LjUDI BEZ SRCA NIKUD NE STIŽU

Ispričala mi je prijateljica jednu ,pa skoro nevjerovatnu situaciju.Na fejsbuku je,već nekih šest godina.Isključivi razlog otvaranja njenog profila je bio taj, da se spoji sa svojom generacijom koja se rasula što zbog rata, što zbog egzistencije, po bijelom svijetu. Sa nekima je više, a sa nekima manje kontaktirala, no svakome je slala zahtjev za prijateljstvo,koga je zapazila na fb.ili ga se sjetila. I,tako nakon skoro godinu dana prijateljstva na fb. sa drugaricom iz djetinjstva, sa kojom je čak išla i u obdanište, pa u osnovnu školu i povremenim viđanjima, sve do rata, odluči da joj u inboks pošalje poruku sa lijepim željama i iskrenim zanimanjem za njen život, porodičnu situaciju, njenim zaposlenjem, ukratko, za sav njen život od 1992.godine do danas. Jedinu informaciju koju je pronašla na fb.jeste da sada živi u Američkim Sjedinjenim Državama i da je u braku. Kaže da se iznenadila kada je u inboks ušla da od tada niti jednu rečenicu nije sa njom prozborila.Jednostavno, kako sama kaže, čudno joj je bilo da se tek tako uključila ponovo u njen život, a da je ništa nije pitala niti ona nju. Napisala joj je ukratko o radosti koju je doživjela zbog mogućnosti ove globalne mreže i o nepreglednom sadržaju svih prijatelja iz djetinjstva i poznatih.Ispričala joj je ukratko o njenom životu i upitala je sve što je zanimalo ,želeći joj svu sreću kroz naredne godine. Kako je bez odgovora prošlo neko duže vrijeme, opet joj je napisala par rečenica sa naglaskom da se nada odgovoru i pored silnih obaveza i tempa koje sigurno ima u SAD.i vremenske razlike. Poslije nekoliko dana dobija odgovor od drugarice, kome se iskreno obradovala.No, sadržaj je bio prilično zbunjujući. Napisala joj je doslovno :"Zdravo, drago mi je za tebe, mi smo sada virtuelne prijateljice" Kada joj je moja prijateljica napisala kratko :" Šališ se?" i sačekala neko vrijeme na odgovor kome se više nije nadala, dobila je opet škrto objašnjenje. "Ne, ne šalim se.Biti virtuelan danas je mnogo jednostavnije i lakše.Ne obavezuje, ne zamara i to je uostalom naša stvarnost.To je normalno svugdje. Pozdravljam te i želim sreću. I,nemoj se mnogo zanositi sentimentalnošću.Ljudi su se izmjenili i bore se za svoje parče sunca, niko više ni za koga nema vremena. Sve najbolje." Nakon ovoga je prijateljica dugo zurila u sva ta slova,kako kaže, ne shvatajući kuda ide ovaj svijet.Napisala joj je samo tri rečenice u inboks :"Oprosti,ne prepoznah da si iz druge dimenzije.Ja i dalje živim i ne pripadam tom svijetu.Ipak sam pogriješila kad sam ti poslala zahtjev.Zbogom " Pa, se sada i ja u svom srcu iskreno pitam,kuda ide ovaj brod sa posadom koja je kupila kartu,rekla bih, jedino za Titanik. Nestvarno je i nerealno koliko je otuđenosti,koliko su se ljudi unijeli u nevidljivu dimenziju, što kaže moja prijateljica ,u ovaj,nevidljivi virtuelni svijet , zaboravivši svoje srce i zamjenivši ga sa sličicama srca, misleći da će svoje pravo srce,ono srce u grudima, zaštiti i sačuvati.A,koliko se zaprvo tako to srce pretvara u drveno, i koliko se tuga useljava u sve nas.Koliko pored sebe više nemamo nikoga i koliko postajemo sami , a kao takvi, i osuđeni na izumiranje. Šta se desilo sa ljudima!? Koliko je tuga uspjela okrenuti ljude?Da li tuga ili zloba ili neka borba koja gubi sav svoj smisao kao takva, a prestaje i biti borba, već nešto što je još veća usamljenost.Beskrajna usamljenost..Pitam je samo, da li kap iz okeana može opstati sama ako se ne vrati u okean, ili će za tren ispariti na suncu koje treba da grije a ne da bude usud za tu kap? Hoće li jedan osmjeh koštati to srce koje se podmlađuje brigom za druge ili će otvrdnuti toliko da neće služiti ni njoj samoj? Postajemo li plastični roboti sa daljinskim upravljačem u vlastitim rukama? Nevjerovatno! " Mi smo sada virtuelne prijateljice"! Pa , oprosti molim te na drskosti, ali da li si tako virtuelna i sa djecom, i sa suprugom?Da li se preko neprobojnog zida ljubite i razmjenjujete nježnosti ili je to tvoje srce već toliko naučilo na kontrol rimout da i te osjećaje čuvaš samo za sebe?Ili se nadaš da si cool i svojim najbližim.Kako je moguće da tako nešto, neko izjavi? Kažem ti draga moja, poslala si tvoje srce na duboko spavanje.Probudi ga što prije!Probudi ga ako već nije izgubilo moć da voli i da kuca za nekoga koga voliš,ili za onoga, koga ti je žao.Pa, da čuješ kako se uzlupa zbog nečije boli i pusti one ljekovite suze koje ozdravljuju svo biće. Ili da ga čuješ živo kada se uzraduje zbog nečije sreće!Ili da sva ustreperiš na dozivanje tvog čeda i onog ljekovitog "Mama".Požuri,probudi ga ,dok ga se nesvejsno ne odreklneš i ne postaneš čovjek bez srca!