ŽIVOT U PODZEMNOM PROLAZU

Čini mi se da sad znam odgovor na dilemu koja me često usmjeravala na razmišljanje. P itala sam se, kako to da neki ljudi kada ostare budu sa tako grubim crtama lica, i otkud to da im lik bude toliko izmjenjen do neprepoznatljivosti.A opet, kako neki godinama dobijaju samo ljepotu lica,bez obzira na veću ili manju mrežicu bora na licu, i bez obzira na bijelu kosu.I kako nečija zrelost bude tako meka a nečija tako neprivlačna.I zašto neki imaju "ono nešto u sebi", a neki su prazni i tjeraju nas da se udaljimo iz njihove blizine. Taj dugo tražen odgovor,dobih u vidu lekcije neki dan na ulici dok sam žurno prolazila žureći na autobusku stanicu.Dok sam hitala pogleđujući na sat da mi ne umakne autobus,jedva sam i primjećivala prolaznike.Tek povremeno okrznuvši pogledom one koji su prolazili pored mene postah svjesna kako je zapravo sunčan i lijep dan i koliko je šetača na ulici. Pomislih, " blago njima" kako uživaju, i tad se dosjetih da sam sama sebi nametnula taj neki tempo i da i ja mogu uživati,ko mi brani.Namješih se svom ludilu vječne žurbe i odlučih provesti dan u laganoj šetnji Beogradom.Usporila sam korake i osjetila ljeto u nozdrvama.Miris kafe iz pržionice se širio duž cijele ulice, crvene i roza muškatle su krasile ljetnu baštu kafića, a izmješani glasovi sa cikom dječijeg smijeha je dopirao do mene dok sam uživala u neplaniranim laganim koracima.Osvjestih ovo nenadano uživanje i osjetih u sebi neku nadolazeću radost i spokoj. Kako je lijepo samo nekad sebe čuti i zaustaviti se.Nogu pred nogu Knez Mihajlovom pa sve do Terazija, osjećala sam zadovoljstvo kako dugo nisam imala.Djevojčica na ulici časti čula predivnim zvucima i ljepotom koja se razliva iz njene violine dajući i užitak i neki opor ukus tuge u našoj Srbiji. Na žalost, ovakvi talenti se  mogu vidjeti samo na ulici dok zarađuju za novi instrument ,a sa druge strane nekultura nam ne silazi sa tv ekrana. Odmahnuh glavom i odbih te misli.Obećala sam sebi lijep dan u kome ću uživati.Odabrah samo uživanje u čarobnim notama koje su me ispratile do ugla ulice. Dođoh do podzemnog prolaza i odlučih se još prošetati.Žurnim koracima se uputih ka izlazu .Slika siromaštva i težine me uvijek susretne tu, i svaki put mi ostavi neku nevidljivu tegobu u duši.Čuju se svirači i tu, u podzemnom prolazu ih ima, ali ima i  onih koji leže na prostrtim kartonima dok prođe još jedan dan.. Na skoro samom izlazu u mračnom ćošku je sjedio taj dekica.Pored njega desetak jaja, neka kesa iz koje je virio rukav nekog starog,sivog džempera i kutija koja je bila pored njega sa nekoliko papirnih novčanica i metalnih dinara. Zaustavih pogled na njegovom licu.Zurio je nekud u pod a čini mi se najviše prebirao po svojoj nutrini. Odlučih da kupim ta jaja od njega ,ostala su mu još nekoliko komada,pa kad prođe post ,trebaće. Zaustavih se pored njega i taman hoteći da ga upitam koliko su mu jaja,on podiže pogled i tad sam ugledala najljepše staro lice koje sam ikada vidjela. Učinilo mi se da ni mladost nije tako lijepa kao njegov izraz neke djetinje dobrote i ljubavi, koja je izbijala iz dubokih brazda sa njegovog ,prilično starog lica.Sijeda kosa ,razbarušena ali čista, uokvirivala je njegovo izborano lice sa mnogo tuge u očima a ipak tako ozareno. Baš sam ostala zatečena tom ljepotom i zamucah. " Izvinite deko,koliko su jaja?" Pogledao me je sa čuđenjem i progovorio drhtavim glasom. " Nemam ja jaja za prodati,dete.Ovo je dobro srce donelo a zlatne ruke spustile ovde". Pa kao da se postidio reče tišim glasom: " sedim ovde tako,pa ko šta donese.Imam bolesnu baku kod kuće.Nisam ni ja zdrav al bar me noge drže. Idu još nekako pa tako..." Pogled mu je lutao u prazno pa je na kraju rekao. "Nisam prosjak već tako...Navikli ljudi da sam često ovde pa i ne pitaju ništa.Samo donesu.Prebaci se koji dan pa opet dođem. " Za svo to vrijeme je imao onaj čisti stid na licu a toliko smirenosti u glasu. Rekla bih i neku mirnoću i trpljenje,nalik svetačkoj. Mislim da me je neki magnetizam zadržao i onaj nekadašnji dodir mudrosti koji je izbijao iz naših deka i baka. Iz starina koje su imale čistotu u sebi sa toliko brižnosti koju su pažljivo zbirali u sebi, donoseći olakšanje i sigurnost njihovoj djeci i mlađima. Baš me je pogodilo to nešto što ne znam ni sada da iznesem.Da li tuga što starost nema sigurnost u svom domu, ili što godine koje su prošle nisu donijele nešto veselije od ovog mračnog kutka, ili me pogodila ljubav za svog bližnjeg i njegovu baku ili cijela ova opora situacija u današnjoj Srbiji..Ili pomisao da je ovo i moj deka i deka svih nas.Nastavih razgovor sa ovim lijepim licem.Gledao me