MORE - TREĆI DIO

  

Naslonjena na zid bolničkog hodnika, pred vratima operacione sale, stajala je Nevenka .Blijedo lice na kome su bili vidljivi crni koturovi ispod očiju, i stisnute usne,bez kapi krvi, ukazivali su na unutarnje stanje žene,koja je čekala vijest o  kćerci, za čiji život  su se  borili na operacionom stolu. U mučnoj neizvjesnosti ,po kozna koji put,  prebirala je u mislima  pitanje upućeno sebi

- Zašto je pustila svoje jedino dijete bez većeg opreza i kontrole?

Ugušen vrisak koji joj je parao utrobu ,odizao je i spuštao grudni koš u ubrzanom disanju.  Nesvjesna bilo čega oko sebe, pomicala je ispucale i suve usne  u molitvi za život njenog djeteta. Policija je prije par sati pozvonila na njena vrata, i prva pomisao je bila -Irena! Na žalost,bila je u pravu.

Službena lica su je zatekla dok je mjesila kiflice i pažljivo joj saopštili nesreću koja je zadesila njenu Irenu. U šoku je zurila u lica dva muškarca koja su stajala pred njom. Stropoštala se na stolicu i zajecala.

-Osjećala sam neku nesreću .Osjećala sam da je u onoj djevojci neko zlo ,ponavljala je kroz plač, gledajući  kroz njih .

 Dok je čekala vijesti doktora ,nije mogla da se sjeti kako je došla u bolnicu čak  u Crnu Goru.Da li policijskim autom ili je neko dovezao?

Miris joda i zvuk teških vrata operacione sale ,su je trznule iz razmišljanja. Na vratima sa maskom preko lica, stajao je doktor ,koji se borio za život ,njene kćerke.  Izgledao je umoran i zamišljen.

-Doktore, jeste li vi bili pored moje kćerke- slomljenim glasom upita Nevenka ,misleći da će joj srce prsnuti od divljačkog lupanja.

-Pretpostavljam da ste vi majka- reče čovjek iscrpljenim tonom.

-Da,ja sam majka djevojke koja se nalazi u operacionoj sali

-Molim vas da me sačekate ovde ,za par minuta ću se presvući ,pa ćete u moju službenu sobu krenuti sa mnom. Brzo ću.

Gubila je snagu čekajući doktora da se pojavi.Imala je utisak da je noge uopšte ne drže,već da lebdi u vazduhu dok pokušava nogama da se održi na tlu. Nemoć i bol su tukle sljepočnice i osjetila je da se u strahu guši.

-Idemo- doktor je lagano spustio ruku na njeno rame.

-Ne bojte se. Nije životno ugrožena. Idemo do moje sobe ,pa ću vam pažljivo sve izložiti.

-Molim vas,nemojte mi ništa prećutati.Moram znati pravo stanje.

-Naravno, samo sjedite prvo, molim vas- snažnim glasom reče muškarac u bijeloj uniformi,odlazeći do staklene vitrine u kojoj se nalazilo nekoliko flaša ,vinjaka i viskija.

-Popijte ,izgledate veoma iscrpljeno .Piće će vas zagrijati a ja ću sada pozvati medicinsku sestru,da nam donese kafu. Nemojte biti u grču. Sada više nego ikada morate biti pribrani i jaki. Vašoj kćeri jedino vi možete pomoći- ,pa napravivši stanku u glasu,reče - možda- .

Žena pred njim je vidno drhtala iščekujući vijesti  i osjećajući da joj život zavisi od njegovih riječi.Nesvjesno je salila u grlo žestoko piće ,osjećajući vrelinu u utrobi.

-Vidite, vaša kćerka je mnogo izmučena i veoma povrijeđena. Izgubila je dosta krvi i tečnosti. Genitalije su joj povrijeđene i to smo zašili.Primila je bocu krvi i bocu plazme, a ovih dana će u infuziji dobijati mnogo vitamina.Dali smo krv na analizu narkotika,lično mislim da se radi o nekoj težoj, halucinogenoj drogi, takozvanoj "Ekstazi".Iz njene priče ćete vremenom saznati, da li je dobrovoljno uzela ili je podmetnuta.
-Nema govora da bi Irena sama uzela drogu,vidno izrevoltirana Nevenka upade u riječ.Ti gadovi su je drogirali ! 
-Ono što mene više brine, i na šta želim da vam skrenem pažnju  ,nastavi doktor, pogledavši je saučesnički, jeste njeno psihičko stanje. Plašim se onoga što može proizići iz ovog ružnog i traumatičnog iskustva. Nije imala želju da živi i svo vrijeme je u vožnji ponavljala da vama ništa ne govorimo.Bila je u šoku od gubitka tečnosti , gubitka  krvi,  i od fizičkih povreda. -

-Doktor Milorad , koliko je opreznije mogao i biranim riječima ,objašnjavao je ženi ,sa kakvim povredama se suočilo njeno dijete i šta je prošla tu noć do jutra.

