SIVAC
Kuda Stojane, tako žurno? Kuda?
A,moj Ibro u ovim godinama ne može se
nigdje ići žurno. Ne slušaju noge,al srce me nosi.Još koji dan pa valja
putovati.
A,kud
putovati moj Stojane?
Tamo
gdje nam svima valja ići.Biti spreman i čekati prozivku,moj Ibro.A , nešto i
osjećam da je moj red sve bliže.
Eh, Stojane moj, neka već jednom dođe ta tišina po mene, i to što prije.Da se završi ova bol, ne mogu
durati više.Nije insan ni za što kada nosi taj ledeni brijeg u sebi namjesto
toplog srca.Nakon tih riječi naglo se ućuta i teško uzdahnu.Pogled mu je
prelazio preko uredno pripremljenih njiva koje su čekale da se spusti sjeme u toplu,pooranu zemlju.U očima mu se prostirao zamrznuti jad
i neka stvarna muka koja nije bila od običnih problema.Bol je bolovao Ibro
ćuteći svoju bol. Tek rijetko bi rekao kao danas koliko priželjkuje da iščupa
iz njedara tu muku koju je jedva kadar nositi.Kleo je Ibro svoju sudbinu već
koliko godina.Nekad pijan dočekujući zore a nekad trijezan glasno jecajući dok
ne promukne i umorno padne na pod, te tako sklupčan zaspe nemajući volje ni do
kreveta da ode i spusti se.
Ostao je potpuno sam ,sad već skoro deset
godina. Često se u nevjerici pitao zašto baš njega da takvo zlo zadesi, zašto
baš njega?Opet je u srcu osjetio tu ledenu mećavu i huk zla koji se nadvio nad
njegovu kuću.Da je bar mogao znati ,nekako bi spriječio to.. Godinama je to
Ibro prebirao po glavi, dok se sve te misli nisu smrvile u prah sa jedinom
željom da mu smrt učini uslugu i odvede ga što prije.Nekad je Ibro sam sebe
toliko mučio glađu i nespavanjem da se činilo da je patnju zamjenio sa nekom čudnom vrstom slasti.Kao da
je počeo uživati i voljeti tu svoju muku. Nije joj se odupirao više ,počeo joj
se predavati u nekom zanosu lijući suze, razmišljajući o nekim prošlim lijepim
i srećnim danima.
" Ne vrijedi moj Ibro ne može se živ
crći",govorili bi ljudi gledajući ga kako sagorjeva u svom bolu.
Te večeri nije bilo struje.Plamičak
svijeće se uspinjao i vitlao po zraku pa se opet vraćao kao da uzima zamah.Dvije
leptirice su se sudarale kružeći oko tanušne svjetlosti i činilo se da igraju
neku predstavu u polumraku. Ibro je još malo sačekao da čuje topot konja svog
Sivca , da se pozdravi sa svojim plećatim i kršnim sinom Damirom,da
proeglendišu po koju i da ode spavati budeći se sa prvim pjetlovima i
započinjući novi dan..Ali,te večeri se samo jaka kiša čula .Ibro je nekoliko
puta otvarao vrata jer mu se činilo da sad čuje da Damir dolazi,ali je to bio
samo huk vjetra koji je nosio kišu u svim pravcima kvaseći i ulaz na vratima. Vani je bio samo gust,lepljiv mrak koji je
uvlacio neki čudan strah zbog koga se Ibro čudio i sam sebi i pitao se,šta mu
je.Pa nije prvi put da je nevrijeme a nije ni prvi put da Damir zanoći kod neke
cure i ne dođe i po dva ,tri dana.Nakon toga bi dolazio kući nekako smeten a
zadovoljan i Ibro ga je često zadirkivao da će se ofucati kao mačak u februaru
ako tako nastavi. A bilo mu je drago, osjećao je pritajeni muški ponos i
zadovoljstvo što ga cure salijeću i što se utrkuju koja će da zadobije njegovu
pažnju.Često ga je krišom posmatrao i rastao od zadovoljstva što je njegov
Damir tako visok i lijep.Likom na pokojnu majku. Ona je umrla kad mu je bilo pet godina i Damir je se sjećao tek po nekim nejasnim slikama
koje su ostale urezane u njegovom srcu..Ono što je zapamtio bio je njen miris i