je očima u kojima je plavetnilo prevučeno tugom,tolikom tugom koja gotovo vrišti,a opet spokojan izraz lica koji nikako ne ide uz tu tugu. " Imate li djece deko?" "Imao sam troje dece"reče. "Pa,gdje su vam djeca? Čime se bave?" "Dvoje je otišlo u beli svet a jedan sin je umro.Ima tome 15 godina.Na plućima imao ono najgore." Pa da li vas posjećuju vaša djeca,dragi deko? Znaju li da ovako živite,upitah ga,jedva sam zadržavala suze i ljutnju. "Kćerka se nije dobro udala,ima loš brak.Neće ni ona moći sebe i dete da izdržava ako se razvede,a sin je daleko.U Australiju je čak otišao.Nema ni on sigurno.Teška su vremena moje dete.Svi se bore.Muče.Kako ko zna i može.Ne znam ja ni na telefon a pravo da ti kažem ,skupo je to,pa tako..." Živote,živote! Pa, kako tako nekom propišeš a nekom drugačije? Kako tako ? Čime se to usput zaradi da se u ovim godinama sjedi u nekom podzemnom prolazu čekajući nezatraženu milostinju da se progura još neki dan.Da baka ima danas da jede! A, koliko je hrane svuda oko nas!Koliko bahaćenja! Koliko svakolike nepravde.Koliko plaćamo glupost i koliko se danas bogate bez kapi znoja... "Deko dragi.Kada te je taj sin iz Australije posjetio? Da li je moguće da ne zna kako živite baka i ti? " "Ima nekoliko godina.Možda i sedam, osam godina. A,ne bih mu ni rekao da se jadan još o nama brine.Imamo baka i ja penzije ali mnogo lekovi koštaju.Pa struja, stan ,voda ,pa mnogo toga što baki treba.Valja oprati baku,leži skoro nepokretna.Oduzela se ,evo treća godina.A,našto govoriti.Šta mi može pomoći izdaleka,dete moje.A,ti se baš zanimaš dete?" Došlo mi je da ga zagrlim.Da mogu da mu pomognem,da kako mogu da mu skinem tu muku i nesigurnost života! Sva sam se smela u tom danu koji mi odjednom nije više bio tako lijep i vazdušast. " Deko,evo nemam više.Kupi lijekove.Biće bolje" mada znam da ništa ne može biti bolje već samo teže i da će im tako dani prolaziti dok deka bude mogao ići.I kako će dalje? Ko će im donositi hranu? Pogledao me je tim tako lijepim pogledom kojim me je i ispratio dok sam žurila da izađem i pobjegnem od takvih priča i ljudskih nesreća. "Puno je ovo dete." " Nije deko ništa puno.Nije to ništa,uzmi." "Pa, sad već mogu da idem kući.Obradovat će se baka što sam ranije došao.Sedim ovako dok skupim nešto za koji dan.Ne tražim ja ništa,nego sami ljudi daju.Mnogo je ovo" Pomislih u sebi koliko od suviška dajemo kad ovim dušama spustimo koliko god od sebe.Imamo mnogo više od svih njih, i to već nije milostinja već odvajanje od onog viška koji imamo. Gušile su me suze do autobusa i jedva čekah da sjednem.Kod Palate pravde autobus je već bio skoro napunjen.Nije bilo mjesta za sjedenje. Namjestih se za stajanje i utonuh u misli.Kakva je to sudbina našeg naroda? Kuda su otišle godine?Šta su ova današnja stara, tužna lica stvarala? Kako se djeca otuđe i odu ne shvatajući kako ti stari propadaju i koliko žalosti nose u očima,dok pored njih podzemnim prolazom, promiču nove generacije koje će isto tako ko zna kakvu priču nositi!Šta se dešava sa ovim svjetom? Sjetih se sa ljutnjom na sebe da ga nisam  pitala  gdje stanuje, i poželeh  da izađem na sledećoj stanici, i potražim adresu. Autobus je na Žarkovu već toliko bio pun, da su me stisli na sredini autobusa i jedva sam disala. Uhvatila sam se za rukohvat sjedišta i pogledala dvije starije gospođe.Jedna je sigurno već dugo bila baka i pričala o nezahvalnosti djece. " Zamisli ti da mi kćer kaže da ne može da mi daje više od 10.000 dinara jer treba i decu da školuje. A, ima za cigarete i za skup telefon.Pa, vidim nokte sređuje, pa se oblači...Bezobrazno je to sve draga moja danas.I nezahvalno.Ja sam svoju majku gledala ko u Boga a ona meni danas tako kaže. Moja penzija je mala i kupim unučadima svaki mesec po veliku čokoladu." Pogledah u to lice puno osude i gotovo nekog prezira i pomislih koliko je to bila lijepa žena u mladosti ali sigurno nije bila privlačna kao ni danas.To je bilo ono ružno lice starosti i dobih odgovor o ljepoti i ružnoći lica koju godine iznesu. Shvatila sam taj dan da starost koja nosi ljepotu i koja se vidi na licu, jeste ona koja zna da trpi i koja zna da voli.Starost koja ništa ne traži.Sjedi i ne prosi,već tako..Spuste ljudi i odu svojim putem.A opet ima i one starosti koja nikad nije zadovoljna,pa čak i kada kćerka odvaja od svoje djece.To lice ima krutost i gotovo oholost koje uružnjuje tu ljepotu lica. To je ta starost koja nas odbija i od koje želimo da se sklonimo.Progurah se nekako do nekog sledećeg sjedišta i prisjetih se pogleda mog deke iz podzemnog. One oči koje kriju tugu i koja je svaki dan prisutna.Sve dublja i dublja.Ali koja se ćuti i trpi...