". Srce joj je zadrhtalo dok je razmišljala da mora pronaći  smještaj  i napraviti plan i organizaciju života. Ljepotu tihog i mirnog predvečerja upotpunili su udarci crkvenih zvona u daljini i ispunili  blaženstvom njene uskomešane misli.Dok je kupovala novinske oglase i odlučila se za stan koji joj je bio po cijeni i uslovima prihvatljiv, osjećala je u duši da se nešto sasvim novo i veliko dešava nad njenim životom dok je  na trenutke prožimao neki leden dah  koji se šunjao oko nje.Taksi je odvezao do tražene adrese na kojoj je stanovala  debela žena ,sitnih ,škiljavih očiju, koje su nepovjerljivo zurile,  odmjeravajući Srnu nekoliko puta. Duž rumenih i nabreklih obraza debele žene, titrala je  neka  lagana  dobrodušnost, koja je u Srni istovremeno budila neko povjerenje.Unutrašnjost sobe  je krasila velika šivaća mašina,mnogo konaca oko nje, i pokoji komad platna na podu .Srna je u sebi zaključila da je gazdarica vjerovatno krojačica. Pokazala joj je mali i više nego skroman stan, u kome je trebao da otpočne njen potpuno drugačiji život. Nakon kratkog dogovora, oskudan sadržaj putne torbe  složen u ormar je oživljavao početak Srninog sadašnjeg, a  kraj prošlog života sa njenom sestrom Lanom, koja joj je već nedostajala.Onaj malopređašnji zanos od ljepote noći je naglo nestao. Zalivena suzama prigušeno je jecala,u mislima grleći čedo koje je duboko osjećala i raspoznavala, dok je i sebe i njega hrabrila pjevušeći pjesmu koju joj je majka često pred spavanje pjevala.

Naredna tri  mjeseca su obilovala radom, satima razgovora sa njenom gazdaricom koja je shvatila cijeli njen život, i dragocjenim pismima koje je dobijala od Lane, preko kojih je saznavala sve o životu u njenom malom, pitomom selu za koje je srce vuklo dok se borila da prevaziđe svu bol odvajanja od njene sestre,ljepote raskošnih noći u koje se utapao zvuk cvrčaka i sjaj treperavih zvijezda, i dotadašnjeg  teškog života.Lana je obavještavala o dječacima koji su joj upotpunjavali veoma teške dane, o radovima u kamenolomu i pokojem novom događaju  i napisala joj je detaljno  o početnoj ljutnji i velikom bijesu njihovog oca kada je saznao da se nije ni pojavila u bolnici, do njegovog nekog neshvatljivog olakšanja što se povukla iz njihovog života. Duboko je bolilo saznanje da je otac nije potražio, iako nije znala ni kako bi taj susret završio, niti koliko bi to bilo dobro, ali prolazan grč i praznina u srcu je ukazivala na potrebu da očeva  gorčina i surovost, ustupe mjesto nježnom i zaštitničkom odnosu o kakvom je čeznula. Njen stomak je sve više rastao i pokrete koje je osjećala u sebi nalikovali su joj najnježnijoj simfoniji i tonovima koje je njeno srce razaznavalo opijeno ljubavlju i srećom. Smjenjivali su se dani i noći u Srninom radu i pomaganju gazdarici u krojačkom salonu, do željnog iščekivanja Laninih pisama u kojima je čitala  o svemu ,pa čak i povremenih pozdrava od Ilije koji se nudio da joj pomogne ako samo zatraži pomoć.Pisala joj je da se Dimitrije dopisuje sa njim, i da ima njenu adresu koju mu je Ilija proslijedio. Obećao je da će pisati. Prolazili su dani od te vijesti a ni slova od Dimitrija. Čak je i dva pisma dobila od Ilije u kome je ohrabrio i obećao da će doći čim nastupe praznici. Pisao joj je koliko je važno da je vidi i prenese joj najnovije vijesti od Dimitrija. Zla misao se uvukla u nježno Srnino srce. Slutila je da nešto nije dobro pokušavajući otjerati sumnje i pronaći opravdanost njegovog nejavljanja ,velikim poslom i neizvjesnim  putovanjem pisma sa dalekih putovanja brodom. Razne sumnje i nepovjerenje počeli su nagrizati Srnino srce u kome je drhtao strah, koji je čas vrijeđao njene osjećaje i pronalazio opravdanje za njenog voljenog, do potpune obamrlosti i žalosti koja joj je kao žeravica pekla njenu nutrinu. U dugim,predugim noćima natopljenim suzama, Srna je dočekala i prve Vaskršnje dane. Nastupajući majski dani su pored ljepote sunčanih prazničnih dana, najavljivali i skorašnji kraj Srnine trudnoće.Još jedan mjesec i držaće u naručju Dimitrijevo i njeno dijete. Prožimali su je čas prijatni i mili osjećaji ,upotpunjeni sjećanjem na njegove nježne dodire i toplinu pogleda njegovih plavih očiju,do tihe i uznemirujuće zebnje koja je nalikovala nadolazaćoj oluji  koja će sav sitni pijesak sa samog dna mora, uskomešati, i  plavetnilo vode  pretvoriti u mulj. Utonula u čitanje poslednjeg Ilijinog pisma, shvati da je  danas datum kada je rekao da će je posjetiti, i donijeti joj vijesti o Dimitriju. Uzdahnu duboko pa,već vidno težim kretanjem uputi se do kuhinje iz koje se provlačio prijatan miris  iz rerne. Prišla je radiju koji se nalazio na stolu i tihi zvuci muzike joj umiriše misli.Osjetila je spokoj i olakšanje. Licem joj se ozari blaženstvo dok je zamišljala Dimitrijevo nasmijano lice, kada je bude obasipao poljupcima ,držeći u naručju plod njihove ljubavi.

 Iz polubudnog stanja je trgnuo glas gazdarice koja je stajala na vratima kuhinje.

- Ilija  te traži,reče sa nekom dozom nade u glasu, želeći da nosi dobre vijesti o Dimitriju , o kome je  slušala tolike mjesece i poznavala svaki osjećaj nježnog ženskog srca.

Srna ugleda na vratima  nasmijanog muškarca koji je prije nekoliko mjeseci bio i svjedok i saučesnik  izbavljenja iz njene životne drame.

