ENCIKLOPEDIJA

                                            

     Inspirisana životom čika Jovana i teta Zagorke ,pomislila sam da ovu posebnu priču podjelim sa vama,kako bi i vi čuli jedno divno svjedočanstvo kako u svakoj ljudskoj tami postoji svitanje, koje neko svojim prisustvom unese... Prepričaću vam otprilike sve onako kako mi je u zanosu davnih i nježnih uspomena, ispričala žena koja je u mekotu paperjaste duše uvila jedno usamljeno,mlado srce.
Stanu, Jovanovu majku sam poznavala površno.Žena oštrog koraka,dostojanstvenog držanja i lakog osmjeha na usahlim,mršavim obrazima,odavala je sliku dobrodušne žene iz koje je izbijala neka utješiteljska mirnoća,koju je osjećao svako ko bi se nalazio pored nje.Ja sam je često iz daljine posmatrala vraćajući se iz škole.Viđala sam je u dvorištu koje je imalo najljepše ruže koje su mirisale opojno,čak i previše opojno za moj ukus,pa me je nekad i glava bolila od te snage.Više nego skromna kućica sa oguljenom fasadom blijedo žućkaste boje,omanjim prozorima drvenih,zelenih okvira,starim crijepom na krovu sa dugačkim dimnjakom iz koga se protezao sivkasti,gust dim,upadala je u oči po svojoj neuglednosti,te da nije bilo tog ružičnjaka i raznobojnog cvijeća,ličila bi na napuštenu kuću.Danas mislim,čak sam skoro i sigurna u to, da je teta Stana brižljivo održavala svoj vrt ne samo iz ljubavi prema cvijeću,već zbog takvog izgleda kuće,te je svako uočavao dvorište ukrašeno neopisivo lijepim ružama i ostalim cvijećem,pa tek onda staru kuću koja je izgledala u tom vrtu veselije i pitomije.U toj kući je stanovao Jovan.Dječak dvije godine stariji od mene,prilično neuhranjen,povučen,visok i ćutljiv.Uvijek je išao sam u školu i vraćao se sam.Skoro da smo se sudarali na ulici svaki dan u isto vrijeme,dok sam prolazila pored njihove kuće a on izlazio na kapiju koja je nepodmazana cvilela,sve dok je Jovan uz tresak ne zatvori.Na vratima kuće uvijek je stajala njegova majka, jednakom upornošću mašući,iako se on nikada nije okretao niti otpozdravljao mahanjem ruke.Imala sam utisak da se stidio zbog mog prisustva i samo bi me okrznuo pogledom i ubrzao hod,kao da se plašio da ću ga sustići i omesti u njegovoj samoći.Ja bih možda i željela to,meni je bilo dosadno ići sama,ali njegova očita poruka i žurba bi me pokolebale i ja bih odustajala od te ideje.Nastavljala bih sama ,a desetak koraka ispred mene,hodao bi Jovan sam. Ništa nisam znala o njima,sem da je stanovao sa majkom i da su bili veoma siromašni.No, jedne prilike poštar je mojoj majci ispričao da je Jovanov otac bio alkoholičar i kockar,te da je prokockao njihovu veliku kuću i od tada su postali beskućnici.Njega su iste noći ubili u tuči,a ona je sa sinom završila na ulici.Njena tetka koja je živjela u Njemačkoj, sažalila se na njih i dala im tu trošnu kuću dok se snađu za bolje. Tako se Jovan sa majkom prije tri godine doselio u našu varošicu. Jovanova majka je radila kao kućna pomoćnica u jednoj bogataškoj porodici ,koja nije važila za nešto plemenite ljude. Vraćala se kasno kući i nakon toga završavala obaveze u njihovom domu.Tek, duboko u noć,gasila je svjetlo i odlazila na spavanje.Jovanovi i moji prećutni susreti su se nastavljali iz dana u dan,i ja sam prestala i da razmišljam o njegovoj čudnoj potrebi za samoćom. Navikla na njegovo prisutvo,bilo mi je dovoljno da ga gledam ispred sebe,te sam često imala utisak da smo mnogo toga ispričali jedno drugom do škole.Sve do jednog dana dok je izlazeći sa kapije stao ispred mene i isprečio se svojom visokom,mršavom pojavom.
-Hoćeš li da dođeš na moj rođendan za dva dana - upitao je nekako smeteno i brzo, da sam ga jedva shvatila šta me je upitao.
-Na rođendan? - zbunjeno sam ga upitala ,potpuno iznenađena njegovim obraćanjem i pozivom.
-Da, na rođendan .Dođi kad želiš, čekaćemo te mama i ja.Doći će još neki drugovi iz razreda,obećali su.
-Hoću ,mirno sam odgovorila ,skrivajući radost što me je pozvao.
Jovan je kratko klimnuo glavom i brzo se okrenuo. Opet je žurnim korakom grabio ispred mene,da sam se upitala jesam li imala priviđenje da mi se uopšte obratio.
