Milan i Desa su izrodili petoro djece ,od
kojih su troje,skoro jedno za drugim
umirali i sahranjivali se uz suze i jauk
,majka Dese, i teške uzdahe ,oca Milana . Na velikom, seoskom groblju su ostavili dvije kćeri i jednog sina.
Ostali su im Vukašin i Dušan. Podvukao se strah i neka ledena jeza u majčino srce
da i njih neće moći otrgnuti od smrti i da će joj kuća ostati gluva i pusta. Prokleta
. Oboje su se u sebi pitali šta se to dešava i zašto im djecu smrt iz
naručja otima, ali nisu o tome govorili jedno drugom.Kao da su se plašili da
će potvrditi neku zlu kob ako o tome naglas
progovre. Išli su za poslovima, orali njivu ,gonili stoku na ispašu, i usput pogledavali ćutke jedno u drugo i bolom u
očima se sporazumjevali. Vukašin je u to vrijeme imao 6 godina a Dušan dvije
godine manje.
Bio je prvi avgust i
skupljalo se sijeno u stogove. Nedaleko od livade gazda Milana , nalazio
se izvor čiste,hladne i prozirne vode. Koliko puta se na njenom koritu Milan napio direktno iz svoje ruke. Lijepila
se za usne poput tek odvađenog meda, dok su zubi trnuli od hladnoće njenih
dubina.
Poslali
su malog Vukašina da donese vodu u vedru . Dušan ga je uvijek u stopu pratio, i
Vukašin je imao zadatak da dobro motri na brata, međutim taj dan Dušanu nisu dali da ide. Zbog velike vrućine i što će se brat brže vratiti sam, a
trebalo je i puno vedro da donese.
Sunce je baš
pripeklo, što bi rekli seljani, a malena glavica je odmicala i bila već
podaleko, dok ga je majka Desa ,rukom
nad svojim očima, svo vrijeme gledaala, žmirkajući zbog sunca. Uzdahnula je
nekako teško i duboko. Otkako je svoje troje djece izgubila, imala je
taj neki bolan uzdah ,koji je išao pravo iz ranjenog srca.
Nastavila je
vilama bosti sijeno i trpati u stog koji je još malo bio dovršen. Već kad su
dovršili sve i naslonili se ispod
hrasta da se skriju u parče hlada ,majka
Desa skoči
-Kuku
Milane, đe nam je dijete? Mi već sijeno skupismo a njega nema.
Pogleda je
Milan i sam zabrinut, ali samo odmahnu rukom
-Boga ti
ženo, šta đe je do sad? Dijete ko svako dijete, zaigro se. Idem po njega.
I krenu
Milan skrivajući nelagodu i žureći da što prije dođe do izvora. Na desetinu
koraka ispred ,ugledao je ispruženo tijelo .
Vukašin je
ležao modrih usana i izgoreo od Sunca, po licu i rukama.Podigao je mlitavo dječije tijelo i ugledao na nozi ujed zmijskih zuba. Kao obezglavljen okretao se oko
sebe i tražio bilo kakvo parče tkanine da mu priveže iznad mjesta na kome su se
vidjele dvije ranice.Prepoznao je ujed zmije. Kao mali i on je opominjan da se
zmije zavlače među kamenje,da ih ima u
travi,kod vode, a viđao je ujede. Dva puta je komšiju Uroša ujela zmija i oba
puta je preživio.
Nervozno je
strgao svoju majicu , iscjepao duž šavova
i svezao iznad mjesta ugriza. Noga je već počela crveniti i oticati. Znao je Milan da ne smije
da trči ,da se otrov može proširiti zbog pojačane cirkulacije. Kretao se
oprezno olovnim korakom ,moleći Boga u sebi da mu sin preživi.
Kad ih je
Desa ugledala , pokrila je rukama usta i pisnula prigušeno dok su joj suze
kvasile lice i drhtavu ruku.
Do kuće im
je trebalo punih sat vremena hoda. Zastajkivali su povremeno i pipali žilu na
vratu ,koja je sve slabije dobovala. Pozvali su
baba Jelu, koja je znala o travama sve, i
namještala polomljene zglobove tako spretno, da se ništa nije primjećivalo
nakon lomova. Smješala je neke trave i naredila im da mu daju svako pola sata
do uveče, između toga da ga poje vodom,zbog temperature i opekotina od Sunca. Ako
mu temperatura do jutra spadne, ostaće živ, ako
ne spadne ,teško njima.
