Vremenska prognoza nije obećavala ništa dobro. Crveni alarm je upozoravao na olujno nevrijeme sa mogućom velikom materijalnom štetom na kućama i automobilima.
Alisa je uzdahnula sjetivši se nezapamćene oluje prije nekoliko godina, potpuno atipične za umjereno kontinentalnu klimu Bosne, nervozno svirajući usporenoj koloni automobila ispred nje. Ukoliko ne stigne za pola sata, pomislila je, Žanka će morati ostaviti njene klince same u kući.
David i Mihaela nisu navikli da ona kasni.
Svaki dan u pola 4 bi istrčavali na prozor, lijepili nosiće na staklo i veselo vriskali, nestrpljivo čekajući da otvori vrata, nakon čega joj se jedno po jedno vješa o vrat, dok ih ona obasipa poljupcima.
Mihaela, prijevremeno rođena sa sedam mjeseci, imala je vidne posljedice koje su ostavile trag na sluh i govor. Pored toga imala je tikove na licu koje nije uspjevala da kontroliše kada je uzbuđena, uplašena ili usamljena.
Sjenka tuge pređe preko njenih očiju koje se napuniše suzama.
Mihaela je bila njena slabost.
Sa četiri godine jedva je uspjevala da izgovori par riječi.
- Do vraga, kakav je ovo danas kolaps- iznervirano udari rukama o volan, i podigavši pogled ka nebu, ugleda ogroman crni oblak. Izgledalo je kao da se lijeno valja po sve sivljem nebu dok usput kupi sitne oblačiće za sobom, praveći zastrašujuću masu koja se protezala sredinom neba.
Brzim pogledom obuhvati cijelu kolonu pred sobom, i shvati da neće moći stići do pola četiri,ima još svega deset minuta.
Njene misli prekinuše krupne kapi kiše koje su počele udarati po krovu njene Škode.
Kao da se u samo jednom trenuku navukao zastor, cijeli prostor utonu u polumrak.
Snažan vjetar je nanosio kišu koja je svom silinom udarala u prozore.
Poput fijuka svjetlećih bičeva, munje su cijepale oblake praveći buku, koja je podsjećala na spuštanje krda konja niz planinu.
Grmljavina je gušila zvuk motora automobila koji su mileli po cesti.
Alisa sa užasom pomisli na Davida i Mihailu plašeći se da su ostali sami.
Žanka svaki dan, u pet minuta do pola četiri, ide nekuda, što je dvije godine koliko ih čuva, za Alis ostala tajna kuda juri u isto vrijeme. Na njeno pitanje, uvijek je vješto izbjegavala odgovor.
Sve snažniji i snažniji naleti vjetra udarali su u vrata automobila.
Kao da su od plastike sa lakoćom ih je gurao jedne uz druge.
-Ako ovako nastavi- pomisli Alisa -ovo će biti oluja neslućenih razmjera a možda čak i tragedija-
Kao da je neko vjetar svom silinom najednom rastjerao, snažni udarci su se čuli po limenim krovovima i vratima te je sav saobraćaj stao. Niko od vozača nije više upravljao svojim vozilima, vjetar ih je poput nevidljivog gorostasa prenosio sa jedne stane na drugu, snažni sudari vjetra i automobila su odjekivali kroz staklo koje se činilo kao paukova mreža.
Krupan led je padao po staklima i sitni kristali su se rasipali po asfaltu. Čuli su se krici djece i žena, muškarci za volanima su sa naporom pokušavali da drže odstojanje i pravac, no, ti pokušaji su bili Sizifovski.
Munja je bljesnula na trenutak rastjeravši svu tminu i kao da su svi u trenutku bili u strujnom kolu
Snažan prasak groma se čuo i plamene lopte su letjele zrakom na više strana.
Stablo jablana kao da je čačkalica, letjelo je pravo na njih.
Alisa je osjetila silovit udar u leđa koji ju je gurnuo svom snagom na volan. Shvatila je da se automobil iza nje,zakucao u njena kola.
Glava joj je poput krpene,ležala na volanu koji je štrčao ispod rasute guste,plave kose.
Osjetila je da nema vazduha i da joj je sva utroba istrgnuta.
Tanki mlaz krv je curio iz usta
Bol je bio nesnosan i najednom je sve utihnulo i stalo.
Osjetila je kako poput perceta izlazi iz tijela kao zmija iz svoje košuljice.
Lebdila je iznad svih i vidjela jeziv prizor. Dječiji par cipelica je bio na betonu krv i staklo svuda rasuto a stablo koje je iščupano ,prepolovilo je dva automobila iz kojih su se vidjeli ljudi obliveni krvlju.
Sa užasom je shvatila da je Mihaila veoma osjetljiva i uplašena .
David je tako drugačiji od nje,hrabar i ozbiljan,bila je ponosna na njegov zaštitnički odnos ka sestri.
Tako je ličio njenom Saši, koji je poginuo na cesti dok je čekao da se upali zeleno svjetlo na semaforu.