tople zelene oči kojima bi dugo gledala svog sina prije nego bi on utonuo u
dječiji san. Ostao je sam sa njim nakon smrti njegove Dane. Imali su brak kakav
se samo poželjeti mogao i malo vremena
da bi uživali u toj ljubavi i poštovanju.Često se prisjećao Ibro njenih riječi
kojima kao da je i naslutila odlazak. Često bi govorila :" Znaš Ibro,ne
znamo koliko ćemo trajati ovde, zato je važno svaki dan živjeti.Onako
istinski,pravo. Biti veseo i srećan i kao takav i otići.Da svi znaju tvoj
osmjeh i da se i tužni utješe" Dana
je umrla od sepse.Zavukli je ljekari govoreći da joj nije ništa.Bolio je stomak
danima i kada su je napokon primili u bolnicu i ustanovili da je puklo slijepo crijevo, bilo je kasno. Ibro je bio
očajan.Danima je lutao ulicama kao polu lud želeći da se osveti onima koji nisu
opravdali humanost i znanje struke, koja
je nalagala ljudskost, pažnju i dobru dijagnostiku. Želio je i da ubije ljekare
koji su je vraćali kući nakon prelgeda, da im se osveti,smišljao je kako će da
ih tuži...Ništa od toga nije uradio.Progutao je svoju bol i okrenuo se sinu
koji mu je ostao kao utjeha na njegovu ljubav.Toliko je ličio na majku! Toliko
je imao i srce čisto kao Dana.Toliko se isto smijao kao ona..Malo, po malo i
Ibro je počeo da se oporavlja.Rastao je i on sa Damirom.Bivao je i on uz njega
bezbrižan, nasmijan i djetinjast.Nije se više ženio.Tako je odlučio.Mislio je
da niko kao njegova Dana neće voljeti Damira i bojao se.Plašio se da ne
iznevjeri svoju ljubav prema njoj. Njih dvojica kao dva jablana na poljani koja
su odolijevala svim nepogodama i vjetrovima.Jedan uz drugi i jedan sa
drugim.Pravili hlad jedan drugom i štitili se od čestih mećava. I tako dok
Damir nije ojačao. Izrastao je u
snažnog,pametnog i skromnog mladića. Odgajio ga je Ibro kako je znao i
umio.Onako kako mu je srce govorilo da bi njegova Dana isto postupala u nekim
situacijma.Njegove oči u kojima se ponekad
vidjela duboka tuga,znale su da zaiskre srećom uživajući u smjehu i
radosti njegovog sina dok je postavljao bezbroj pitanja iz radoznale dječije
glavice. Ponekad ga je znao pitati da li ga mama sad gleda ili da li
ga ne voli kad je morala otići.Pregurali su sve njih dvojica.Svako zlo doba i
sada je Ibro mogo da odahne.Čekao je snahu da dođe u kuću i ispuni je
unučadima.Radovao se već unaprijed gledajući kako ga čupaju za bradu i kako ih
uči da jašu Sivca.Budila se u njemu neka neobjašnjiva živost i ushićenje.O
svemu je Ibro večeras mislio čekajući Damira a nije mogao zaspati.Prvi put je
imao neki strah i srce mu je bilo uznemireno.Svaki čas je izvirivao van
pogleđujući na stazu koju je mrkli mrak poklopio. Nešto se uvuklo u njega.Nešto neobjašnjivo teško i
podmuklo.Nedugo potom začuo je rzanje i tako poznat topot njegovog Sivca.
Istrčao je van radosno tepajući njima dvojici:"Evo moje dvije
barabe.Ah,nevremena večeras mila majko,udaraju gromovi ko da će neka teška nesreća,nedao Bog.Hajde u kuću
Damire da se sušiš,sve sam nam davno pripremio" .Prilazio je Sivcu i on je
došao do Ibre ali bez Damira i uznemiren.Propinjao se na prednje noge i glasno rzao zabacujući glavu na kojoj
se griva vijorila u toj noći,u toj teškoj noći. :"Šta se desilo jadan
ja",preplašeno je vikao Ibro,obraćajući se svom konju koga je odavno kao
mladunče ostavio kod sebe i othranio. Našao ga je u šumi samog i preplašenog.
