Pokopala sam davna obećanja
i naučila se nositi sa samoćom,
buditi se sama i tiha
sa tugom i čežnjom u srcu.
Prijatelji već su mi odavno
ptice što na prozor slete,
žuto sunce što u sobu kroči
i pospani mjesec što
snove nam šalje.
Okupano posle kiše granje,
u zagrljaj svoj me prima
i potočića žubor meki
otkriva mi tajne svoje.
Pokatkad tek na tren poželim,
vratiti se ljudskom rodu
raširiti ruke prijatelju
i poželiti mu
sreću dobru.
A onda bolna svijest
otkida iz srca stari muk
pa već odavno bješe,
kad je ČOVJEK ČOVJEKU
postao VUK!
Нема коментара:
Постави коментар