Samo što je kročio na prelaz, automobil ga je pokosio i izbio ga iz cipela. Bio je na mjestu mrtav.
Kada su joj javili doživjela je šok.
Dobila je trudove za par sati i tako se Mihaila rodila sa sedam mjeseci.
Dok su Sašu sahranjivali, za njen život i život bebe, se borio tim ljekara.
Pokušala je da plače ali je shvatila da nema suza. Bila je spokojna i shvatila je život najednom ,sa takvom lakoćom i mirom.
Znala je da će se pobrinuti Bog za njenu Mihailu i Davida.
Sa vazdušastom lakoćom jurila je do kuće da
vidi šta je sa njima.
Oko kuće je takođe bio nered.
Granje otkinuto i komadi crijepa su bili odasvud rasuti.
Ulazna vrata su bila otvorena i lupala, čas se otvarajuci ,čas udarajući u drvo koje je palo na hodnik. Osjetila je jezu od te škripe i cijukanja baglame koje su držale vrata da ne spadnu.
Vriskala je dozivajući Žanku i djecu ali glas nije izlazio iz usta.
Shvatila je da je Žanka otišla i ostavila same mališane iako je upoznata sa Mihailinim problemom.
Lebdila je po svim prostorijama kuće ali djece nije bilo.
Njeno dozivanje niko nije čuo.
Izašla je na prozor obilazeći dvorište i ugledala Mihailu i Davida kako zagrljeni čuče u ljetnikovcu.
Mihaila je imala grčeve na licu koje nije mogla kontrolisati i samo je jecala. David je kao odrastao muškarac zagrlio i umirivao.
Bio je tako pametan a i sam je dijete.
Spustila se do njih i zagrlila ih, ali nisu je vidjeli.
Dozivala ih je i stiskala uz sebe, dok je David prstima češljao zamršenu Mihailini kosu.
Imala je gustu,plavu kosu na nju.
Shvatila je da su djeca od straha pobjegla van,ili je Mihaila u strahu otvorila vrata ili David potrčo za njom...
Bila je potresena i ljuta na Žankinu nepostojanost i neodgovornost.
Plakala je.
Spoznala je odjednom sve o čemu nije mislila do sad.
Život ima smisla samo ako ga svjesno živimo!
Čemu jurnjava, čemu stres, rad za drugog da bi pustio najljepše trenutke da se bespovratno izgube?
Da ti djeca pred nosom odrastu i ne stigneš ni da zapamtiš njihove nespretne korake i plač kada te trebaju.
A danas su je trebali više nego ikada.
Prisjetila se svog davnog djetinjeg sna da će biti poznati slikar.
Slikala je fantastčno i nijr joj jasno zašto se odrekla tog sna?
Zašto je svoju sigurnost trampila za snove?
Zašto je svoju individualnost utopila u rulju.
Zašto?
Zašto se nije više posvetila djeci i učila jesnostavnosti od njih?
Tada je zaplakala ,glasno i neutješno. Zar je trebala da umre da bi razumjela tajnu lakoće življenja.
-Mama,mama! Probudi se. Sanjaš nešto, stajao je David uz nju ,ozbiljnog i brižnog lica.
Alisa je otvorila kapke i pogledala oko sebe.
Nesvjesna živog pulsa koji je dobovao u sljepočnocama ,nekoliko trenutaka je zurila u Davida i opipavala njegove ruĉice,krevet, štipala se po obrazima.
Glasan plač olakšanja se rasuo po tihoj sobi.
Pritisla je Davida uz sebe i ljubila ga po kosi, licu, utiskivala vruće usne na njegove oči.
Radovala se životu!
Živa je!
Živa!
Sunce se probijalo kroz roletne a miris vruće kafe joj je golicao nosnice. Mihaila je ušla u boravak bosa i još sanjiva od mirnog sna.
Alisa je podigla od poda i zagnjurila glavu u njenu kosu. Mirisala je svoje čedo i osjećala je više nego ikada.
Dobila je nov život i novu priliku koju neće propustiti.
-Ljubavi, šta bi željela da danas radimo? Cijeli dan sam kod kuće-
-Juuupi, znači neće nas Žanka čuvati danas- vrisnuli su oboje od sreće
-Neće,čuvat ćemo se nas troje sami- srećno se osmjehnula.
-Halo- mekim i jasnim glasom se oglasila
-Alisa,ti si-
-Da, Žanka, ja sam. Zovem te da ti kažem da ne trebaš više da dolaziš i čuvaš klince. Dobićeš nadoknadu do kraja mjeseca a imaš vremena da nađeš i drugi posao-
-Zašto, je li sve u redu- osjetila se nelagoda u Žankinom glasu?
-Jeste,ne brini. Sve je sa tobom u redu.
Jednostavno sam donijela odluku da vaskrsnem iz žive smrti i vratim se onome što znam i volim da radim,slikanju i ljubavi. Navrati sutra po novac, ja sam danas u kandžama ovih malih napasnika, ne znam kud me danas vode-
Нема коментара:
Постави коментар