Ko smije i ko može
biti tako drzak,
te nenajavljen prekidati
moja maglovita sjećanja i žive slike,
što oprezno ih vadim,
jednu po jednu
iz dubine uma i srca.
Slike mog djetinjstva
što bole i
diraju u najosjetljivija mjesta
mene, koju tražim da joj kažem
riječ utješnu i samilosnu.
Nižu se slike mog oca i majke kako zamiču putem,
puni zebnje i straha,
ljutnje i gorčine
puni i ljubavi što crpila sam je uvijek
sa mukom i prizivala je,
pokrivajući se njihovom rijetkom
riječju mekom,
sanjajući njihov uzdah brižni i topli.
Nižu se slike mog brata i sestre
dok prstima žudno kidaju cvijeće
nalik njihovim dušama drhtavim i mirisnim,
dok sanjali smo o ljubavi i boljem sutra.
Nemojte me prekidati
kao čovjek vas molim,
dok vidam rane suzama svojim
i u trenutku
dok šaljem oprost iz srca
pustite me,
da sva olakšanju se
predam!
Нема коментара:
Постави коментар