-Predivno izgledaš ,zadivljeno je posmatrao, prisjećajući se  hrabrosti i snage koja ju  je gurala naprijed u sasvim drugačiji život ,od onog ,od koga je bježala. Sa gazdaricom je imao  vremena da porazgovara ,prije nego se pojavio pred Srnom, i  i shvatio koliko je ova mlada žena zapravo jaka ,i vrijedna svakog divljenja.

-Baš vidno napreduješ reče sa toplinom u glasu ,šaljivim tonom. Očito te gazdarica pazi.

Obradovana dolaskom poznatog lica uzbuđeno se rukova sa njim,iščekujući vijesti od kojih je i strepila i kojima se istovremeno radovala.

Dok su svi troje  uživali u ukusu rumeno - pečenog pileta i krompira začinjenih mirođijom, Srna sa zebnjom pogleda Iliju i naglo  upita

- Da li ti se Dimitrije skoro javljao? Nisam sigurna da li ima moju adresu,jer ni jedno pismo do sada nisam dobila od njega? Piše li tebi?

 - Poslao je nekoliko pisama, sa pauzom u glasu reče,pa pogleda Srnu koja je napeto iščekivala njegov odgovor.

- Rekao je da će ti pisati i sve objasniti,međutim, u poslednjem pismu, mene je zamolio da ti prenesem pozdrave i dođem da provjerim kako si, i kako napreduje trudnoća. U svakoj Ilijinoj riječi se osjećala neka nelagoda i napetost. Zahvalno je pogledao gazdaricu koja je upravo odlazila, ostavljajući ih u razgovoru koji je Srnu najviše zanimao.

- Kako je Dimitrije? - nestrpljivo upita Srna ne uspjevajući da do kraja prikrije očiglednu bojazan u glasu.

- Dobro je,radi mnogo i često je na destinacijama na kojima nema dana odmora.

-Šta se dešava? - naglo ga prekinu  direktnim pitanjem, očekujući odgovor.

- Kako to da pisma tebi stižu a meni ne dolaze? Da li si mu poslao tačnu adresu?

Smeteno je pogledavši, Ilija je zamoli da sjednu i da joj ispriča sve što mu je Dimtirije poručio.

Nesvjesna snažnog lupanja srca, Srna se spusti na stolicu, napeto iščekujući vijesti od njenog Dimitrija. Prsti su joj drhtali dok je odsutno popravljala nabore stolnjaka koji se povukao dok je sjedala.

-Zapravo, ne znam kako da počnem,smatrao sam da je bolje da dođem,nego da ti pišem. Dimitriju sam napisao o svemu kroz šta si prošla od onog dana,kada si pobjegla od oca, do, danas.Napisao sam da nosiš njegovo dijete i da si nevjerovatno odlučna i hrabra u namjeri da ga sačekaš sa djetetom.Pisao sam mu i kako ti je sve ove mjesece bez njegove podrške i da sam ti na raspolaganju šta god da treba za tebe, da sam siguran da ćeš još neki naredni period biti na ovoj adresi i da može da ti piše. Odgovorio mi je da ne zna kada ćete se vidjeti,da ima namjeru produžiti ugovor za rad na brodu.Pomoći će ti koliko može u finansijskom smislu, tako da me je zamolio da sada donesem novac. Poručio je da  te pozdravim od njega i da se ne ljutiš. On ti želi sve najbolje ali ne misli da se vraća na rad u kamenolom niti da živi u nekom siromaštvu.Kako sam shvatio, neće se uopšte vraćati .

Iznenadna tišina koja je nastupila nakon njegovog izlaganja, činila se nepodnošljiva i teška.  Srna isprva nije najjasnije shvatala o čemu je Ilija pričao,zureći u njega, blijedog i nepomičnog izraza lica. U krupnim očima se vidjela  velika tuga koja je više nalikovala užasu i iz nje se prolomi bolan vrisak  koji se izvukao iz dubine i pokrenuo mnogo samoće i neizvjesosti u budućim danima i godinama..

Stres je izazvao prijevremene porođajne bolove.Dok je zvuk sirene  Hitne pomoći parao spokoj prazničnog dana, Ilija je čvrsto držao za ruku,vozeći se sa njom,dok  joj je pružao podršku i djelić nade da će sve biti dobro.

- Jeste li vi suprug gospođe?  - iz dubokog razmišljanja ,prenu ga glas sestre u bijelom mantilu.

- Ne, ja sam zapravo daljnji rođak, zbunjeno odgovori Ilija. Zatekao sam se danas kod nje i razgovarali smo, kada se iznenadan bol javio i pozvali smo ambulantna kola.

-Sa kim gospođa živi? Znate, potrebna su nam njena dokumenta i zdravstvena knjižica.Ovo će biti jedna ozbiljna intervencija i carski rez. Ona mnogo krvari i sve je neizvjesno.I njen život i život bebe. Molim vas donesite nam sve što ovde piše, reče žena ravnim tonom,bez emocija ,očito naviknuta na slične ili iste situacije.

Ilija je zurio u  njeno beizražajno lice osjetivši kako mu se grlo steže. Toliko nejasnih osjećaja  se nizalo u djelićima sekunde, dok je drhtavom rukom primao papir sa uputstvima i potrebnim dokumentima.

Gazdarica je užurbano iznosila već pripremljenu torbu i stvari koje su bile besprekorno složene u istoj  torbi sa kojom je prije par mjeseci pokucala na vrata. Dok je maramicom brisala sitne,uplakane oči,još jednom provjeravajući sadržaj torbe i dokumente koji su se nalazili na vrhu ,podiže pogled ka Iliji i prošapta

- Nadam se da će naša Srna da se izvuče i iz ovog životnog iskušenja. Zahvalna sam Bogu što si se našao pored nje baš danas, a opet, mislim se,da li bi se ovo i desilo da se nije toliko potresla? Budi uz nju, kao svoje dijete te molim,  i javljaj mi sve. Sirota, napaćena duša.Dao Bog da se smiri i da joj sve naredne godine budu srećnije od ovih ,do sada.

Vožnja do bolnice  mu se činila veoma duga, dok je odsutno odgovarao na pitanja taksiste koji je znatiželjno ispitivao razloge za toliko brzom vožnjom.Ostavivši kusur zadihano je utrčao u bolnički hol pružajući stvari i dokumente sestri za pultom. Nakon ispunjenog protokolarnog prijemnog lista, sjeo je na stolicu ,pitajući se da li će ova mlada žena uspjeti da dobije najvažniju bitku do sada.Borba na hiruškom stolu se odvijala za dva života. Majke i djeteta.Da li će odustati od ljubavi ili će je upravo ljubav održati u životu, sa strepnjom se pitao Ilija,prebirući po mislima težak i nesrećan život te mlade žene, koja  je imala više bola i patnje nego neko mnogo stariji od nje.

