SPOJ SA NEVIDLJIVIM

Nakon dva mjeseca izolacije od svega prirodnog, odlazim u selo. Ooo,kakav osjećaj nesputanosti i pripadanja toj beskonačnoj ljepoti, širini, miru koji se ne može najpravilnije opisati. Majka Zemlja ispucala od suše i bez pravog snježnog prekrivača, koliko već godina unazad. Kao da stenje čekajući da se vrati seljak na svoju postojbinu, i ponovo joj udahne duh života, da joj vrati nekdašnju plodnost utiskujući sjeme hrane ,koju će ona pružiti svojoj djeci u obilnom rodu. Sunce me miluje po kosi, licu ,cijelu me kupa svojom toplotom, otapa sve zaleđeno u meni .Šetam stazom ,još je kamenita i netaknuta, ruka civilizacije u nekim dijelovima svijeta,još nije stigla i to mi vraća nadu i radost .Čujem glas i duh predaka koji se razliježe po brdima, koja u svojoj masivnosti izgledaju previše tužno , predugo čekajući da uzvrate ehom na dječiju vrisku i dozivanje jedni drugih. Zora već sigurnim korakom uzmiče i scenu prepušta toplom i svjetlom danu ,koji u svojoj ćutljivosti ide u korak sa mojim koracima, duž zavičaja mojih praotaca. U grlo mi se penje i tuga, i radost i bol i ljekovitost. Sve izmješano u jednoj potrebi da se otvorim u ovom čudesnom trenutku i primim u sebe tišinu, mir ,dubinu ,tajnu majke Zemlje i da joj odgovorim na teška pitanja koja mi postavlja. Da li će smrt biti porobljena nakon ovog nasilnog odvajanja od prirode i svega prirodnog, zagrljaja, poljubaca, prisnosti, stiska ruke, otvorenih lica bez maski? Da li će se ljudi probuditi i vratiti majci koja ih godinama strpljivo čeka, uzdišući zboga rana koja joj nanose njena djeca? Dolazim do rijeke koja nas je nekoliko hiljada godina svojom čistom vodom darivala. Sjećam se mojih malih ručica koja nevješto skupljaju u dlanove što više vode ,i prinosim je ustima. Žudno pijem i svaka kap mi se memoriše u DNK . Sve je zapisano u milenijumskom nizu generacija i generacija prije nas. Mi smo se drznuli sa još dvije generacije prije nas, da prekinemo taj niz života . Mislili smo da smo uspjeli nadmudriti nevidljivog Tvorca ove ljepote stvorene da služi i daje , nama, čovjeku, staroj varalici i prevarantu! Uprkos tome, priroda opstaje. Gospodar nad gospodarom je u savršenom poretku sveprisutan, i pomaže joj da se zaliječi. To shvatam u ovom beskonačnom miru sa prirodom i sobom ,dok osluškujem ptice i drevne zvuke frule koja se razliježe po brdima, travi koja se njiše uz njene taktove, rijeci koja čistotom i šumom nadodaje još ljepote toj nebeskoj muzici. I moje biće ne odolijeva toj ljepoti. Klize mi suze od te moći,jedinstva ,od središta svega onoga što moje oči obuhvataju a duša osjeća. Mi smo duše ove trave koja se njiše oko nas, Sunca koje još nije zahladnelo, eha i muka ove prirode. Poželjeh da poklonim ovoj ljepoti tako odgovarajuće riječi Hermana Hesea "Gledao je oko sebe kao da prvi put vidi svet. Lep je bio svet, bio je šaren, neobičan i zagonetan, bio je svet! Tu je bilo modro, tu žuto, tu zeleno, plovilo je nebo i reka, stajala šuma i gore, sve lepo, sve zagonetno i magično, i usred toga on, probuđeni, na putu k samome sebi."