PROLJEĆE NA PROZORU

" Pandemija  virusa korone prijeti i Srbiji. Građani su izgleda nesvjesni opasnosti koju ovaj virus nosi . Danas su kafići,bašte ,parkovi i ulice bile pune. Najugroženija populacija su stari ljudi i hronični bolesnici. Od sutra se zabranjuje izlazak iz kuća ženama i muškarcima starijim od šezdeset i pet godina. Svako ko ne bude poštovao odluku Vlade, biće sankcionisan i najstrože kažnjen.  Slijede vijesti iz svijeta..."

-Šta znači ovo Mišo ? Da li to znači da nećemo moći nikako da izlazimo  van, ni u šetnju ,dok sve ovo traje - upitala je dršćućim i već poprilično slabašnim glasom  Marija .Pogled joj je lutao po sobi i pogledavši u njenog Mišu ,tankom i naboranom rukom mu nespretno popravi kragnu na košulji.

- Ne znam draga ,vidjećemo dušo. Nemoj da se plašiš.- pogledao je duboko u njene plave oči koje je davno zavolio.U tim očima  je još daleke , 1944 godine , pronašao  ljepotu cijele vasione. U njenim očima  su caklile prve jutarnje kapi rose, mirisao je jorgovan, u  nepreglednom plavetnilu   valjuškalo  Sunce na horizontu , u njenim očima je čuo i krik galeba u daljini, u njima  je toliko dobro upoznao i samog sebe i sve slabosti koje je njegovo srce imalo, o kojima nije ništa znao. Zagrlio je njenu krhku figuru koja se činilo ,već polako topi i sprema na daleki put.

-Ne boj se Maruška moja. Neće ovo biti baš tako rigorozno, snaći ćemo se. - a onda kao za sebe poluglasno reče  - nisam znao za ovo, pa da kupimo malo namirnica, možda ovo potraje neki dan duže. Imamo za cijelu sedmicu svega, a onda ćemo vidjeti šta dalje vijesti kažu.

- Ućutali su oboje. Djecu nisu imali da bi mogli očekivati neku pomoć i nabavku namirnica. Čudno nisu nikada ni osjećali neku prazninu zbog toga .Kroz  njihov život i  posao profesorske karijere, proputovalo je toliko mnogo učenika kojima su se posvećivali predano i sa velikom ljubavlju. Svaki učenik koji je izašao iz gimnazije ,mogao je bez straha da polaže prijemni ispit na elektro tehničkom fakultetu .Znanje i umjeće u matematici, koje je profesor Miša prenosio svojim " mangupima" kako ih je od milja zvao, bilo je duboko i temeljno.  Marija je predavala biologiju . Kada bi se pojavila na času ,učenici su stajali ispred svojih klupa i čekali da im kažu da mogu sjesti.  Nisu to  radili zbog obaveznog školskog  reda.Voljeli su je i poštovali. Bila im je i majka i profesor .Bila je njihova omiljena profesorka i razredna,  generacijama i genarcijama koje je izvela na put. Poznavali su njeno ,kao more veliko srce, i tajnim dodirom ljubavi  osjećali da je baš ona  anonimni  platiša za nekoliko učenika koji nisu imali novca za eksurziju. U njenoj praksi bilo je petnaest takvih učenika kojima je obezbjedila uspomene sa đačke eksurzije, gledajući ih toplim očima  dok su mahali roditeljima   iz  autobusa ,dajući im tobož stroge prijetnje ,ako budu pravili nerede u hotelima. I njeni razredi nikada za svo vrijeme njene karijere nisu imali nikakve ispade. Nikakvu štetu nisu pravili. Imali su savjest i stid koju ljudsko srce prepuno ljubavi nosi.  Marija je posebno voljela zumbule i jorgovan .Njen sto je bio pretrpan opojnim jorgovanima  u vrijeme kada se pojavi u baštama.Cijela učionica je mirisala skromnošću i ljepotom njene  jednostavnosti . Za praznik žena i majki tražili bi po cvećarama zumbul i nekako bili postiđeni što su tako jeftino prošli, za razliku od drugih profesorki kojima su kupovali ruže. Ali njena  skromnost  je bila  upravo poput mirisa zumbula i jorgovana. Intenzivna i opijajuća. I dugo se pamtila.