Hodnikom su užurbano promicali ljudi u bijelim mantilima ,lupajući klompama i razbijaući neku sablasnu mirnoću i tišinu u čekaonici.

Pogledavši na sat shvatio je da je Srna već četiri sata u sali i nemir se uvukao duboko u njegovo srce. Po ko zna koji put je imao ovakva osjećanja i misli dok je često razmišljao o njoj, u dalekom i pitomom selu prepunom bogatih,mirisnih  voćnjaka. Srna ,krotka,pitoma i divna žena,čednog i postiđenog izraza u očima, hrabra i istovremeno nezaštićena, odvažna i ranjiva...Koliko puta je oživljavao slike  njene rasute kose dok se sneno približavala kamenolomu, noseći ručak , a zapravo ,žureći Dimitriju. Često se borio sa uzbuđenjem i osudom ka sebi ,sa sve jasnijim osjećajima i žudnjom koja bi ga preplavila i opravdanjem koje se izvlačilo iz njegove duboke svijesti.Nesvjestan nervoze koja se odražavala u njegovom besciljnom hodanju duž hodnika, stisnu usne ,očito se boreći sa nekom vrstom drame u sebi.   

-Gospodine, da li ste vi došli u pratnji ove mlade žene koja je bila u operacionom bloku do sada? - upita dubok muški glas doktora koji mu  se obraćao .

- Da, ja sam bio sa njom u ambulantnim kolima.Šta možete da mi kažete, sa osećanjem dubokog straha upita Ilija visokog čovjeka, na kome su  vidni tragovi umora na licu ukazivali na veoma tešku intervenciju.

- Operacija je bila veoma složena i neizvjesna.Krvarenje koje je naglo nastupilo je ugrozilo život i bebin i njen. Za sada vam nikakve prognoze ne mogu dati.Naredni dani su veoma neizvjesni. Izvukli smo dječaka koji je bio zagušen krvlju i sada se nalazi u inkubatoru.Kako će se oporavljati zavisi od njega samog. I mlada majka je van životne opasnosti ali generalno gledajući, ništa još nije završeno.Ni za bebu niti za nju. Nešto mi se čini da je nešto prouzrokovalo ovakvo krvarenje.Da li se gospođa možda potresla?Kao da je iznenadan visok pritisak doveo do pucanja krvnih sudova.

Smeteno gledajući u doktora,Ilija odsutno odgovori da je imala neku nepovoljnu vijest nakon koje se to desilo.

Naredni dani su se odvijali na relaciji - selo ,bolnica i Srnina podstanarska sobica. Ilija se vratio na nekoliko dana u selo da obavijesti Lanu o Srninoj situaciji i da organizuje posao u kamenolomu.

Gazda Mitra je saznavši od Ilije sve o Srninom stanju i životu u poslednjih sest mjeseci, na trenutak obuzelo čudno raspoloženje koje je njegov krut izraz lica dirnulo nekom skrivenom ljubavlju,no njegove riječi su povratile prijašnju hladnoću i oštrinu.

-Ne tiče me se ništa u vezi nje. Neću joj naškoditi ali ne želim ni da pređem preko sramote kojom me je izvrgla ruglu.Zar da ja ,veliki gazda Mitar, budem meta podsmjeha sela? - grubo ga upita ,nanovo povrativši leden, i gotovo ohol izraz lica. -Ne obavještavaj me ništa o njoj! Moj odnos sa njom je jasan, reče povišenim glasom i udalji se tromim i nezgrapnim hodom ,dok je Ilija  zamišljeno gledao za njim, izgubivši i poslednju nadu da se gazda Mitar može smekšati.

Naredna dva mjeseca su proticala u odlasku Srni u bolnicu i vraćanju u selo. Mitar ,od onog dana kada je saznao za Srnin porođaj i muško dijete koje je rodila, nije nikada pitao za nju.Tek, naizlged nezainteresovan, slušao je Iliju kada Lani prenosi pozdrave i utiske o njihovom oporavku.. Svaka neizvjesnost za njihovo zdravlje je prošla i ona je trebala da se vrati u svoju sobicu kod gazdarice, koja je sa iskrenim nestrpljenjem iščekivala i bebicu i nju.

U narednim mjesecima, shvatio je  da se Srna potpuno povukla u sebe i ta njena ćutnja mu je teško padala. U tek povremenim osmjesima koji su  umekšavali njeno mlado lice, sa izrazom neke nepomirljivosti i odbijanja od svega lijepog,sem njenog djeteta, u Iliji je stvaralo pukotinu i bol za Srnom kakvu je želio da gleda.Njihov odnos je bio čisto prijateljski i Srna mu je bila veoma zahvalna na svemu što je činio za nju.Dimitrija nije više nikada pomenula. U njenom pogledu uspjevao je da vidi jedino bol, tugu i sjetu. Iz njenih očiju kao da je iščezla ljubav i povjerenje prema bilo kome.Ta ga je spoznaja noćima mučila dok je ležeći u krevetu mislio o njoj i dječaku koji je rastao. Gazdarica je prihvatila bebu i Srnu kao najrođenije, i njen neispunjen samački život dobio je sasvim novi sjaj i ljepotu ,koju je spoznavala uz veselo gugutanje malog bića koji je oplemenio cio njihov prostor.

Dani, mjeseci i dvije godine su prošle veoma brzo. Ilija je odlazio i vraćao se usrdno pomažući Srni, koju je sem ljepote, krasila i neka nova snaga koja je odisala iz njenog skladnog i lijepog tijela. Ispunjavajući  vrijeme uz svog sina koji je nevjerovatnom sličnošću često podsjećao na Dimitrijev lik, Srna je skrivala prave osjećaje i pitanja koja su se gomilala u njoj za ove dvije godine.