-Dostaaa doktore! - vrisnula je Nevenka. - Nemojte više ništa pričati! Majka sam, majka sam- šaputala je nesrećna žena,kršeći prste na ledenim rukama. Suze su joj se slivale niz lice i činilo se da će svaki čas da se sruši sa stolice.

-Iznevjerila sam je.Iznevjerila sam je...- klateći se na stolici ,očajno je ponavljala ,prekidajući riječi jecajima i bolom u grudima.

-Doktor je pozvao medicinsku sestru da joj da injekciju za smirenje, i smjesti je u posebnu sobu u kojoj se osoblje odmaralo.Predložio joj je, da pokuša da je smjesti u krevet, da bi odmorila  tijelo i zaspala.

-Trebaće joj mnogo snage- pomislio je,gledajući u njene oči u kojima se užas ogledao.

Sestra joj je dala injekciju i nakon desetak minuta,Nevenka je osjetila da je obuzima mir. Odvela je u sobu i smjestila na krevet,sugerišući da malo odmori ,i ubjeđujući je da će sve biti u redu. Boreći se da ne zaspe, Nevenku je ipak nakon pola sata uhvatio san. Zaspala je misleći na svoje dijete.

-Molim vas sestro, dobro vodite računa o toj nesrećnoj ženi.Lično ću se zauzeti za njih dvije.

-Dobro šefe,ne brinite .Obilaziću je sve do jutra,mislim da će dugo spavati,ali ne znam kud ćemo sa njom poslije.

-Da, dobro ste me podsjetili.Molim vas obezbjedite bolnički apartman ,trenutno svakako nemamo pacjenta. Gospođa Nevenka će biti u njemu. I pobrinite se da joj ništa ne nedostaje. Jel vam to jasno?

-Da- reče sestra,vidno zbunjena brigom o nepoznatoj ženi.Ipak,ništa ne reče ,već upita ,treba li još nešto.

- Možete da idete,slobodni ste. Hvala vam.

Odlazeći do prozora,doktor Milorad  je zagledan u bolnički park proživljavao davnu i potisnutu bol.Licem mu je prešao trzaj i uznemiren,nasuo je sebi čašicu vinjaka. Stresao se nakon dugog gutljaja i čvrsto stisnuo usne . Nekada davno, prije tačnije dvadeset pet godina, njegovu sestru je napao čovjek koji je po godinama, mogao ,otac da joj bude. Dok se vraćala iz škole ,osjetila je muške ruke kako je vuku u grmlje.Taj dan se sama vraćala iz škole ,ništa ne sluteći,pjevušila svoju omiljenu pjesmu od Adel. Imala je glas slavuja. Sa svega četrnaest godina , proživjela je dramu ravnu najgorem hororu. Sjetio se i majke koja je čupala kosu kad je lično pronašla  sa teškim povredama ,modrog lica i  ukočenog pogleda. Nakon što se nije pojavila kući u vrijeme kada uvijek dolazi,pozvala je  policiju koja nije pokrenula traganje odmah. Ubjeđivali su je da treba dvadeset četiri časa da prođe ,i da će sigurno doći kući brzo. -Tinejdžerske su to godine-  ,slušala je monoton glas sa druge strane žice ,ali majčino srce je osjećalo nesreću. Nakon nekoliko poziva drugaricama iz razreda,koje su potvrdile da se nisu tog dana skupa vraćale,jer su išle u grad,odlučila je pokrenuti sama istragu. Dobro je poznavala svoju Anđelu.Nikada nije kasnila kući, niti išla bez pitanja , bilo gdje. Uzela je Milorada za ruku i krenula u potragu za njom. Odlučila se za smjer ,kojim se vraća iz škole. Milorad je tada imao šest godina. Nije željela da ga ostavlja samog kući.Još nekoliko mjeseci, i muž će se vratiti iz Iraka, sve će onda biti lakše, mislila je u sebi,strepeći za dijete. Milorad je bio jako vezan za sestru koja ga je često zabavljala svojim imitacijama i pjesmama koje je pjevala skoro bolje od originala. Obožavala je mlađeg brata i nikada nije dolazila iz škole ,što nije prvo zavirila u njegovu sobu, i bacila mu na krevet ,omiljenu čokoladicu. I on je osjetio neku opasnost i ćutke pratio majčin ubrzan korak. Nakon pola sata ,na samom skretanju za kuću,ugledala je njenu cipelu koja je virila iz grmlja. Oštrim pokretom gurnula je granje, i ugledala bespomoćno tijelo u lokvi krvi. Majka je pala pored nje i vrištala ,pokušavajući je pokriti iscjepanom garderobom.Na Milorada je potpuno zaboravila. On je stajao ukočen i posmatrao beživotno tijelo svoje voljene sestre. Nikada nije uspio izbaciti iz sjećanja i srca ,njen pogled pun patnje i modro lice.Čovjek koji je silovao, rukom je  ugušio, dok je pokušavala da vrišti i pozove pomoć. Nakon toga,majka je obolila na živcima a otac je sve češće potezao za čašicom.Anđa je bila njegova mezimica. Odlučio je da pravdu uzme u svoje ruke kada sazna identitet čovjeka koji je uništio život cijele jedne porodice, no, policija je dobro čuvala njegovu sigurnost. Na suđenju je dobio svega sedam godina,jer su ga proglasili neuračunljivim,i njegov otac je nakon toga ubrzo obolio.Dobio je rak pankreasa i otišao jednog jutra u strašnim bolovima. Majka je ostala sa njim ,više nalik kipu ,nego čovjeku. Tada se zarekao da će završiti medicinu i biti hirug. Osjećao je nemoć jer je gubio jedno po jedno biće.