- Kucanje na vratima ih prenu iz te kratkotrajne ćutnje u koju su oboje utonuli .

-Čika Mišo, kako ste - upita mlađa žena držeći novčanik u rukama. Ne znam da li ste čuli ,ali nećete se smjeti kretati dok ovo ne prođe, pa sam željela da vam kažem da možete računati na mene ,upisala sam vam broj telefona, izvolite. - Žena je pružila ceduljicu  i lagano se osmjehnu. 

-Hvala mnogo - iznenađen promuca Mišo. Hvala mnogo gospođo Vera na Tvojoj ljubaznosti.Za sada imamo sve što nam treba, ali uskoro će mi trebati neka manja nabavka.

-Ne brinite, sve ćemo nabavljati što bude trebalo.Vi  samo čuvajte tetka Mariju pa da vas opet sa prozora gledam kako je kolicima vozite duž aleje naših platana. Pa, odoh .Doviđenja.

Miša je pogleda i kimnu zahvalno  glavom . Polako zatvori vrata zamišljen i pomalo uznemiren. Kako će Marija sada bez obavezne šetnje u pet? Zumbuli već mirišu  po baštama. Prije samo neki dan ushićeno je pominjala da ranije izađu u šetnju kako bi što duže uživala u pogledu i mirisu zumbula iz  okolnih bašti . Već sedma godina je nastupila kako je Marija oslabila na nogama. Pomagao joj je do toaleta , a kada su silazili sa četvrtog sprata  pridržavao  je za ruku,dok se drugom držala za ogradu na stepenicama. Nakon silaska, ostavljao bi je na klupi dok spusti invalidska kolica koja su dobili  prije par godina od  bivše učenice koja je radila u centru za rehabilitaciju. I tako bi njih dvoje uživali u šetnji svakoga dana, sem kada nije bila kiša. Zime, jeseni u proleća i ljeta, ,šetnje su bile dio svakodnevne rutine. Njega je još držala snaga, iako su oboje vršnjaci. Gazili su osamdeset i osmo životno ljeto.

-Ko je kucao na vrata,stari? -

-Gospođa Vera. Zamisli, ponudila se da nam kupuje namirnice.-

- To je tako lijepo od nje- slabašno progovori  Marija , polako se pridižući , namjeravajući da ode do toaleta.

- Pomoći ću ti draga , a onda ćemo da jedemo. Spremio sam tvoje omiljene sojine šnicle. Moraš da jedeš, oslabila si mi nekako.

Marija ga pogleda onim davnim nestašnim pogledom i šaljivo reče

-Baš je čudno što sam  oslabila u ovim godinama .-

Dani su  prolazili u veoma uznemirujućim vijestima sa televizije i bilansu novo oboljelih i umrlih. Gospođa Vera im je već dva puta dolazila i donosila na vrata namirnice koje je Miša tražio. Druga nedelja kućne izolacije nikako nije prijala Marijinom zdravlju. Nekako je ublijedila i okopnila, mislio je Miša ,sjedeći pored kreveta i milujući njenu sijedu kosu .Osjećao je brigu i ljubav za njegovu Marušku. Njegovu snagu i podršku iz sjenke .I čudno je to,razmišljao je ,koliko je ova krhka žena ulivala snage u sve njihove prošle godine i dane. Koliko je bilo teškog vremena koje su oboje premostili   ljubavlju  koja im je spojila srca u isti sasud ,koji se nikakvim teškoćama nije uspio razbiti. Sa svakom novom godinom zajedničkog života to njihovo srce je bilo sve mlađe i blistavije.

-Stari -  tihim  tonom progovori Marija , možeš li mi skuvati čaj, nekakva zima me je obuzela. Zatim  je podigla pogled i Miši se na tren učini da cijelo nebesko prostranstvo leži u njenim očima koje su zadržale isto plavetnilo, uprkos tolikim godinama. -Molila  bih te da otvoriš prozor , rekla bih da zumbuli počinju da mirišu. Kakva šteta što nemamo ni balkon pa ne mogu da vidim one naše platane i bašte prepune cvjetova zumbula. Izgleda da ih ove godine neću moći osjetiti uživo. A, ko zna -uzdahnu i na trenutak zatvori  smežurane kapke .Vidjelo se na njoj da je veoma slaba i Miša pokuša da prikrije knedlu straha koja mu je napadala srce. Položi ruku na njeno čelo koje je bilo prilično hladno i požuri do kuhinje da skuva čaj. Ruke su mu drhtale dok je pripremao šolju i sipao vodu u čajnik. Osjetio je dubok strah za njegovu Marušku. Samo da prođu ovi teški i nerazumni dani izolacije. Zar ne može da se organizuje izlazak na sat   vremena ispred zgrade ,da stari  udahnu čist vazduh i osjete život- bespomoćno se pitao ,dok su mu uspomene na zajedničke dane izazivale čudnu bol i sjetu.

