Nakon dva mjeseca izolacije od svega prirodnog, odlazim u selo.
Ooo,kakav osjećaj nesputanosti i pripadanja toj beskonačnoj ljepoti,
širini, miru koji se ne može najpravilnije opisati. Majka Zemlja
ispucala od suše i bez pravog snježnog prekrivača, koliko već godina
unazad. Kao da stenje čekajući da se vrati seljak na svoju postojbinu, i
ponovo joj udahne duh života, da joj vrati nekdašnju plodnost
utiskujući sjeme hrane ,koju će ona pružiti svojoj djeci u obilnom
rodu. Sunce me miluje po kosi, licu ,cijelu me kupa svojom toplotom,
otapa sve zaleđeno u meni .Šetam stazom ,još je kamenita i netaknuta,
ruka civilizacije u nekim dijelovima svijeta,još nije stigla i to mi
vraća nadu i radost .Čujem glas i duh predaka koji se razliježe po
brdima, koja u svojoj masivnosti izgledaju previše tužno , predugo
čekajući da uzvrate ehom na dječiju vrisku i dozivanje jedni drugih.
Zora već sigurnim korakom uzmiče i scenu prepušta toplom i svjetlom
danu ,koji u svojoj ćutljivosti ide u korak sa mojim koracima, duž
zavičaja mojih praotaca. U grlo mi se penje i tuga, i radost i bol i
ljekovitost. Sve izmješano u jednoj potrebi da se otvorim u ovom
čudesnom trenutku i primim u sebe tišinu, mir ,dubinu ,tajnu majke
Zemlje i da joj odgovorim na teška pitanja koja mi postavlja. Da li će
smrt biti porobljena nakon ovog nasilnog odvajanja od prirode i svega
prirodnog, zagrljaja, poljubaca, prisnosti, stiska ruke, otvorenih lica
bez maski? Da li će se ljudi probuditi i vratiti majci koja ih
godinama strpljivo čeka, uzdišući zboga rana koja joj nanose njena
djeca? Dolazim do rijeke koja nas je nekoliko hiljada godina svojom
čistom vodom darivala. Sjećam se mojih malih ručica koja nevješto
skupljaju u dlanove što više vode ,i prinosim je ustima. Žudno pijem i
svaka kap mi se memoriše u DNK . Sve je zapisano u milenijumskom nizu
generacija i generacija prije nas. Mi smo se drznuli sa još dvije
generacije prije nas, da prekinemo taj niz života . Mislili smo da
smo uspjeli nadmudriti nevidljivog Tvorca ove ljepote stvorene da
služi i daje , nama, čovjeku, staroj varalici i prevarantu! Uprkos
tome, priroda opstaje. Gospodar nad gospodarom je u savršenom poretku
sveprisutan, i pomaže joj da se zaliječi. To shvatam u ovom beskonačnom
miru sa prirodom i sobom ,dok osluškujem ptice i drevne zvuke frule
koja se razliježe po brdima, travi koja se njiše uz njene taktove,
rijeci koja čistotom i šumom nadodaje još ljepote toj nebeskoj muzici. I
moje biće ne odolijeva toj ljepoti. Klize mi suze od te moći,jedinstva
,od središta svega onoga što moje oči obuhvataju a duša osjeća. Mi smo
duše ove trave koja se njiše oko nas, Sunca koje još nije zahladnelo,
eha i muka ove prirode. Poželjeh da poklonim ovoj ljepoti tako
odgovarajuće riječi Hermana Hesea "Gledao je oko sebe kao da prvi put
vidi svet. Lep je bio svet, bio je šaren, neobičan i zagonetan, bio je
svet! Tu je bilo modro, tu žuto, tu zeleno, plovilo je nebo i reka,
stajala šuma i gore, sve lepo, sve zagonetno i magično, i usred toga
on, probuđeni, na putu k samome sebi."

Нема коментара:
Постави коментар