PRVI DIO PRIČE - SIVAC

                           SIVAC

   Kuda Stojane, tako žurno? Kuda?

    A,moj Ibro u ovim godinama ne može se nigdje ići žurno. Ne slušaju noge,al srce me nosi.Još koji dan pa valja putovati.

      A,kud putovati moj Stojane?

      Tamo gdje nam svima valja ići.Biti spreman i čekati prozivku,moj Ibro.A , nešto i osjećam da je moj red sve bliže.

      Eh, Stojane moj, neka već jednom  dođe ta tišina po mene, i to  što prije.Da se završi ova bol, ne mogu durati više.Nije insan ni za što kada nosi taj ledeni brijeg u sebi namjesto toplog srca.Nakon tih riječi naglo se ućuta i teško uzdahnu.Pogled mu je prelazio preko uredno pripremljenih njiva koje su čekale da se spusti  sjeme u toplu,pooranu  zemlju.U očima mu se prostirao zamrznuti jad i neka stvarna muka koja nije bila od običnih problema.Bol je bolovao Ibro ćuteći svoju bol. Tek rijetko bi rekao kao danas koliko priželjkuje da iščupa iz njedara tu muku koju je jedva kadar nositi.Kleo je Ibro svoju sudbinu već koliko godina.Nekad pijan dočekujući zore a nekad trijezan glasno jecajući dok ne promukne i umorno padne na pod, te tako sklupčan zaspe nemajući volje ni do kreveta da ode i spusti se.

     Ostao je potpuno sam ,sad već skoro deset godina. Često se u nevjerici pitao zašto baš njega da takvo zlo zadesi, zašto baš njega?Opet je u srcu osjetio tu ledenu mećavu i huk zla koji se nadvio nad njegovu kuću.Da je bar mogao znati ,nekako bi spriječio to.. Godinama je to Ibro prebirao po glavi, dok se sve te misli nisu smrvile u prah sa jedinom željom da mu smrt učini uslugu i odvede ga što prije.Nekad je Ibro sam sebe toliko mučio glađu i nespavanjem da se činilo da je patnju  zamjenio sa nekom čudnom vrstom slasti.Kao da je počeo uživati i voljeti tu svoju muku. Nije joj se odupirao više ,počeo joj se predavati u nekom zanosu lijući suze, razmišljajući o nekim prošlim lijepim i srećnim danima. 

    " Ne vrijedi moj Ibro ne može se živ crći",govorili bi ljudi gledajući ga kako sagorjeva u svom bolu.