-Tako,
pojite ga vodom i umotajte u mokar čaršav. Mlad je,nadam se da će izdržati.
Odoh ja,a vi se Bogu molite. Samo ga On može spasiti. Srećno!
Tu noć
uzdrhtala od zebnje pogleda Desa u nebo i progovori
-Nemoj mi i
njega uzeti Bože.
Klatila se
na dovratku otvorenih vrata i grozničavo ponavljala jedne te iste riječi, koje
su bile više nalik očaju,nego molitvi.
Tu noć kad
je san savladao,usni Desa sjajnu kočiju
koja se spuštala iz neba pravo, i iz
koje izađe starac bijele brade i uze joj
Vukašina iz naručja. Dok se ona
otimala i rukama branila svoje muško čedo, starac progovi ljutitim glasom .
-Moliš se
Bogu Deso, a zaboravila si na kućnu
slavu. Zaboravila si da me slaviš Deso. Ja sam Sveti Ilija Gromovnik. Kreni me slaviti ili ću
ti njih dvojicu uzeti.
Probudila se
Desa u znoju dok joj je srce tuklo i u
slepočnicama. Doteturala se nekako do ormara i ledenim rukama izvuče bijelu platnenu jastučnicu ,vezom obrubljenu,
umotanu i skrivena od očiju. Sa strahom odmota snježno bijelo platno, i ugleda
ikonu Svetoga Ilije.
Posvećeno se prekrsti dok su joj iz očiju lile
vruće suze i privuče grudima istesan lik Svetog Ilije na pravilno obrađenom drvetu.
Milanovi su odavno prestali slaviti slavu i ona svekra i svekrvu nije ni
upoznala. Oboje su poginuli utovarajući sijeno u kola koja su se prevrnula na
njih.Milan je imao deset godina i odgojili su ga stric i strina. Ni oni nisu
slavili slavu. Stric mu je bio u partizanima i nije želio ni ikonu držati u
kući. Dao je Milanu kada je kretao iz njihove kuće da nadniči u drugo selo.
Tamo je i upoznao Desu i oženio je. Ona je znala za slavu ali je čekala da je
nekad počnu slaviti. Uvila je ikonu u bijelu jastučnicu i zaboravila na nju.
-Sačuvaj mi
Ga Sveti Ilija da ti ime slavim i pominjem milost Božiju prema ognjištu mom.
Slavićemo te ,Bogom se zaklinjem, samo nam ostavi i zaštiti Vukašina i Dušana.
Osvanuo je
drugi avgust, praznik Svetog Ilije Gromovnika. Vukašin utrča u sobu veseo,
bistrog pogleda i potrči majci u zagrljaj. Temperatura je potpuno spala a on se očito ničega nije sjećao.
Milan i Desa grleći svog sina zavjetovaše se
Svetom Iliji da će ga od iduće godine slaviti.
Tako i bi...
Od tada je
prošlo petnaest godina. Vukašin je imao dvadeset i jednu godinu a Dušan
devetnaest. Kao i svi, tih šezdesetih
godina, odlučiše i oni da napuste selo i krenu u grad za poslom, a možda i
fakultet upišu pa postanu nešto u
životu. Da se ne muče kao majka i otac .
Zima je bila
na pragu. Vukašin je dobio posao u fabrici ,a povešće i brata.Naći će se i za
njega nešto, samo da se prvi neko probije, poslije je lako.
Ispratiše ih
Milan i Desa teška srca dugo mašući za njima. Pored žive muške čeljadi osta
ognjište pusto i prazno.
-Za slavu
našu ne zaboravite doći- vikala je za
njima dok su se udaljavali prema stanici autobuskoj.
Uđoše u kuću
ne progovorivši ni riječ. Svako je svoje uzdahe zatomio . Milan priđe šporetu i uze žarač , tek nečim da uposli
ruke. Desa svoje sklopi u krilo pa ko da
ne zna kud će s njima ,gužvajući suknju,zaplaka. Odjednom nema koga da grli. Moraće ih čekati da povremeno dođu. Podsjetila ih je za
krsnu slavu da dođu, a Bog sami zna da li će moći i kad? Tek se tamo
trebaju snaći . Otišli su za Sarajevo. Daleko je to...
Slika preuzeta sa googla
Slika preuzeta sa googla

Нема коментара:
Постави коментар