Oktobarska kiša je tiho kuckala o prozor. Tanki mlaz koji se spuštao niz prozorsko staklo, vratio je u sjećanju na ono veče kada su se  prvi put Dimitrije i ona  predali snazi osjećanja i ljubavi, u koju je vjerovala. Vjerovala je Dimitriju više nego i sebi samoj, i danas ,oživljavajući svaki dodir i šapat njegovog bića, osjeti onaj zaboravljeni ritam snažnog lupanja srca,koje zamjeni usamljenost i duboka patnja koja  ophrva njenu nutrinu. Suze koje su se poput kišnih slapova spuštale niz njeno lijepo lice, olakšavale su duboko potisnutu bol, o kojoj je ćutala i koja ju  je pritiskala. Snažni jecaji potresali su cijelo njeno tijelo.Gazdarica je ušavši u sobu zaštitnički zagrli i nježno njišući, zabrinuto progovori.

-Nemoj to više sebi da radiš,Srno moja.Imaš jasnu  ljubav koja ti je ostala,makar se Dimitrije odrekao ove ljepote koju si rodila. Biće vremena pa će i da žali zbog svoje odluke. Tebi ostaje najljepši trag ljubavi u koju si vjerovala i ne pomućuj je ničim. Ni zbog čega nemoj da patiš i žališ.Ljubav kakvu si ti osjećala, rijetko potresa žensko srce, i srećna si zbog toga. Ipak, pokušaj da pogledaš oko sebe,možda još nekome daš priliku da te usreći.Nemoj se zatvarati u sebe.

Srna je pogleda sa tolikom tugom koja je parala srce toj divnoj,krupnoj ženi koja je zavolila više od bilo koga u njenom samačkom životu.

-Danas su dvije godine kako je otišao i ostavio obećanje da će me zauvijek voljeti. Crtao mi je po licu mjesta i države koje će obilaziti za dvije godine ,i znam svaku luku i  mjesto u koje je zalazio. Upila sam  njegove riječi  i usadila ih  u sebe, kao da sam znala da se više nikada nećemo vidjeti. Ne mogu i neću više nikoga da volim.Moje srce je ostalo zarobljeno Dimitrijem i ne znam da ga oživim više ni za koga. Sin koji me podsjeća na Dimitrija  je živi most među nama, i neću nikoga više da primim u svoje srce. Ilija je dobar čovjek ali ga ne volim niti ću ikada. Dovoljno mi je ovo ljubavi koju imam uz svog sina i tebe. Ponovo se rasplakavši, klonulo zagrli ovu dobrodušnu  ženu koju je zavolila kao svoju majku.

Naredni mjeseci su proticali u radu, brizi oko dječaka i vijestima koje je saznavala od Lane i Ilije ,koji je manje dolazio zbog posla u kamenolomu.

To jutro dok je šila pantalone za mališana, blijeda u licu i bez kucanja, upade gazdarica ubrzano dišući

-Desila se nesreća! Lana mi se javila telefonom maloprije. Krupan  kamen se  odronio u kamenolomu i otac ti je poginuo.Ostao je na licu mjesta mrtav  a Ilija je teško povrijeđen dok je pokušavao da mu pomogne.On  je u bolnici i bore mu se za život, javila ti je da hitno dođeš kući.Potrebna si joj ,a vjerujem da želiš da prisustvuješ sahrani tvog oca. Neka mu je sve Bogom prosto.Oprosti tom nesrećnom  čovjeku.Teška ga je nesreća zadesila a nije ni vidio blago koje si rodila. 

Potresena do dna duše sa nejasnim osjećanjima, Srna je zaprepašćeno zurila u ženu pred sobom ,jedva shvatajući smisao rečenica koje je prije par trenutaka čula. Kao da se neka čudna sila poigravala sa njom i testirala je koliko još čega može da podnese. Spustila se u stolicu i jedva progovorivši odluči da krene prvim autobusom koji kreće iz Kruševca.To će biti prvi odlazak nakon  tri godine.

Dok se približavala selu, poslije dugočasovne vožnje,prisjećala se nekog drugačijeg doba i mirnijeg u nekom drugom smislu. Tada nije poznavala koliku bol žensko srce može da podnese i kakvo osjećanje  iznevjerenosti može da izazove laž voljenog čovjeka.Pustila je suzama da saperu tugu koja se sve jače propinjala i obuzimala je. Slike djetinjstva,  čežnja za sestrom, majkom , tuga zbog teškog djevojačkog života, nizala su se osjećanja  jedno za drugim, slike strogog i osornog oca,kao na filmu, odbijale se jedna o drugu kao voda o oštro stijenje, i  sa svakim korakom  kojim se približavala kući, bila je sve tužnija i  osjetljivija.Susret sa Lanom nakon tri godine bio je veoma potresan i dirljiv.Srna je osjećala  koliko joj je nedostajala blizina sestre, i obje su pale jedna drugoj u zagrljaj,teško  proživljavajući prošle godine koje su provele razdvojene.

Još istog dana gazda Mitar je sahranjen na gradskom groblju. Sprovodu  je prisustvovao manji broj iskrenih  ljudi koji su došli da odaju poštovanje čovjeku koji je bio veoma prijek, ali izuzetno pošten i otvoren za pomoć kome je trebala.  Ostali koji su se okupili, stigli su zbog nekog reda, a bilo je i onih koje je prosta radoznalost dovela, da vide  Srnu i pokušaju saznati sve o njenom životu do sada.

Njih dvije  su stajale jedna pored druge,  sličnih  sudbina  i sa istim osjećajima.  Gorko su oplakivale oca ne shvatajući da zapravo plaču i nad svojim nesrećnim životima.

Nakon sahrane i ručka koji je organizovan za pokoj duše gazda Mitra, ljudi su se počeli razilaziti i Srna je napokon ostala sama sa sestrom ,proživljavajući nanovo sav teret života koji su imale do danas, pogotovo nakon smrti njihove majke. Pričale su o svemu,o porođaju i njenom sinu koji  joj je već nedostajao a samo je jedan dan razdvojena od njega. Još jedan dan bez njega joj se činio kao čitava vječnost. Sutra će otići u bolnicu da posjeti Iliju koji je poručio po komšijama koje su ga obilazile, da ga Srna obavezno posjeti.Ima veoma važne vijesti da joj saopšti,a onda se vraća u svoju malu sobicu,sinu i divnoj ženi koju je voljela kao majku.

