MATERICE

 - Marija, dušo moja, ustani,zakasnićeš u školu.Sve sam pripremila.

Oslonjena rukama o sims prozora i nosa priljubljenog  o hladno staklo, Marija se prisjećala i tog jutra i svih davnih jutara ,dok su suze "čekalice" ,klizile niz staklo, i sva davna jutra,kakvih više zasigurno neće biti. Pahulje su se sudarale u letu ,nošene sjevercem koji ih je raspršivao poput laganih perceta,koja su se lijepila na zemlju, drveće,stakla,kape i upadale u oči žurnih prolaznika ,koji su  očima treptali  i grabili kroz snijeg.
Bjelina.
Snijeg se nečujno spustio na drveće i polja, i pokrio ih u ćutnju ,do novog proljeća i buđenja u mirisna jutra.

- Koliko ljepote i melanholije nosi svaki zimski dan,toliko i tuge u sebi- pomislila je Marija prisjećajući se tog, i mnogih sličnih jutara. Majka i zimsko jutro, ni nalik ovom.Oporo i hladno, prijeteće i oštro. Nije se imalo ni ogreva dovoljno. Ni hrane.Ni zimske odjeće i obuće. Svaka nova zima koja je pristizala, kao da je nosila sa sobom i sepet novih briga i tihih uzdisaja majke, kad svi zaspu i ostane sama,kraj zagašenog šporeta. Šparala su se drva. Išlo se rano na počinak da poneko drvo više, pretekne za još koji dan. A, to jutro, hladno sa plavom sumaglicom i kapljicama snijega, koji provejava u brzini i natapa zemlju ,okorelu i tvrdu od mraza. Soba mlaka sa mirisom uštipaka i mirisa ljubavi.

-Hajde janje moje,pa da te vodim u školu. Pripremila sam ti čizmice, ogrejala kraj šporeta,da ti ne zebu noge.

Pogledala je čizme o kojima je majka govorila.Čizme njene, koje je dobila od strina Petre ,davnog Božića. Koliko zima su dočekale i ispratile.,ali još nisu propustile vodu.

-Majko, ovo su tvoje čizme.Kako ćeš ti? U čemu?

-Lako ću ja, ne brini.Tvoje cipele ne mogu jutros po ovoj zimi.Obuj moje čizme.Obuj dvoje čarapa pa čizme,da ti ne ispadaju.Velike će ti biti. 

Ćutala je .Završila je oskudan doručak i pogledala majku.

-Da ipak obujem svoje cipele, u čemu ćeš ti da me ispratiš?

-Ne sekiraj se, janje moje, lako ću ja. Tvoje noge su nježne .Navikla sam ja na zimu.

-Krenule su. Majka je obula vunene čarape i nazula papuče. U papučama je krenula. niz snijeg dubok i hladan.Cjelac. Sipao je cijelu noć dok je sjeverac urlao kroz golo granje drveća.

Hodale su koliko su mogle jedna uz drugu. Majka je često zastajkivala ,jer su joj papuče ostajale u cjelcu .Čarape su se kvasile i otežavale hod. Na njenom licu nije bilo ni  traga tuge ni težine  nimalo lakog života. Nosila je u promrzloj ruci Marijinu tašnu punu knjiga. Tri kilometra do škole i tri kilometra nazad do kuće. U čarapama mokrim sa hladnim nogama.

-Majko, daj mi makar torbu,nosiću je ja.

-Neka janje moje, majka će. Teška je tebi ova torba.Stavi ručice u džepove da ti ne zebu.

Na hladnim i promrzlim obrazima njene majke, isijavala je ljubav.Činilo se da osvjetljava put kojim su išle i topi cjelac pod nogama.

-Više od studeni po obrazima i rukama, stezale su me majčine mokre noge-mislila je Marija.

-Do škole ,već su bile potpuno mokre i šljapkale pune vode.Mraz ih je stezao poput obruča i sve više usporavao hod.Dok su stigle pred školu,majka je bila potpuno mokra. Nije je bilo stid majčinih velikih čizama. Imala je utisak da sijaju sjajem i ljepotom, kao što ni kod jednog djeteta ne blješte. Mislila  se, kako je majka došla kući, i koliko vremena joj je trebalo da uđe u polu hladnu kuću, gdje ne može ni osušiti čarape .Imala je nekoliko vunenih čarapa. I tako svako jutro, do škole.Dok se jedne suše nekoliko dana, druge se kvase.Marijino sjećanje je ponovno oživljavalo škripanje snijega pod nogama, i mraz svakog novog jutra do škole i nazad, dok su suze klizile niz tople, od toplote, zažarene obraze.

Jutro je svanulo poput onih davnih.Sa fijukom sjeverca i plavičastih iglica mraza. U toplini luksuzno opremljene sobe, kraj šporeta ležalo je nekoliko pari vunenih čarapa. Majke nema već deseta godina. Marija je  u tom  prisjećanju, laganim pokretom ruke, gotovo pobožno, uzela par vunenih čarapa, i osjetila hladnoću i vodu kojom su bile natopljene.Osjetila je prisustvo majke i daleke ljubavi kojom je ušuškavala  njene male ,dječije noge i jednu nježnu ,malu djevojčicu.

Sveta nedelja i Materice.Praznik svih majki i jedne posebne majke.

-Srećan Ti praznik Majko,prošapta Marija, stiskajući vunene čarape uz svoje lice. Kvasile su se suzama, kao što su se snijegom kvasile u hladnim, dalekim jutrima. Nedostaješ da te ugrijem i poklonim najtoplije čizme koje si zaslužila. Odmaraj dušu u toplim Rajskim predjelima. Tvoja ljubav je nemjerljiva.Volim te

Pahulje su se lijepile o stakla i kao da su ispisivale jednu posebnu ljubav ,posebne majke.