Nerazmišljajući skočio je kroz prozor učionice,dok je dosađujući se na času fizike, povremeno zjakao van i ugledao žuto,skvrčeno tijelo njegovog vjernog Skota... Trčao je kilometrima noseći ga u naručju i kroz glasan plač hrabrio poslušnog i odanog, starog prijatelja kome je vrijeme isticalo.Veterinar je uspio da ga spasi. Ostao je bez glasnica ali živ! Neko zao je pokušao da ga otruje .Nekome zlom je zasmetalo njegovo povjerljivo i odano hodanje uz noge učenika dok ih je ispraćao do školske kapije i opet dočekivao jutrom uz glasan i veseo lavež.
Nakon te epizode Petru je iznenada skočio ugled i odjednom su svi željeli da budu u njegovom društvu. Iznenada je dobio toliko prijatelja koji su ga tapšali, koji tobož bez njega nisu mogli odigrati fudbalsku utakmicu ,koji su htjeli da budu sa njim na slici školskih novina koje su pisale o njegovoj požrtvovanosti. Samo kod njega se ništa nije promijenilo. Petar je i dalje u " turskom sjedu" češkao svog , do smrti vjernog prijatelja, kome je komadiće hrane stavljao usta, jer više nije imao siguran refleks gutanja. Jednog dana mu se pridružila Jana. Nenametljivo i ljupko se osmjehnula i sjela pored njega ,držeći u ruci flašicu za bebe.Izmiksala mu je obrok kod kuće i na taj način su od tada, svaki dan hranili Skota. Činilo mu se da je Janu oduvijek volio, a tog dana je u srcu prepoznao onaj smisao življenja za kojim neko traga cijeli život i nikad ga ne pronađe. Skupa su djelili svoje užine, šetali,bili najzanimljiviji par na maturi,obećali se jedno drugom i skupa jednog dana pokopali starog i vjernog psećeg prijatelja.Skupa su slušali tišinu,hvatali u dlanove jesenje kapi kiše, plakali zbog tužnih ljubavnih filmova i smijali se i kad se drugima činilo da nema razloga za smijeh. Skupa su umirali priljubljeni jedno uz drugo, sahranjujući onog kišnog dana njihovo jedino dijete ,koje je zauvijek zaspalo samo nekoliko dana po rođenju. Bila je njegova plemkinja i vječita djevojčica, mliječni mraz u januaru i plavi jorgovan u maju , tihi povjetarac koji se spušta na klasje žita i oluja koja razvaljuje sve tuge srca donoseći slatko olakšanje. Bila je njegova prečica do zvijezda i puteljak do snova. Bili su jedno drugom zaklon od nevremena.
Biću dobro,obećavam- pokušao joj je dati obećanje u koje ni sam nije vjerovao.Ovog puta je napad bio jači nego ikada. Za svojih osamdeset osam godina nije ostavljao Janu samu, više od jednog dana ,pa čak ni kada je išao u bolnicu na inhalacije.Negdje usput kroz život, pokupio je tu srčanu astmu, i često se šalio sa njom da ga to njena prevelika ljubav guši. Držao je za ruku i gledao, kao onog dana kada je sjela pored njega da nahrane starog, dobrog Skota. Oči plavog dječaka su tog dana oćutale najljepše riječi ,ali svejedno, ona je znala napamet svaku neizgovorenu riječ i godinama ih je tako slušala iz njegovog pogleda. I danas ih je ponovo čula ,držeći ga za ruku dok je čekala ambulantna kola hitne pomoći da dođu po njega. Da mu opet udahnu život i vrate ga za neki sat ,dok se njoj činilo da je to čekanje predugo i strašno i beskrajno.
- Idem ja i nemoj da te čekam dugo- kroz ropac je rekao i jasno pogledao u nju, oćutavši sve one riječi koje je godinama slušala iz njegovih očiju.
U dubokom gnijezdu njegovog pogleda prepoznala je bijelu gugutka koja je blistala ,okupana svjetlošću. I opet je čula sve prećutane riječi . Prhnula je i dugo klepetala krilima, nošena zovom nekog dalekog puta.
Нема коментара:
Постави коментар