Nakon kraće vožnje autobusom do varoši i iste one bolnice kod  koje je Ilija prije tri godine ostavio i dao novac koji mu je Dimitrije ostavio za nju, Srna se sa jasnim teretom u duši,osvrnu oko sebe,  ušavši u hol gradske bolnice u kojoj je Ilija smješten. Pogledom je potražila  sestru koju bi upitala za stanje njenog prijatelja i čovjeka koji joj je bio naklonjen u svakom smislu. Žena u bijelom mantilu koja se uskoro pojavila, uputila je na traumatološko  odelenje. informacije koje je dobila od doktora nisu mnogo obećavale. Prognoze   za Ilijino zdravlje  i  dalje su bile  veoma neizvjesne.Imao je serijski prelom rebara,napuknuće jetre i ozbiljno povrijeđena dva kičmena pršljena,i prava situacija će se znati kada se saniraju povrede.  Oprezno je ušla u sobu sa dva kreveta i jedva prepoznala Iliju koji je u tom trenutku bio priključen na aparat koji mu je omogućavao disanje.Povremeno su ga skidali i puštali da se pluća sama izbore za kiseonik.Lice mu je izgledalo veoma blijedo i iscrpljeno. Preko čela se duboko utisnula horizontalna bora koja je ukazivala na očito velike bolove koje je trpio.Dok je stajala kraj njegovog kreveta osjetila je toliku zahvalnost prema njemu  i tugu što se nalazio u ovom stanju.Oči su joj se napunile suzama gledajući njegovo izmučeno lice na bijelom,bolničkom jastuku.

Osjetio je nečije prisustvo  i polako otvorio oči.Ugledavši njeno lice nad njegovim krevetom, ozareno se nasmješi savlađujući bol koju je svaki pokret izazivao.

-Srno- prošapatao je tiho sa tolikom tugom u glasu i sjetom čiji uzrok nije znala.

- Stigla si.Čekao sam te i razmišljao dugo o svemu što imam da ti kažem.Molim te da me saslušaš pažljivo i da me ne prekidaš dok govorim,ne znam da li ću imati priliku reći nekada, ovo šta želim da ti kažem.

-Nemoj se naprezati, reče Srna ,gledajući Ilijino lice sa velikom brigom i nježnošću.Tom čovjeku je toliko bila zahvalna za sve što je činio za nju.

- Rekao je doktor da si mnogo bolje i da je najgore prošlo. Svaki dan ćeš biti bolje.Znala je da nije rekla istinu ali je imala potrebu da ga ohrabri,onako kako je on nju sve ove godine hrabrio.

- Pričat ćemo kad se potpuno oporaviš, uz one moje kolače koje voliš, pokuša da ga razveseli,gledajući ga pažljivo i sa osmjehom.

Ilija je pokretom ruke prekinu i pokuša dohvatiti za ruku. Taj jednostavan pokret izazva u njemu snažan bol i on ispusti tihi jauk.

-Moram, ja moram da razgovaram sa tobom.Ti samo ćuti,molim te. Da li ćeš željeti nakon ovog našeg razgovora da me ikada vidiš, ne znam.Znam samo da se mnogo kajem i da mogu ikako vratiti vrijeme, učinio bih to sada i olakšao ti sve kroz šta si prošla za svo ovo vrijeme. U tom trenutku u njemu je bilo toliko neizrečene tuge koja Srni nije promakla i ona ga na trenutak uhvati za ruku ,nesvjesna tog zaštitničkog pokreta.

-Voljela bih kada izađeš da o svemu razgovaramo .Odmaraj sada.Svaki atom snage ti je potreban.

-Ne ,sada je vrijeme da ti kažem.Možda, ko zna, možda sutra neću ni imati priliku da ti kažem sve što imam. Molim te za jedno.Nemoj me prezreti i osuditi.Pokušaj da mi oprostiš, sve ovo me je i zadesilo zbog tebe na neki način.

Srna ga je uznemireno posmatrala ne razumjevajući ni jednu njegovu riječ koju je pripisivala šoku i povredi.

-Ilija je, uz ubrzano disanje nastavio  da priča ,hvatajući zrak s vremena na vrijeme.

Srno, divna ,predivna ženo,oprosti mi ,molim te. Na njegovom licu i drhtanju glasa se osjećalo da je prolazio unutarnju dramu kojoj Srna nije znala razlog. Osjećajući da nešto ne valja i da Ilija nešto veoma važno  želi da joj kaže, spustila se u stolicu pored kreveta.

-Grešan sam, mnogo sam grešan, isprekidano je nastavio. Sve sam te lagao i oprosti mi za ime Boga ako ikako možeš.

-Šta si lagao ,napeto je promucala Srna.

-Dimitrije te nije ostavio. Lagao sam . Želio sam te više od bilo čega na svijetu. Želio sam da budeš moja žena.Nije mi smetalo ni njegovo dijete, mislio sam da ćeš me zavoljeti vremenom a ja bih to dijete volio ništa manje od tebe.

Srna je zurila u Iliju pokušavajući udahnuti vazduh .Imala je utisak da će se ugušiti.Nijema bez kapi krvi u licu,posmatrala je čovjeka ispred sebe ništa ne shvatajući .

-Ti imaš groznicu.Nije ti dobro,pozvaću sestru. Buncaš Ilija,nepovezano je izgovarala Srna ne skidajući pogled u kome se ogledao užas i nevjerica zbog onoga što je čula.  U to nikako nije mogla da povjeruje.Ne, Ilija to nikada ne bi uradio.On je častan i pošten čovjek koji joj je mnogo puta pomagao.

 -Na žalost Srno, istina je.Više od ičega bih volio da nisam to uradio ali sada je kasno. Dimitrije je redovno pisao, i pisma sam primao ja, jer sam mu rekao šta se desilo sa tvojim ocem i njegovom ljutnjom, te  da nije pametno da ti primaš pisma, već ću ti ja uručivati njegovu poštu.Rekao sam mu i da te je natjerao da se riješiš djeteta i da si morala to uraditi,da sam te vozio onaj dan.Pisao ti je često i svako pismo sam otvarao.Izgarala me je ljubomora, i pomisao da se neće ni vratiti sa broda ako ne bude imao razloga, me je tješila i umirivala.Onda sam mu napisao dugo pismo u kome sam rekao da odbijaš njegova pisma i ne želiš da ih primiš,da si u depresiji nakon bolnice i da ne želiš nikakav kontakt sa njim. U međuvremenu sam želio da te obilazim i da me zavoliš ,makar blizu kao njega.Gorko se kajem zbog svega.Znam šta sam napravio i koliko bola sam vam nanio. Ova nesreća koja me je zadesila je po zasluzi i zahvalan sam Bogu da me je ostavio u životu da bih imao priliku cijeli život se kajati. Ispresjecano je izgovarao svaku riječ koja je bila propraćena teškim uzdasima. Ne znam da li ću imati priliku više ikada da te vidim  nakon ovoga, promuklo  je izgovorio. Nisam mogao da čekam rezultate mog oporavka. Razmišljao sam kada ostanem sam uveče u ovom krevetu, koliko sam se ogriješio o tebe, tvoje povjerenje, Dimitrija i njegovo prijateljstvo i koliko sam se ogriješio o jednu veliku ljubav. Plašio sam se teške smrti zbog ovolikog grijeha.Oprosti mi ako ikako možeš.

