SMRT JE ZATEKLA I PREVARILA

                         

Opet sam osjetio onaj tako poznat i oštar bol

pri pomisli na nju.

Želim da vjerujem da je prošlo

ali osjećanja me izdaju.

Suze što se kotrljaju niz moje lice

kao kamenčići

koje je prevrtala po svojim dugim,

vitkim prstima,

i srećan sam zapravo što me

ne vidi sada.

Mogao bih reći da je bila

krasna, prekrasna žena,

puna ljubavi i razumjevanja za sve

oko sebe.

Imala je krupne oči koje su se stalno

smijale.

Izraz lica koji kao da je uvijek iznenađen,

duge,vitke prste,

gustu kosu koju je posebno njegovala.

Mogao bih reći da je imala smirenosti

i ljepote u sebi

više nego i sam zalazak sunca,

purpurno,vruće srce

i da je bila ranjiva i nježna

kao rijetko ko, koga sam poznavao.

Mogao bih još toliko toga reći o njoj,

i sve bi to bile

prazne, beznačajne riječi u poređenju

sa njom,koje se sjećam  i sad

nakon toliko godina.

A onda je jednog dana,

dok se magla valjala po vazduhu

i topila oblake

pretvarajući ih u sitne kapljice,

umrla,

umrla!

Plakao sam.

Kažu laka je to bila smrt.

U snu koji je prevario,

zatekao.

Činilo se kao da spava.

Ne znam o čemu je sanjala.

Sagao sam se nad nju sasvim nježno,

i sve mi se činilo besmisleno,

i tada, i sad nakon toliko godina,

dok mi u ušima odzvanja njen

ničim pomućen smijeh,

i zvuk kamenčića koje je prevrtala

po svojim dugim, vitkim prstima.

Nisam želio da ode

tek tako sa kapljicama magle,

bez smijeha ,onako blijeda

i gotovo spokojna.

A nisam stigao ni da joj kažem,

koliko je volim!