     Te večeri nije bilo struje.Plamičak svijeće se uspinjao i vitlao po zraku pa se opet vraćao kao da uzima zamah.Dvije leptirice su se sudarale kružeći oko tanušne svjetlosti i činilo se da igraju neku predstavu u polumraku. Ibro je još malo sačekao da čuje topot konja svog Sivca , da se pozdravi sa svojim plećatim i kršnim sinom Damirom,da proeglendišu po koju i da ode spavati budeći se sa prvim pjetlovima i započinjući novi dan..Ali,te večeri se samo jaka kiša čula .Ibro je nekoliko puta otvarao vrata jer mu se činilo da sad čuje da Damir dolazi,ali je to bio samo huk vjetra koji je nosio kišu u svim pravcima kvaseći i ulaz na vratima.  Vani je bio samo gust,lepljiv mrak koji je uvlacio neki čudan strah zbog koga se Ibro čudio i sam sebi i pitao se,šta mu je.Pa nije prvi put da je nevrijeme a nije ni prvi put da Damir zanoći kod neke cure i ne dođe i po dva ,tri dana.Nakon toga bi dolazio kući nekako smeten a zadovoljan i Ibro ga je često zadirkivao da će se ofucati kao mačak u februaru ako tako nastavi. A bilo mu je drago, osjećao je pritajeni muški ponos i zadovoljstvo što ga cure salijeću i što se utrkuju koja će da zadobije njegovu pažnju.Često ga je krišom posmatrao i rastao od zadovoljstva što je njegov Damir tako  visok i lijep.Likom na  pokojnu majku. Ona je umrla kad mu je  bilo pet godina i Damir  je se sjećao tek po nekim nejasnim slikama koje su ostale urezane u njegovom srcu..Ono što je zapamtio bio je njen miris i tople zelene oči kojima bi dugo gledala svog sina prije nego bi on utonuo u dječiji san. Ostao je sam sa njim nakon smrti njegove Dane. Imali su brak kakav se samo  poželjeti mogao i malo vremena da bi uživali u toj ljubavi i poštovanju.Često se prisjećao Ibro njenih riječi kojima kao da je i naslutila odlazak. Često bi govorila :" Znaš Ibro,ne znamo koliko ćemo trajati ovde, zato je važno svaki dan živjeti.Onako istinski,pravo. Biti veseo i srećan i kao takav i otići.Da svi znaju tvoj osmjeh  i da se i tužni utješe" Dana je umrla od sepse.Zavukli je ljekari govoreći da joj nije ništa.Bolio je stomak danima i kada su je napokon primili u bolnicu i ustanovili da je puklo  slijepo crijevo, bilo je kasno. Ibro je bio očajan.Danima je lutao ulicama kao polu lud želeći da se osveti onima koji nisu opravdali humanost i znanje  struke, koja je nalagala ljudskost, pažnju i dobru dijagnostiku. Želio je i da ubije ljekare koji su je vraćali kući nakon prelgeda, da im se osveti,smišljao je kako će da ih tuži...Ništa od toga nije uradio.Progutao je svoju bol i okrenuo se sinu koji mu je ostao kao utjeha na njegovu ljubav.Toliko je ličio na majku! Toliko je imao i srce čisto kao Dana.Toliko se isto smijao kao ona..Malo, po malo i Ibro je počeo da se oporavlja.Rastao je i on sa Damirom.Bivao je i on uz njega bezbrižan, nasmijan i djetinjast.Nije se više ženio.Tako je odlučio.Mislio je da niko kao njegova Dana neće voljeti Damira i bojao se.Plašio se da ne iznevjeri svoju ljubav prema njoj. Njih dvojica kao dva jablana na poljani koja su odolijevala svim nepogodama i vjetrovima.Jedan uz drugi i jedan sa drugim.Pravili hlad jedan drugom i štitili se od čestih mećava. I tako dok Damir nije ojačao.  Izrastao je u snažnog,pametnog i skromnog mladića. Odgajio ga je Ibro kako je znao i umio.Onako kako mu je srce govorilo da bi njegova Dana isto postupala u nekim situacijma.Njegove oči u kojima se ponekad  vidjela duboka tuga,znale su da zaiskre srećom uživajući u smjehu i radosti njegovog sina dok je postavljao bezbroj pitanja iz radoznale dječije glavice.  Ponekad ga je  znao pitati da li ga mama sad gleda ili da li ga ne voli kad je morala otići.Pregurali su sve njih dvojica.Svako zlo doba i sada je Ibro mogo da odahne.Čekao je snahu da dođe u kuću i ispuni je unučadima.Radovao se već unaprijed gledajući kako ga čupaju za bradu i kako ih uči da jašu Sivca.Budila se u njemu neka neobjašnjiva živost i ushićenje.O svemu je Ibro večeras mislio čekajući Damira a nije mogao zaspati.Prvi put je imao neki strah i srce mu je bilo uznemireno.Svaki čas je izvirivao van pogleđujući na stazu koju je mrkli mrak poklopio. Nešto se  uvuklo u njega.Nešto neobjašnjivo teško i podmuklo.Nedugo potom začuo je rzanje i tako poznat topot njegovog Sivca. Istrčao je van radosno tepajući njima dvojici:"Evo moje dvije barabe.Ah,nevremena večeras mila majko,udaraju gromovi ko da će  neka teška nesreća,nedao Bog.Hajde u kuću Damire da se sušiš,sve sam nam davno pripremio" .Prilazio je Sivcu i on je došao do Ibre ali bez Damira i uznemiren.Propinjao se na prednje  noge i glasno rzao zabacujući glavu na kojoj se griva vijorila u toj noći,u toj teškoj noći. :"Šta se desilo jadan ja",preplašeno je vikao Ibro,obraćajući se svom konju koga je odavno kao mladunče ostavio kod sebe i othranio. Našao ga je u šumi samog i preplašenog.