-Maruška moja, evo gotov je čaj dušo .Pomoći ću ti da se pridigneš .Pojačao  sam grijanje.Nedostaje ti šetnja mila, proći će sve ovo, pa će tebe tvoj Miša opet pod ruku uhvatiti dok silaziš niz stepenice. Golubice moja.Galebe moj koga sam spazio u tvojim očima prvi put i čuo šapat mora .Sve neke daljine nisu bile nedostižne nikada, sve sam u tvojim očima pronalazio. I danas sija Sunce u tvojim očima koje samo trebaju malo sna.

-E,stari moj, dobri moj. Koliko ljubavi si mi davao da bi mi bilo dovoljno za dva života .Koliko putovanja i uspomena smo pohranili u ovim našim ,sad starim srcima. Osjećala sam se uvijek  pored tebe poput broda svezanog u sigurnoj  luci , koji čeka na novu plovidbu i ponovni povratak  sa sve lepšim i dražim uspomenama. Svi buketi jorgovana i zumbula su mi toliko značili. Mirisali su na dušu tvoju. Bilo bi tako lijepo da ovo proljeće mogu da im osjetim miris - sa tugom u očima umorno uzdahnu i teško izvlačeći mršavu ruku pod pokrivačem, pomilova njegovo lice preko koga je prelazila sjenka straha i poštovanja za njegovu Marušku. Njegovu vjernu životnu sasputnicu. Čaj je sa velikim pauzama nekako popila i on joj položi glavu na jastuk nekoliko puta ga popravljajući.  U jednom trenutku mu pade na pamet ideja koju odmah sprovede u djelo. Uzeo je telefon u ruke i otišao do druge sobe ,ne želeći da ga Maruška čuje.

-Halo,gospođa Vera,izvinjavam Ti se na smetnji.

-Čika Mišo, to ste Vi? Nikakva smetnja ne dolazi u obzir.Recite mi, trebali Vam nešto?

-Pa zapravo imam jednu neobičnu želju,pa bih se prvo izvinuo. Možeš li da mi kupiš buket zumbula ako negdje nađeš? Maruška ih toliko voli. Želim da zamirišu u sobi da ne osjeća miris samo kroz staklo.

-Čika Mišo, ja sam sada na poslu. Ne brinite, obavezno ću nešto vidjeti. Mama ih ima u bašti. Otići ću do nje danas prije policijskog sata. Donijet ću Vam ,ako ne danas, sigurno sutra.

-Hvala mnogo Vera. Zahvalan sam Ti mnogo. - Nakon razgovora prišao je prozoru i posmatrao prizor koji se prostirao pred njegovim očima. Trešnje su procvejtale i nježni  cvijetovi roza boje su se  ljuškale  na laganom povjetarcu. Dvije gugutke su zavodile jedna drugu, dodirujući se kljunovima i pokrivajući krilima. Pokoji automobil je prolazio ulicom i sve je bilo tako drugačije.Nije bilo ni gužve na ulicama ni graje djece na koje su navikli. Ovo proljeće kao da je odsječeno za njih. Proljeće na prozorskim staklima i miris koji kradu otvarajući prozore. Zumbul je ove godine tako intenzivno mirisao.   Pogledao je u svoju Marušku koja je zaspala. Skinuo je jaknu sa čiviluka i polako otvorio vrata .Izašao je na taman hodnik  napipavajući stubišno svjetlo. Silazio je dugim stepenicama kojima kao da nije bilo kraja. U prizemlju ,komšinica sa drugog sprata ga  ljutito pogleda  i osorno progunđa

-Sačuvaj Bože.Zbog vas neposlušnih svi ćemo se porazboljevati. Prijaviću vas, samo da znate-

Miša je odsutno pogleda jedva shvatajući da je prijekor njemu upućen i slabašno se osmjehnu. Izašao je nakon više od dvije sedmice na Sunce. Oživljavao je dan punim čulima i hitao ulicom osvrćući se oko sebe. Ovo iskradanje ga je veoma podsjećalo na ratne dane kada su ljudi žurili da se vrate kućama prije policijskog sata.