Razmišljala sam dva dana šta da poklonim dječaku o kome ništa nisam znala. Nisam znala ni kakav je đak ni kakva interesovanja ima. Odlučila sam se za jednu enciklopediju o glavnim gradovima širom svijeta. Kupila sam je od džeparca koji sam redovno dobijala od roditelja i pažljivo je upakovala u šareni papir. Ta knjiga je koštala pravo malo bogatstvo.Na nju sam potrošila džeparac koji sam skupljala skoro cijelu godinu. U četvrtak sam stigla iz škole i odlučila da odrijemam do polaska na rođendan. Bila sam prilično umorna i nakon popijenog toplog čaja koji mi je spremila zabrinuta majka,zaspala sam .Probudio me je njen poziv da večeram. Pogledavši na sat,shvatila sam da je već kasno da idem Jovanu na rođendan. Veče je uveliko palo, i bilo me je sramota da se pojavim u osam uveče. Razmišljala sam neodlučna kako da postupim i odlučih da se pojavim samo na vratima i predam poklon. Stigla sam u žurbi i gledala u pravcu prozora kuće. Unutra je gorilo svjetlo, i samo dvije siluete su se nazirale.Jovanova majka i on.
Gurnula sam kapiju i njen pisak me je odao. Primjetila sam da se zavjesa na kratko pomjerila i prepoznah Jovanov lik. Izašao je na vrata i ja se upitah da li je znao uopšte kako se zovem.Nikada nismo ni jednu riječ progovorili. Tutnuh mu u ruke tešku knjigu uvijenu u šareni papir i nespretno izgovorih svoje ime .A,on! On je stajao na doku vrata i posmatrao me pogledom kakav nikada ni prije toga, ni poslije toga, nisam ni u jednim očima ugledala. Gledao me potreseno, zahvalno,ponizno kao nekog starijeg od sebe. U očima se oslikavala tako duboka tuga i izraz neizgovorene muke ,koju brzo zamjeni širok osmjeh i radostan poziv da uđem. Odlučih da uđem na kratko pravdajući se što sam došla tako kasno. U kući je sve mirisalo na svježe opran pod i čistoću.Za stolom na kome je stajala nenačeta torta ,sjedila je Jovanova majka.Suva,namreškana usta razvukoše se u širok osmjeh i ona hitro ustade i ponudi me da sjednem. Za tim stolom se osjećala neka tuga koja je nevidljivo lebdila oko nas. Shvatila sam da se niko nije pojavio na Jovanovom rođendanu i da nisu načeli tortu čekajući još neko vrijeme.Pitala sam se koliko bi još čekali da je načnu da se nisam pojavila. Osjećala sam sa kolikim poštovanjem su me primili u njihov skroman dom.Jovan je u ćošku stola sjedio i svečano, polako otvarao šareni papir zajapuren u licu. Knjiga je zablistala u njegovim rukama i tek tada primjetih suze koje su se nakupile u uglu njegovih očiju. Zaneseno je prislonio knjigu na zažarene obraze i pogledao majku.
-Ovo je poseban dan majko! Vidiš li?
Nakon tog rođendana, Jovan i ja smo svaki dan išli skupa u školu i razgovarali o svemu.Što sam više spoznavala o tom dečku, više sam se divila njegovoj mudrosti i načinu razmišljanja na koje ga je težak život uputio. Nakon nekoliko godina Jovan je otišao u Njemačku kod tetke.Više za njega nisam čula i to mi je razdvajanje teško palo, zašto,ni sama sebi nisam mogla objasniti. Ja sam upisala fakultet i prošlo je pet godina kada mi je na vrata pozvonio lijep mlad muškarac.U mladiću ispred sebe prepoznala sam Jovana. Imao je mnogo srećniji i veseliji pogled .Zaprosio me je i poželio da mi pokaže nešto što mu je promijenilo cijeli život, i dalo vjeru u ljubav. Pristala sam da se udam za njega, a nakon toga mi je odao tajnu da je enciklopedija umotana u šareni papir,ono što mu je promijenilo cijeli život. Tri godine su , sa tortom na stolu, čekali do ponoći da li će se iko pojaviti da je načnu. Onda bi pojeli po parče torte, a Jovan je nakon toga krišom plakao ,slušajući majku kako jeca.

- Bilo joj je teško što se mom rođendanu sem nje,nije niko veselio.
I tako se evo niže i četrdeseta godina sloge, ljubavi i prijateljstva u našem braku koji još traje.Izrodili smo petoro djece , sa kojima je Jovan prelistavao enciklopediju i pokazivao tu čarobnu svjetlost koja je obasjala njegovu nekadašnju,dječačku tamu. To svjetlo nas i danas obasjava, i danas traje, završila je teta Zagorka svoju divnu životnu priču,ostavljajući me u mislima: Oni koji donose svjetlost u tuđe živote,nikad ne hodaju u mraku.