Srna je blijeda u licu stajala ispred njegovog kreveta i činilo se da će se svaki čas srušiti.U njenim krupnim očima se ogledao užas .Pokušala je nešto reći ,a namjesto glasa,jecaj se prolomi bolničkom sobom i ona pade kraj kreveta.

Probudila se u bolničkom krevetu .Nad njom je bio zabrinut izraz doktora koji se slabašno osmjehnuo kada je otvorila oči.

-Odlučili ste da nas baš namučite.

Narednih nekoliko dana Srna je morala ostati u bolnici.Doktor je obavijestio Lanu da je imala blaži nervni slom. Danas treba da izađe kući  i  medicinska sestra joj reče da je sin i neka žena čekaju pred vratima.

Susret sa sinom i gazdraricom je bio nešto najljepše što je moglo da joj se desi nakon mučnog i veoma lošeg perioda koji je prošla,  i koji  upravo prolazi.Sjetivši se Ilije i njegovog svjedočanstva, najgoreg oblika ljubavi, strese se i nejasan osjećaj prezira i bola joj pređe licem. Nije shvatala nikako  takav  zao i loš način zadobijanja ženskog srca i pažnje. Koliko bola je imala zbog njegovih laži, koliko bola je nanio Dimitriju zbog toga!Koliko je nepovratne sreće i godina oduzeo njihovom sinu ,koji nije bio uz oca. Šta li je sa Dimitrijem? Da li je produžio ostanak na brodu? Da li je prezreo? Voli li neku drugu ženu? Toliko pitanja se sručilo na njeno ranjeno srce i strah je obuze. Šta ako se oženio! Moguće je sve.Ilija je  svakako pisao da ne želim da čujem za njega ,skrhana strahom i bolom ,ponovo se rasplaka.

Dok su sjedile na klupi u krugu bolnice,čekajući otpusnu listu, gazdarici je sve ispričala što je čula od Ilije. Dobrodušnu ženu  je obuzeo veliki gnjev i želja da uđe u njegovu bolesničku sobu i prodrma ga za ramena ,želeći samo pitati - zašto je mučio nekoga , koga voli, kako kaže?

Srna je odlučila prije nego napusti bolnicu skupiti snagu i još jednom otići do Ilije u bolesničku sobu, zatražiti objašnjenje i informaciju šta je sa Dimitrijem i gdje se nalazi.

Susret je bio napet i veoma neprijatan po oboje.Ilija je u nelagodi obarao pogled i pričao sve što je znao. Na kraju razgovora sa velikom krivnjom u očima,zamolio je Srnu da otvori ladicu na bolesničkoj natkasni, i uzme kutiju u kojoj je bilo sve što je njoj trebalo.

Drhtavim prstima je povukla fioku i ugledala drvenu, izrezbarenu muzičku kutiju sa vitraž detaljima i koloritom koji se trenutno  toliko razlikao od boja njenog raspoloženja i bola duše. Sa vidnim uzbuđenjem otvorila je poklopac i čudesni tonovi muzike razliše se po sobi i njenom biću.Uzela je pregršt pažljivo odloženih pisama i prislonila ih na grudi, plačući i nemoćno gledajući Iliju, duboko u oči. Zaplakali su oboje.On   od kajanja,  ona od tuge i osjećaja nemoći. Brzo je istrčala iz sobe dobacivši poslednje zbogom dok je Ilija u suzama gledao za njom.Znao je da je više nikada neće vidjeti niti moći zamoliti za razgovor.I za njega i za nju je ovo bio početak nekog sasvim drugačijeg života.

Vožnja do kuće činila se ovog puta beskrajnom.Srna je sa naporom zaustavljala suze koje su je pekle.Prislonila je dječiju glavicu na svoje rame i dugo mu mazila kosicu. Dok je autobus ostavljao za sobom sve predjele sela u kome je provela djetinjstvo, tešku mladost i  upoznala prvu ljubav ,razmišljala je o riječima njene majke " Dala sam vam imena Srna i Lana ,jer nosite svu ljepotu duboke šume i tajnu njene dubine i surovosti.Samo da mi poput srne i laneta ne bježite pred životom. Molite se da život  prema vama bude dobar i naklonjen. Štitiću  vas gdje god bila!"

-Težak je ovo život majko.Sjećaš se kako si nas tješila da se sve dešava sa nekim razlogom.Pomozi mi da ga shvatim. Pomozi mi, pomozi majko,trebam tvoju pomoć više nego ikada".

Dolazak u njenu sobu je donio i olakšanje i teret koji je gurala od sebe .Gazdarica je uzela mališana i skuvala joj okrepljujuću kafu, a onda je posavjetovala da smogne hrabrost i pročita pisma.Jedno po jedno.

Podigla je roletne i otišla do ormara .Noge su je jedva držale koliko je drhtala.Prebirala je po uredno složenoj garderobi dugo,tražeći ono što bi joj dalo snage sada. Uzela je Dimitrijev džemper koji joj je ostavio one prve i  poslednje  noći, i prislonila ga na  obraze. Vruće suze su padale na njene prste i džemper koji je mirisala, i tražila utjehu i snagu od Dimitrija , koji se nalazio u ovoj sobi, sada sa njom ,dok se prisjećala svakog detalja, svake njegove riječi, svakog pogleda kojim je kupao njeno lice i djevojački zanos. Polako je sjela na stolicu uz sto na kome je bila šivaća mašina i polako sa zebnjom otvorila prvo pismo. Počela je da plače kada je ugledala datum.Pisao joj je prije nešto više od tri  godine,tek što je otišao na brod. Pismo je putovalo dvanaest dana od datuma slanja do datuma kada ga je ilija primio. Grč u želudcu je podsjetio na razlog skrivanja istine koja joj je bila toliko važna, i ona otrese glavom težinu koja je pritiskala njene slepočnice.