"Šta se desilo,pričaj nesrećo
jedna.Gdje je Damir! " Vukao je Sivca za grivu,nadjačavajući se sa grmljavinom
i kišom koja je sipala silinu vode na Ibrovo
lice.:"Govori,ubiću te!" Sivac je rzao i okrenuo se kasom u noć
jureći i nijemo pozivajući Ibru da krene za njim.Uzevši baterijsku lampu
sustigao je Ibro Sivca, skočivši u
sedlo dok mu je u grudima srce tuklo jače od gromova te noći.Sivac je galopom
jurio,činilo se do na kraj svijeta. Zaustavio se kod drveta gdje je Damir kao
mali volio da se igra dok je Ibro skupljao sijeno.To je bila njihova livada i
njihov orah pod kojim su sjedili dok su odmarali nakon skupljanja ljetine.
Pričao je tu Ibro svakakve priče malom Damiru a često se prisjećao i njegove
Dane živo budeći njen lik pred Damirovim očima.Zaustavio se Sivac tu,pod tim
njihovim skloništem od sunca i od ljudi.Pod tim čarobnim orahom koji je mnoge
uspomene upio duboko u korijenje.Pod orahom uz koji je i Damir stasavao.Ibro je
skliznuo sa leđa Sivca i kleknuo pored prilike koja se nazirala naslonjena uz
drvo. Drhtavim rukama je jedva pogodio prekidač baterijske lampe. Obasjavši
lice Damirovo vrisnuo je.Krik je nadjačao grmljavinu koja se prolamala nebom
povremeno sipajući varnice i obasjavajući slomljen Ibrov lik i Damirovo
beživotno lice koje je bilo sprženo gromom. Prislanjao ga je uz sebe i ljubio
jecajući.Klatio je beživotno tijelo njegovog sina dok nije pred zoru, obamro od
tuge, legao pored njega.Svo to vrijeme je Sivac ležao pored njih rzajući i na
čudan način,gotovo ljudski propratio Ibrovu tragediju. Patiili su obojica te
noći spojeni dubokom ljudskom tragedijom.Seljani su ujutro pronašli Damira i
Ibru.Dan je osvanuo sunčan kao da se ništa,
u noći prije ovog jutra nije
dešavalo.Samo je orahovo drvo koje je bilo potpuno oštećeno na jednoj strani na
kojoj je Damir nepomično sjedio, zauvijek naslonjen,nijemo svjedočilo o teškoj
olujnoj noći i ljudskoj tragediji.Grane otežale od kiše, posipale su kapi na zemlju i Ibrovo
lice.Prizor je bio strašan.Damirovo lice je bilo sprženo a Ibrovo
blijedo,nepomično.Mislili su da je i on umro. Zvali su ga i mrdali njegovo
beživotno tijelo dok se opet nije začuo bolan jecaj iz njegovog promuklog grla.
Jedva su ga pridigli,nije htio da se odvoji od njegovog jedinca. Stao je na
noge,koje kao da nisu bile njegove. Ibro
je umro dušom te noći a tijelom ostario dobivši izraz stogodišnjeg starca. Sivac je
ležao gledajući Ibru pametnim,krupnim očima. Pogledavši u Sivca, vjernog svog
konja, sa zlobom u pogledu nasrnu na njega,osipajući kletve i udarajući njegove
sapi dok je on vrištao ,više od bola zbog njegovih udaraca nego zbog jačine.Ta
noć je sve promijenila.Ni za Ibru ni za Sivca ništa više neće biti isto.
