ŽIVOT JE TO

 Znate onaj osjecaj kada sve u vama živi ljepotu stvarnog trenutka i kada pomislite da ništa ne postoji van tog prizora, koje i tjelesno i unutarnje oko može obuhvatiti. Udahnete duboko sa zagrljenom šoljom mirisne vruće kafe u rukama, i osjetite kako vas napušta sva ovozemaljska briga i napetost. Sjedim na pjeskovitoj obali mora i posmatram tu nepreglednu vodu, u kome se pretaču sve nijanse od zelene do plave, i opet tako ispočetka ,dok se tišina i mir valjuškaju po površini malih talasa, a u duši caruje spokoj. Iz ovog parčeta raja, jato galebova mi ne otkazuju dobrodošlicu, koji istini za volju, čak ni ne obraćaju pažnju na mene. Oni lete i lete i ispuštaju zadovoljne krike životu i nebeskom prostranstvu, pa mi se na mah čini da se to skup anđela uhvatio za ruke ,pa kruže oko mene i mora ,dok me preplavljuje neki drugačiji mir od onog koji inače prepoznajem kad mi je dobro. Kao u nekom usporenom filmu gledam kako šire i priljubljuju krila , pa ih opet šire i priljubljuju uz gracilna tijela, i žive svu tu veličanstvenost zvanu -ŽIVOT. Pogledom tražim galeba Džonatana, i od svih njih, baš svaki mi se čini poseban i svoj. Preleću mirno po tom prostranstvu, pa se nekom, sasvim običnom čovjeku, sve to čini gubljenjem vremena, ali oni tačno znaju kuda su se uputili, za razliku od velike većine nas, koji mislimo da nekamo idemo, a samo se vrtimo i vrtimo u krug. Čarolija boja, od pijeska koji ima jaču preplanulu boju što je bliže vodi i mom pogledu, do raznog, puder colorita tih sitnih čestica ,što su dalji od mene ,pa do veličanstvenih nijansi neba i mora... U srcu se navlači nešto nalik golicanju sjete koja može izazvati i suze,ako se usresredim na tu zamku izazvanu trenutkom ljepote, i odmahujem glavom ,kao da tako srcu šaljem naredbu da ne talasa previše sa emocijama. Ovo se zove život, kada samo sjediš i uživaš u trenutku i trenutku ,svakom zasebno , i što bi morala plakati zbog toga? A, opet, vrag bi ga znao zašto, srce me opominje na previše meku strukturu od koje je sačinjeno ,pa mi ipak kapi suza pođoše niz obraze, valjda se od ljepote isto plače, i sve ti nekako nebeski lijepo i čudesno. Uspjevam li to pored svog ludila današnjice ostati budna ,mlada i živa duhom? Upjevam li to zadržati sve osobine čovjeka ,ali onog prvobitno zamišljenog, a ne ovog posrnulog i dozlaboga uništenog i ukalupljenog tuđim pravilima i tuđim kalupima? Sa nekom pritajenom slašću, gotovo , ohološću,razmišljam o bjelosvjetskim protuvama i nakazama ,koji pokušavaju prekrojiti svijet po ličnoj moći i vlasti, pa se osjetih nadmoćno u odnosu na njihove sitne i bijedne figure ,koje uprkos tolikom novcu,ne znaju za ovo bogatstvo koje okušam u ovim trenucima. Jednostavnost ,predanost, bezbrižnost,pripadanje , ljubav,mašta... Znate li zapravo da trenutno ne sjedim ni na kakvoj obali mora ali joj pripadam? Imam moć da osjetim i prizovem svu ljepotu života i kada fizički ne pripadam tu. U snu i na javi ,mogu da živim život kakav baš želim,očišćena od svega. Mogu da pohodim morima, da odem na Tajland ili Tibet, da se zaustavim na puteljku prepunom golubova i nahranim ih slušajući njihovo gugutanje, da za nekoliko minuta raspalim vatru u kaminu u nekoj planiskoj kućici ,dok osluškujem kako škripi snijeg pod ljudskim stopama i cvile vrata načeta zubom vremena. Eh,taj život oni nemaju. I rekla bih, to je pravi život ,vrijedan života. I premda i nije baš sve uređeno kako bi ti želio da bude, navikneš se i naučiš na to i počneš da hodaš po taktu ritma koji nije kakav si podesio - bolji je od toga! To tek kroz vrijeme shvatiš, kad priznaš i životu i sebi, da je sve baš kako je trebalo biti,i da taj stari ,iskusni i mudri lisac - život, uvijek zna najbolje. Nakloniš se sa poštovanjem i kreneš u osvajanje nekih novih izazova kojima te rijeka života nosi. I poželiš samo jedno, da imaš dovoljno mudrosti, strpljenja, dobrote i mira u sebi, da sa povjerenjem primaš talase života koji zapljuskuju obale tvog prolaznog bića koje treba da ostavi jasan i vidljiv trag iza sebe. Zato si valjda i došao u ovu predstavu zvanu ŽIVOT.