U jednom dijelu moje knjige " Izazov 30 dana",postavila sam istraživanja stručnjaka iz medicinske oblasti psihijatrije, da je za sticanje nekih novih navika potrebno svega četiri do pet nedelja konstantnog rada i truda. Dakle,oko mjesec dana je potrebno da počnemo mijenjati neke navike koje imamo i da se počnemo pretvarati u drugačijeg čovjeka. Evo, mi smo ugazili duboko u četvrtu sedmicu ove izolacije, i ja sam zapravo željela da vam kažem neka saznanja na koja sam naišla za svo ovo vrijeme. Kasno je , i baš sam se spremala leći , ali me jak poriv natjerao da se dignem i napišem ovo što želim da kažem. Evo, i sama akcija pisanja je dovela do toga, da se mnogo bolje osjećam jer ,JA preuzimam kontrolu nad situacijom , a ne čekam da situacija uzme kontrolu i proguta me u prepuštanju same sebe nekim okolnostima, koje su za sve nas neočekivane i potpuno nepoznate. Da se vratim prvo na početak gdje sam navela da sam u svojoj knjizi ukazala na vrijeme koje je potrebno da počnemo skidati stare slojeve svojih navika i mjenjati sebe u nešto bolje i ono što želimo. Evo nas ,u tome. Četiri sedmice su iza nas. Kako ste iskoristili ovo vrijeme? Koje navike ste stekli? Koliko vas je svjesno prošlo sve ove dane ? Koliko od vas je svjesno priznalo sebi da se misli same od sebe roje i da jedino što ih goni, jeste strah i paraliza od mogućih scenarija? Koliko od vas je za početak svog dobra isključilo sebe iz tokova potpuno besmislenih informacija i podsjećanja na opasnost, bolesti i smrt? Koliko ste zapravo poželjeli sebi pomoći ,a koliko ste ostali u ulozi žrtve ? Možda nesvjesno gajite u sebi tu osobinu ili nesvjesno uživate u tome biti žrtva? Jeste li razmišljali o tome? Evo dosta vremena je iza nas i voljela bih svim srcem da ste svi koji čitate ovo zdravi, raspoloženi i zadovoljni sa vremenom koje imate i kako ga raspoređujete. Da ste u dobrim odnosima sa sobom i ukućanima. Da ste jednostavno preuzeli odgovornost za svoje vrijeme, ponašanje i osjećanja. Za početak je jako važno poželjeti izaći iz uloge žrtve i prepoznati to stanje. Znate taj osjećaj žrtve je veoma lukav i često je lakše biti njen taoc , nego priznati sebi da je vrijeme prestati kukati nad situacijom koju ne možemo trenutno mjenjati. Potrebno je prepoznati kod sebe trenutak kada počenemo da se sažaljevamo, i izdići se iznad osjećaja nemoći. Shvatite da ne postoji situacija bez izlaza. Ne postoji samo zid . Ne postoji tunel bez svjetlosti. Treba se pokrenuti! Za sve što želimo da nam se dešava sami moramo donijeti odluku i vlast nad okolnostima. Tek tada možemo pronaći vrata i svjetlost na kraju tunela.Moramo koračati koliko god je potrebno da bi smo izašli na svjetlo.Neki tuneli su jako dugački , ali to nikog od nas nije navelo da zaustavimo automobil i ostanemo u njemu .Vozili smo se ne razmišljajući koliko nam još treba do izlaza. Tako i u ovoj situaciji. Mi smo, željeli to ili ne, u ovoj vožnji za koju ni ne znamo koliko će trajati. Jedno je tako važno da osvjestite. Proživite sve osjećaje koji vas muče. Priznajte sebi strah i slabost, i tugu, i potrebu da se isplačete i potrebu da se izgalamite. Nije prirodno i nemoguće je da u svakoj situaciji budemo odmah svjesni na koji način se izlazi iz nečega što nas je okupiralo. Ne