Teško proživljavajući u mislima ponovni rastanak sa sestrom,osjetio je veliku bol u duši. Zarekao se da će sve učiniti ,da ovog puta pravda bude zadovoljena.

-Doktore,kada mogu da vidim Irenu- nervozno  je upitala Nevenka ,sledeće jutro,doktora Miorada.Probudila se u neke sitne sate i nije mogla više spavati. Znala je da negdje u ovoj bolnici leži njeno dijete ,povrijeđeno i osakaćeno u svakom smislu. Bol je parao utrobu i nervozno je šetala po sobi ,želeći što prije da je zagrli. Osjećaj krivice je nagrizao srce. Prebacivala je sebi zašto nije poslušala intuiciju i zadržala svoju Iricu ,pa makar se i ljutila na nju.

-Gospođo Nevenka ,Irena je već na odeljenju.Stanje je stabilno i nije životno  ugrožena , ostale pronoze ne mogu da vam dam. Sve je do nje, a  najveća podrška  joj je u vama .Ne smijete klonuti i plakati.Sada, najjači morate biti. Policija se najavila da će doći do nje  popodne, da uzmu izjavu.Rekao sam im da nije stabilna,pa se nadam da ćete je makar malo osnažiti za taj susret ,koji će biti sigurno bolan. Postavljaće joj pitanja i ponovo će proći kroz to iskustvo. Rekli su za nekoliko dana opet zvati.Moraju pripremiti izvještaj .Krivica je automatski podignuta i čekaće vas dugi proces  suđenja.Ja ću svjedočiti ,ne brinite.Rekao sam da vam sestra spremi apartman bolnički, a onda sam odlučio da smjestim i Irenu sa vama. Sada joj više nego ikada trebate. Svakako je korisno da ste blizu nje ,ako zatreba pomoć sestre,da možete da ih pozovete. Mnogo je pacjenata na odeljenju, i ne mogu biti na raspolaganju baš  u svakom trenutku. Nebojte se- čvrsto je stisnuo ruku i krenuo niz stepenice.

Nevenka je olovnim koracima prilazila bolesničkoj sobi. Na krevetu je ležalo njeno dijete.Njena jedinica.Njena Irica.Dobra i poslušna djevojka ,kojoj je na prvom samostalnom koraku,podmetnuta noga! Koja je na najgori način pogledala u lice ljudskim zvjerima  koje su nanjušile plijen. Očajna i uplašena ,skupljala je hrabrost i stegnula srce.  Stala je pored kreveta i posmatrala blijedo lice djevojke koja nije više bila djevojčica. I,koja to više nikada neće biti . Ni po čemu.

-Irice- tiho je prošaptala ,milujući gustu,ulepljenu kosu. -Mama je dušo.

Djevojka je okrenula lice u pravcu glasa i beživotnim pogledom zurila u majku, kao da je ne poznaje. Nakon par trenutaka,ponovo  je okrenula lice ka zidu i počela jecati.

Nevenka je mislila da će umrijeti.Ugrizla se za usnu ,skrivajući ruke koje su drhtale. Osjećala je nemoć i bol koji je dolazio pravo iz srca. Poražena je bila beživotnim pogledom ,nekad veselog i bezbrižnog djeteta.Prije samo dva dana, bila je srećna i nasmijana.