     "Šta se desilo,pričaj nesrećo jedna.Gdje je Damir! " Vukao je Sivca za grivu,nadjačavajući se sa grmljavinom i kišom koja  je sipala  silinu vode na Ibrovo lice.:"Govori,ubiću te!" Sivac je rzao i okrenuo se kasom u noć jureći i nijemo pozivajući Ibru da krene za njim.Uzevši baterijsku lampu sustigao je   Ibro Sivca, skočivši u sedlo dok mu je u grudima srce tuklo jače od gromova te noći.Sivac je galopom jurio,činilo se do na kraj svijeta. Zaustavio se kod drveta gdje je Damir kao mali volio da se igra dok je Ibro skupljao sijeno.To je bila njihova livada i njihov orah pod kojim su sjedili dok su odmarali nakon skupljanja ljetine. Pričao je tu Ibro svakakve priče malom Damiru a često se prisjećao i njegove Dane živo budeći njen lik pred Damirovim očima.Zaustavio se Sivac tu,pod tim njihovim skloništem od sunca i od ljudi.Pod tim čarobnim orahom koji je mnoge uspomene upio duboko u korijenje.Pod orahom uz koji je i Damir stasavao.Ibro je skliznuo sa leđa Sivca i kleknuo pored prilike koja se nazirala naslonjena uz drvo. Drhtavim rukama je jedva pogodio prekidač baterijske lampe. Obasjavši lice Damirovo vrisnuo je.Krik je nadjačao grmljavinu koja se prolamala nebom povremeno sipajući varnice i obasjavajući slomljen Ibrov lik i Damirovo beživotno lice koje je bilo sprženo gromom. Prislanjao ga je uz sebe i ljubio jecajući.Klatio je beživotno tijelo njegovog sina dok nije pred zoru, obamro od tuge, legao pored njega.Svo to vrijeme je Sivac ležao pored njih rzajući i na čudan način,gotovo ljudski propratio Ibrovu tragediju. Patiili su obojica te noći spojeni dubokom ljudskom tragedijom.Seljani su ujutro pronašli Damira i Ibru.Dan je osvanuo sunčan kao da se ništa,  u noći prije ovog  jutra nije dešavalo.Samo je orahovo drvo koje je  bilo potpuno oštećeno na jednoj strani na kojoj je Damir nepomično sjedio, zauvijek naslonjen,nijemo svjedočilo o teškoj olujnoj noći i ljudskoj tragediji.Grane otežale od  kiše, posipale su kapi na zemlju i Ibrovo lice.Prizor je bio strašan.Damirovo lice je bilo sprženo a Ibrovo blijedo,nepomično.Mislili su da je i on umro. Zvali su ga i mrdali njegovo beživotno tijelo dok se opet nije začuo bolan jecaj iz njegovog promuklog grla. Jedva su ga pridigli,nije htio da se odvoji od njegovog jedinca. Stao je na noge,koje kao da nisu bile njegove.  Ibro je umro dušom te noći a tijelom ostario  dobivši izraz stogodišnjeg starca. Sivac je ležao gledajući Ibru pametnim,krupnim očima. Pogledavši u Sivca, vjernog svog konja, sa zlobom u pogledu nasrnu na njega,osipajući kletve i udarajući njegove sapi dok je on vrištao ,više od bola zbog njegovih udaraca nego zbog jačine.Ta noć je sve promijenila.Ni za Ibru ni za Sivca ništa više neće biti isto. Nesreća se podvlačila najavljujući teška vremena. Dok je Ibro tako udarao Sivca seljani su ga pokušavali umiriti govoreći :" Nemoj ibro.Nemoj griješit duše.Nije ti Sivac kriv.Insan je to isto,služio te vjerno godinama.Sjeti se koliko ga je Damir volio". Ali do Ibrovog mozga nije ništa dopiralo.Samo neka teška mržnja koja se u vidu nesrećnih  udaraca spuštala na Sivčeve sapi koji nije više ni glasa ispuštao.Kao da je svjesno trpio bol Ibrovu i tugu koju je puštao da se izlije na njemu. Gledao ga je u oči dok ga je ovaj tukao govoreći :" Nesrećo jedna.Ti si mi donio zlu vijest.Što tebe ne uze Bog nego Damira. Nesrećo!" Ponovo je Ibro jauknuo i klonuo tijelom,ovog puta čupajući svoju kosu.Beživotne oči Ibrove umrle za sve lijepo i za svijet, gledale su u nebo,tražeći nezatražen odgovor.To pitanje će ga progoniti svih narednih godina.:" Zašto baš Damira?Zašto baš njemu takva nesreća?Da li je proklet"Taj dan je otjerao Sivca od sebe.Kada se  nakon šibanja pridigao i prišao Ibri,ovaj ga je odgurnuo i rekao :" Odlazi nesrećniče! Odlazi od mene.Gavrane zli.Ti si mi došao bez Damira.Ne trebaš mi ni ti! Čuješ li,odlazi!" Sivac je razumio.Rznuo je nekoliko puta tako tužno da su ga ljudi ubjeđivali :" Ibro,bolan.On će ti biti utjeha,ne tjeraj ga.Ne navlači grijeh bolan.Nemoj" .Tog dana je sve postalo drugačije.I Ibrova duša poprimi neku nesreću i otkri neko zlo koje niko nije nikada vidio kod Ibre, najboljeg čovjeka u selu.