možemo se praviti da se ništa ne dešava i da smo jaki. Ako imamo ljudski strah to ne znači da smo slabi.To samo znači da smo svjesni sebe i da ne treba da ostajemo u toj emociji dugo. Ako vam se plače, isplačite se. Ako vas je strah priznajte sebi čega se zapravo plašite. Strah je dobra emocija koja nas štiti od opasnosti. Koju to opasnost vi vidite za sebe? Gubitak posla? Zdravlje? Siromaštvo? Nemogućnost plaćanja kredita? Šta god. Samo jako je važno da napišete i stavite ispred sebe jasne strahove. Tek tada sa njima možete vladati. Tek tada ih možete početi otklanjati. Zapravo, ne plašimo li se unaprijed nečega što ne zanamo ni kako će biti? Obično scenarij koji uplašen um može skrojiti nije ni približan realnom stanju stvari. Za početak samo predočite sebi sve što vas koči i parališe da ovog trenutka nemate osmjeh. Dok sam ovo pisala ,prošlo mi je kroz glavu da i samo brojanje dana u ovoj izolaciji ili karantinu nije najbolja stvar.Dok nešto brojimo znači da se ne osjećamo dobro u tome. Dok odbrojavamo dane znači da se tome nečemu ne radujemo.Kada smo brojali dane i željeli da prođe nešto gdje smo se dobro osjećali? Nikada. U tim trenucima smo zaboravljali i na vrijeme. Zato sledeći put kad budem pisala neću više pominjati vrijeme koje je iza i ispred nas. To samo znači da se onda opiremo tome.Da želimo van iz ovoga.Da nas steže. Ali ,ne možemo još van.Nije vrijeme. Zato učinite sve za sebe da ojačate u ovom periodu ,a ne da izađete iz ovoga, polu ludi kada se ovo okonča. Nemojte se opirati.Kako sam u jednom tekstu napisala ,plivajte nizvodno. A, šta zapravo drugačije sada i možemo da radimo? Ništa, sem da čekamo da se sve oko ovog virusa stiša i da nam se situacija razbistri.Tek onda ćemo jasno imati ispred sebe šta, kako i kolika je " šteta" .Sve suprotno ovome je briga unaprijed koja je besmislena. Zato što nismo proroci i ne možemo ni znati kako će dalje sve da bude. Nasuprot tome, šta vas zapravo sprečava da ovo budu najbolji dani koje ste ikada imali? Da ugađate sebi i drugima. Da stavite neku hranljivu masku na lice.Pogledate dobar film. Vježbate i promjenite način ishrane. Čitate. Molite i nađete mehanizam zaštite od tjeskobe.Da upoznate sebe. Da popričate sa svojom djecom i približite se i njima. Da saberete neke stvari u svom životu, oduzmete ili jednostavno otpustite sve što vas je tištalo. Ne gledajte samo vijesti niti tuđe prognoze kako će vam biti! Šta oni znaju o vama i kako će vama biti? Ko može znati vaš način snalaženja u situacijama.Samo vi.I zato samo sebi vjerujte i hrabro. Ako smo smireni lakše ćemo sve prebroditi.Ako smo uplašeni ni dobre prilike nećemo moći prepoznati. Ko zna..Za nekoga od nas, ova svjetska kriza može zaista biti dobra prilika da mnogo toga izvučemo za sebe i počnemo se baviti nečim što nikada nismo ni znali da imamo u sebi. Osluškujte svoje talente i radite ono što volite. Iskreno, meni su ovo baš produktivni dani.Mnogo čitam i pišem. Upisala sam radionicu on lajn i pohađam kurs. Preslažem po kući stvari koje su odavno čekale. Samo ne dozvoljavam da budem žrtva okolnosti.Mi smo gospodari onoliko - koliko preuzmemo odgovornosti za sebe. Zato šta vas sprečava da napredujte upravo u ovim danima? :)
Нема коментара:
Постави коментар