- Draga moja Srno. Mila ,čarobna djevojko.Kao da si ušetala u moj život iz neke bajke i dala mu sasvim nov sjaj i radost.Moj život mi se ne čini više turoban i siv. Čak i kamen koji sam klesao u kamenolomu, dobijao je ljepotu poput smaragda kada si ti trebala da dođeš sa ručkom.Tvoja kosa je mirisala cijelim putem i samo sam čežnjivo mislio o tebi i tvojim poljupcima. Nisam mogao ni zamisliti da ovako može neko da se  voli.Stigao sam na brod prije par sati.Dobio sam zaduženja i odlučio odmah da ti pišem.Pisaću ti često šta se sve dešava na ovoj velikoj, putujućoj kući. Proći će i ove dvije godine i zaradit ću dosta novca pa ćemo kupiti lijepu kuću.Ostavio sam Iliji, on mi je veliki prijatelj, dosta novca da ti se nađe dok se vratim. On će ti predati taj novac i ovo pismo.Preko njega ćemo da se dopisujemo.Kada se vratim ženiću te i sav težak život uz gazdu Mitra ,biće okončan.Nešto mislim da nam Ilija bude kum, ako se tebi to bude sviđalo.Budi mi zdrava i misli na nas.Ljubim te u kosu, oči ,tvoje lijepo lice.

Tvoj Dimitrije

Obećavajuća ljubav njenog Dimitrija izvuče iz nje dubok i bolan plač. Tuga i bol zbog  nemilosrdnih životnih situacija,preplavili su svo njeno biće i neutješno i dugo je jecala. Privijala je uz sebe njegov topao džemper i tražila zaštitu i sigurnost od muškarca koji je volio i brinuo o njoj. Suze su donijele olakšanje i snagu da iščitava jedno po jedno pismo.

U svakom sledećem pismu  je bila ista snaga Dimitrijeve ljubave i bol zbog njene odluke da više ne pripadaju jedno drugom. Pisao joj je istom snagom osjećaja i opisivao sve predjele kroz koje je plovio.   

U poslednjem pismu koje joj je napisao, iskazao je veliku bol zbog njene ćutnje i njegove usamljenosti koja produbljuje ova daleka razdvojenost.Da može makar da je vidi ,ova nejasnoća  bi mu mnog lakše pala. Ovako, odlučio je da prekine ova jednostrana dopisivanja.Trenutno dok piše poslednje pismo, njene oči mu se smješe i nude malo utjehe u daljini.Jedino biće do koga mu je stalo ,izgubio je, i jedino što se nada ,jeste da će pronaći svoj mir i sreću u životu. Javio je da produžava ugovor na nekoliko budućih godina i da ne zna gdje će završiti njegovo putovanje.Uz koga i sa kim će se skrasiti kada su njene oči jedino što želi da ugleda.

Sadržaj poslednjeg pisma je lecnuo u srce i potpuno preplašena, nervozno pokuša da pronađe datum i mjesto pisanja. Poslednje pismo je napisao prije ravno pet mjeseci. Sjedila je na stolici sa pismom u krilu i gledala ispred sebe.Užurbanim i nervoznim listanjem ranijih pisama pokušala je pronaći adresu koju joj je ostavljao .Svaki put je bilo sa druge destinacije.Ovog puta je pismo imalo poštanske markice Meksika. Neutješno zaplaka sa osjećajem duboke panike u grudima. Osjećala se kao srna okružena čoporom vukova. Bez izlaza ,u  slijepoj ulici.Dimitrije neće nikada više znati za nju niti će saznati da ima sina. Neće saznati kroz kakvu patnju prolazi i koliko je sve zamršeno u njenom mladom životu. Pala je na krevet tiho jecajući.Zatvorenih očiju je razmišljala o njemu i svemu što se događalo.Suze su joj tekle niz obraze i nakon dužeg vremena u tom stanju je i zaspala.

Gazdarica je zabrinuto pokucala na vrata i našla je sklupčanu na krevetu sa rasutom kosom na mokrom jastuku od suza. Bilo joj je mnogo žao ovog divnog i hrabrog bića, unesrećenog ljudskom laži. Tiho je prišla do stola i pogledala Dimitrijeva pisma. Nije željela da ih čita,znala je da će Srna sve da joj ispriča.Iz njenog blijedog izraza lica shvatila je da nešto nije najpovoljnije.Pomisli na Iliju sa velikom gorčinom i duboko uzdahnu. Mali dječak u tom utrča u sobu i priđe krevetu na kome je spavala njegova mama. Milovao je po kosi i smješio se zadovoljnim dječijim osmjehom. On nije osjećao ništa od ove strašne i teške životne priče njegove majke.

Naredni dani su proticali nekako nejasno i sa velikom dozom nervoze.Srna nije nikako mogla da se pribere i po glavi su joj se vrzmale teške misli prepune pesimizma. Gazdarica je bez riječi odlazila i dolazila u sobu, tek da joj prinese nešto da jede.Srna je odbijala hranu i uzbuđeno uzdisala ,listajući po ko zna koji put pisma koja su je još više bacala u očaj. Nije shvaćala Ilijino ponašanje koje ima za posljedicu uništenje tri bića .Nju, njega i njihovog malog sina.

Od tada je prošlo dva mjeseca.Srni su javili iz bolnice da će Ilija uskoro da izađe na kućno liječenje. Sestra koja je uzela njene podatke kada je ulazila u sobu, pomislila je da bi voljela da zna konačan ishod njegovog stanja i da neko dođe po njega.Ona naravno nije imala saznanje koliko bola je taj čovjek nanio Srni.Zvala je da kaže da neko od rodbine  dođe da ga izvede.Ostaće trajni polu invalid. Desna ruka će biti  oduzeta. Imao je veliku sreću da pršljenovi nisu pukli,inače bi bio potpuni invalid. Srna je nakon obavljenog razgovora stajala neki minut kraj telefona i borila se sa sobom.Odlučila je da nikada više ne želi da ga vidi i javila je u bolnicu da zovu nekoga drugog, ona ne može da organizuje dolazak po njega.