Nesreća se podvlačila najavljujući teška vremena. Dok je Ibro tako udarao Sivca
seljani su ga pokušavali umiriti govoreći :" Nemoj ibro.Nemoj griješit
duše.Nije ti Sivac kriv.Insan je to isto,služio te vjerno godinama.Sjeti se
koliko ga je Damir volio". Ali do Ibrovog mozga nije ništa dopiralo.Samo
neka teška mržnja koja se u vidu nesrećnih
udaraca spuštala na Sivčeve sapi koji nije više ni glasa ispuštao.Kao da
je svjesno trpio bol Ibrovu i tugu koju je puštao da se izlije na njemu. Gledao
ga je u oči dok ga je ovaj tukao govoreći :" Nesrećo jedna.Ti si mi donio
zlu vijest.Što tebe ne uze Bog nego Damira. Nesrećo!" Ponovo je Ibro
jauknuo i klonuo tijelom,ovog puta čupajući svoju kosu.Beživotne oči Ibrove
umrle za sve lijepo i za svijet, gledale su u nebo,tražeći nezatražen
odgovor.To pitanje će ga progoniti svih narednih godina.:" Zašto baš
Damira?Zašto baš njemu takva nesreća?Da li je proklet"Taj dan je otjerao
Sivca od sebe.Kada se nakon šibanja
pridigao i prišao Ibri,ovaj ga je odgurnuo i rekao :" Odlazi nesrećniče!
Odlazi od mene.Gavrane zli.Ti si mi došao bez Damira.Ne trebaš mi ni ti! Čuješ
li,odlazi!" Sivac je razumio.Rznuo je nekoliko puta tako tužno da su ga
ljudi ubjeđivali :" Ibro,bolan.On će ti biti utjeha,ne tjeraj ga.Ne
navlači grijeh bolan.Nemoj" .Tog dana je sve postalo drugačije.I Ibrova
duša poprimi neku nesreću i otkri neko zlo koje niko nije nikada vidio kod
Ibre, najboljeg čovjeka u selu.

Tuzna je prica. Napisana vrhunski u svakom svom knjizevnom elementu.
ОдговориИзбришиHvala mnogo.Ovo je tek prvi dio.Nastavak cu postaviti kao Drugi dio price - Sivac
ИзбришиZivot svakog covjeka je neprestalna borba sa smrcu koja nas prati do kraja zivota. Zato se od smrti ne moze pobjeci. Smrt je sastavni dio naseg zivota, i ona dolazi cesto puta kao olaksanje za nasa zivotna stradanja i muke. Zato covjek treba da bude vjernik koji se kroz svoju Pravoslavnu vjeru oslobadja od smrtnog straha. Samo vjera moze dati odgovor na mnoga pitanja koje zivot postavlja. Zato bez vjere covjek ne moze da osjeti zivotne radosti, i da dobije odgovor na pitanja koja njemu u zivotu "sudbina" postavi. Bez vjere u Boga ovaj zivot nema smisla, a sa vjerom u Gospoda svaki zivot je dar od Boga, pun radosti, i veselja i kada nas zlo snadje! Sestro Saska ti si promasila pozuv u zivotu. Trebala si biti pisac koji opisuje zle "sudbine" ljudske, a ne radnik u zdrastvu!
ОдговориИзбришиNe opisuju moje price samo zle " sudnine", vec zivotne ljudske price sa porukom o obaveznom zivotnom optimizmu i radosti koja je neophodni sadrzaj ljudskog bistvovanja i vjere u beskrajnu samilost Boziju.Sve moje price nose optimizam uprkos bolu.Ljubav se uzdize iznad bola u konacnom kraju. Hvala na citanju i vasoj paznji
ОдговориИзбришиAlex oduševljena sam.Iznenađena,opomenuta i oduševljena.Radujem se svakom narednom čitanju.Priču neću komentarisati jer ona je od onih koje se odćute.Obje...
ОдговориИзбришиHvala mnogo :) Radujem se da je djelovala inspirativno.Hvala na odvojenom vremenu i trudu. Topli pozdrav
ОдговориИзбришиBRILJANTNO,VRHUNSKI,OPASNO DOBRO NAPISANO.Divan i pozitivan kraj i tako dirljiv odnos izmedju čoveka i konja.Dugo tako nešto dobro nisam pročitao niti verujem da ću.Ovo je za udžbenike srednje škole.Skidam kapu majstore! Hvala na ovim predivnim osećajima.Zaćutao sam i utonuo u neku tihu ćutnju.AUUUUUUH ,BRATE
ОдговориИзбриши.Polaskana sam! Divan komentar od Vas i veoma nadahnjujući.Hvala Vam mnogo
ОдговориИзбриши