-Tu sam dušo mamina.Sve će biti dobro. Nikada više se nećemo odvajati- promuklim glasom je šaputala ,gledajući u svoje ranjeno dijete,ranjene duše,ranjenih osjećaja,ranjenog povjerenja u dobro u ljudima. Suze su joj se skupljale u očima koje je zadržala ,progutavši vrisak.

 Irena se nije pomjerala. Svo vrijeme je okrenuta licem u pravcu zida, tiho jecala ,kvaseći jastuk suzama. Nakon dugog vremena, pogledala je u majku. Strah, nemoć, stid, praznina ,sve skupa u jednom pogledu.

-Ništa više neće biti dobro,majko. - Iz nje je progovorila neka jeziva hladnoća i beznađe.  

-Oprosti mi ,lagala sam te.Lagala sam te za Hanu ,govoreći da je dobra djevojka. Nije majko dobra.Ni sama ne znam odkud me toliko mrzi. Ja sam joj se divila. A,onda je povela te momke.Kunem ti se da nisam znala da i oni idu.Ušli su na pola puta i nije mi rekla da će biti sa nama u kući. Željela sam da se vratim ali me bilo stid,govorila je njena Irena beživotnim glasom. Sada je za sve kasno- pogledala je očima u kome se prostirala tolika bespomoćnost i toliko mnogo pitanja,na koje ni ona nije imala odgovor. Irena je briznula u dug i glasan plač. Uznemirila se jako i Nevenka je brzo zovnula sestru, koja je u infuziju ubacila sedativ. Nakon kratkog vremena je zaspala.

Nevenka je  sjela pored svog djeteta i posmatrala je ,dok je bol kidala svaki mišić. Pustila je vruće suze niz lice,posmatrajući svoje blago.Jedini razlog njenog života. Prisjećala se u mislima Irene kao bebe.Kad je prvi put stavila na grudi i osjetila kako joj izvlači mlijeko iz dojki.Sjećala se njenog  gugutanja,mirisa kože.Onog slatkog mirisa njenog djeteta,koje danas leži bespomoćno a ona je još nemoćnija da joj pomogne. Slušala je Irenu kako se u snu muči i stenje,pomjerajući tijelo kao da želi pobjeći. Po prvi put je poželjela da nestane. Svaki uzdah i bol je osjećala i pitala se ,kako čovjek može toliku bol da izdrži a da ne umre naživo.

-Majko,kako ću dalje- cvilela je Irena ,gledajući nemoćno u oči svoje majke.

-Ići ćeš nekako dalje, živote moj.Vrijeme će sve zaliječiti. Ja sam tu,neboj se .Skupa ćemo liječiti svaku bol,svaku ranu.Majka će dušo skupljati te krhotine tvog srca i sastavit ćemo ga opet , da bude kao nekad. Vjeruješ li mi - upitala je, boreći se da ne vrisne. Milovala je kosu svoje jedinice i zarekla se da će istjerati pravdu i strpati zlotvore u zatvor.

Sestre su se smjenjivale, doktor Milorad je često ulazio u sobu i nakon deset dana više nije mogao odlagati dolazak policije. Taj dan su trebali da dođu i Nevenka se plašila kako će Irena proživjeti pitanja inspektora policije. No, ona je automatski odgovarala  na postavljena pitanja.  Inspektor je bio i više nego uviđajan.Kad je prikupio potrebne podatke reče

-Oprostite,ali ovo je službena dužnost bila.Želim da se brzo oporaviš, a tvojoj majci da bude jaka.Čeka vas suđenje koje će biti zakazano nakon saslušanja krivaca.Doktor Milorad je mnogo pomogao svojim svjedočenjem i opisom ,mada i ti sama znaš ko se sve  nalazio te večeri. Dobićete pismeno obavještenje o vremenu i datumu suđenja. Prvo treba postupak da se povede protiv njih kada im se dokaže  krivica ,nakon saslušanja. Ukoliko neko od njih bude priznao ,tim će postupak biti brži. Želim ti mnogo  sreće- prijatnim tonom reče inspektor i rukova se sa majkom.Nakon kratke ćutnje,izašao je iz sobe.

Irena je pogledala u majku i očima punim zebnje, uputila joj nijemo pitanje da li će moći proći sav taj proces koji je čeka.Nevenka je znala da im predstoji   najteži period od koga će zavisiti Irenino dalje povjerenje u ljude. Suđenje i mučno ispitivanje tek treba da prođe ,njena nježna djevojčica.Uzdahnula je tiho, nježno je milujući po kosi.