Prolazili su dani a Srna je svaki dan mislila o Dimitriju. Nizali su se tako dan za danom i u tom je nastupila zima. Praznično raspoloženje se osjećalo u vazduhu.Vesele pahulje su najavljivale dolazak Božića. Svjetiljke po ulicama i  nakit po njima,reklame i otvoren zimski grad ,nevidljivo su mjenjali Srnu. Češće je počela da se osmjehuje i da nanovo pronalazi razlog za zadovoljstvo.Životnost se budila u njoj, i rođenje Mladenca je  donosilo neki mir i spokoj. Njen mališan i ona su sjedili na podu sobe i razabirali nakit za jelku koju su kupili.Dječak je imao skoro četiri godine i mnogo je ličio Dimitriju.Bio je lijep, veseo dječak sa istom bojom kose i nježno plavim očima. Velika jelka je unijela posebnu radost u kuću. Svjetliljke su se palile i gasile naizmjenično obasjavajući velike staklene kugle ,raznih boja. Pod jelkom je čekao veliki neotpakovan poklon, jedna šarena ukrasna kesa i mali paketić koji je gazdarica ostavila. Strpljivo se čekalo rođenje Hristovo kada će se otvoriti pokloni namjenjeni ukućanima. Sutra je Badnje veče pomisli Srna, veče kada se sa porodicom okuplja i Srna je srećna očekivala Lanu sa djecom. Gazdarica je bila ushićena i po kozna koji put preslišavala sebe koju tortu voli jedan a kakvu drugi dječak. Bila je srećna što i ona napokon ima veliku porodicu.Srnu i Lanu je doživljavala kao svoje kćerke.  a njihove dječake kao svoje unuke.Dobrodušna žena ,rumena od vrućine rerne uđe u sobu i unese veliku tacnu mirisnih medenjaka.Cio prizor je dirnuo Srnu i ona sa ustreptalošću uze jedan medenjak našaran bijelom šećernom glazurom. Srca, jelke, kućica, cvijet i razni oblici su ukrašavali veliki tanjur srebrne boje.Prišla je ovoj divnoj ženi kojoj je toliko dobrog dugovala i čvrsto je stegnu u zagrljaj. Imala je makar nekoga na čiju ljubav  se mogla osloniti.

Badnje jutro je donijelo posebnu prazničnu radost. Lana je rano stigla sa dječacima koji su već išli u školu. Vesela dječija graja i posebna radost njihovog malog brata, je ispunila kuću koja je utonula u neku zimsku ljepotu i radost.Prva godina i prvi Božić da provede u ovako divnom raspoloženju bez straha od galame i oca koji je uvijek nevidljivo prijetio svojim lošim raspoloženjem. Dječaci su jutrom išli sa njom i Lanom po Badnjak. Ponijeli su malu sjekiricu i njih trojica su veoma važni posjekli manje drvce koje su ponijeli kući.  Pripreme za Badnje veče i pijukanje je bilo pri kraju.Slama rasuta po sobi, orasi,šarene bonbone, medenjaci na stolu, voće,posna trpeza i badnje drvce sa koga su se veselo njihale razne kugle, pored   jelke, unosili su posebnu atmosferu u kuću, u kojoj je ljubav bila toliko jasna. Gazdarica kao najstarija, a za njom Srna i Lana su kvocale dok su dječaci pijukali i hvatali u zraku bonbone, čokoladice i orahe. Zvono na vratima je na trenutak prekinulo dječiju graju. Djeca su potrčala da vide ko dolazi a Srna je krenula za njima razmišljajući ko bi mogao da ih posjeti.Nisu očekivali nikoga. Otvorila je vrata a na njima, posut bijelim pahuljama je stajao Dimitrije. U crnom ,dugačkom kaputu sa podignutom kragnom ,široko se osmjehujući, stajao je njen Dimitrije. Zgrabio je njenu ruku i prije nego se mogla snaći,privukao je u zagrljaj i dugo i čvrsto je stezao. Pomislila je da će joj srce stati od tolike sreće. I plakala je i smijala se istovremeno dok su dječaci zbunjeno stajali ,ne znajući ko je taj muškarac. Četvorogodišnji dječak je vukao za suknju i Srna se sagnu da ga uzme u naručje. Dimitrije je kao opčinjen gledao u mališana i njegovu  Srnu.

-Ovo je Pavle.  Tvoj i moj sin.Plod naše najveće ljubavi.

Dimitrije je stiskao u zagrljaj dva bića ,njemu najvažnija na svijetu. Nakon nekog vremena,spustio je dječaka pored sebe i čučnuo zagledavši se u njegovo lice. Suze su odale raspoloženje koje se odvijalo u njegovoj duši.Pavle se zbunio i prišao majci. Nepovjerljivo je posmatrao stranca koji se iznenada pojavio. Da bi povratio osmjeh na lice dječaku,  otišao je  do auta koje je bilo parkirano pred kućom, i iznosio jedan po jedan paket i zavežljaj. Ubrzo se opet začula cika i dječaci su otvarali jedan po jedan paket. Pavle je dobio veliki auto sa pedalama i njegovoj sreći nije bilo kraja. Gazdarica, Lana i Srna su postavile sto za večeru i radost  je mogla da počne.  Do kasno u noć su pričali o svemu što ih je zadesilo, prekidajući povremeno jedno drugo ,želeći da što više kažu i ispričaju. U jednom trenutku Srna se dosjeti da ga pita kako ih je pronašao i ko mu je rekao za njenu adresu. Dimitrije je rekao da se Ilija javio sa dugačkim pismom kada je izašao iz bolnice, i da nema objašnjenje za njegov postupak ,samo me molio da dođem što prije na ovu adresu da me čeka sin i Srna.Ja sam bio u Meksiku tada i spremio sam se odmah da dođem.Godišnji odmor nisam ni koristio,i dali su mi dvadeset dana da budem sa svojom porodicom.Onda se vraćam, još šest mjeseci ću biti na brodu, i dolazim da kupimo kuću. Tada ću da te oženim.Želim da imaš najljepšu vjenčanicu  i  da svima pokažem najdivniju mladu. Pavle će biti svjedok naše ljubavi koju niko nije mogao uništiti. Put naše ljubavi je zaista bio dug i posut bolom. Opet smo se sreli i na tom putu ,nastavićemo skupa. Ojačani,osnaženi i zahvalni za sve što nas je  zbližilo.  Čvrsto stežući Srnu u zagrljaj ,Dimitrije pogleda na sat. Ponoć je najavila Hristovo rođenje.

- Hristos se rodi  kao i naša ljubav!

- Vaistinu se rodi  -odgovori Srna ,nježno se privijajući voljenom muškarcu u naručje, misleći o velikoj i čudesnoj božanskoj ljubavi koja se ovo veče u najljepšem obliku iskazala. 

Slika preuzeta sa googla