- Gospodine kuda!? -Pred njim je stajao mlad čovjek u policijskoj uniformi. -Kuda ste se uputili? Znate li da ne smijete izlaziti van.?

-Moja Maruška je kući ostala sama .Moram da joj donesem zumbule ,znate mladiću ona ih mnogo voli.Želim da je razveselim.

-Kakve zumbule pominješ čovječe!  Ti kršiš Zakon ,odmah da si se vratio.

-Miša ga je odsječno pogledao i izvukao ruku iz njegovog stiska.

-Mladiću, ja moram da donesem te zumbule,sviđalo se to tebi ili ne.

Policijski automobil se zaustavio pred stanicom i Miša je blijed ćutke izašao iz auta ,pogledavajući u mladića suznih očiju

-Doveo sam ovu ptičicu koja je izletila iz gnijezda danas. Ovi penzioneri su potpuno nerazumni i opasni.Pokušao je da mi pobjegne .Pominje zumbule.Hej, njemu je do zumbula čovječe, dok ljudi umiru od virusa!

-Načelnik,svojih šezdesetih godina podiže pogled i susrete se sa nesrećnim pogledom čovjeka u kome je prepoznao profesora matematika njegovog sina.

-Profesore ,to ste Vi? Pri tom se okrenu mladom kolegi i reče

-Bilmeze, znaš li koga si priveo? To je bre čuveni profesor  gimnazije. Čovjek koji je dao takvo znanje učenicima i  okitio ih diplomama sa fakulteta, koje se nigdje ne kupuju. Zašto si ga priveo kao kriminalca ,urlao je na njega dok se ovaj pokušavao vaditi na Zakon koji za sve važi.

Profesor Miša se slomio. Zaplako je pominjući kako mora da donese zumbule njegovoj Maruški. Oni će je razveseliti.

-Profesore,znate kako ćemo. Ja ću vas vratiti kući kolima a usput ćemo svratiti do cvjećare i obećavam naći ćemo taj zumbul. -

Dvije cvjećare nisu imale zumbule i komandir policije je vozio sporednim uličicama do još jedne cvjećare koju je poznavao. Mlada cvjećarka je pokazala zumbul u saksiji koji je zanosno mirisao.

-Da li Vam ovako nešto može pomoći?-ljubazno ga upita.

Profesor je kimnuo glavom drhtavim rukama uzimajući mali plavi cvijet i pogledao je 

-Znate li koliko ih moja supruga voli? Ubodite molim Vas onu karticu u zemlju i dajte mi molim Vas da prije toga napišem nešto. Uzevši olovku i karticu na kojoj je  bio utisnut buket cvijeća, drhtavom rukom je napisao

-Za Tebe Maruška, za tebe cvijete moj .Uprkos tolikim i tolikim buketima zumbula koje sam ti donosio, ni jedan nije bio tako lijep kao ti. Tvoj stari -

Komandir je ćutke vozio povremeno pogledavajući profesora njegovog sina.Dvije godine mu je bio i razredni straješina mjenjajući koleginicu na bolovanju. Pažljivo ga je pridržavao dok su se penjali stepenicama. Miša je žurio sa hitrinom mladića koji trči u zagrljaja svojoj voljenoj.

- Maruška ,donio sam Ti nešto mila. Pogledaj ,pogledaj šta ti nosim - ushićenim glsom je pozvao.

Maruška je spokojno ležala .Blijedo lice uokvireno bijelom kosom ležalo je na jastuku. Prišao je krevetu i stavio ruku na njeno čelo. Bilo je hladno i nepomično. Bespomoćno je pogledao u komandira i glasno zaplakao. Njegova Maruška je otišla. Saksija koju je pridržavao drhtavom  rukom  pala je na pod .Miris rasute zemlje i zumbula se širio sobom . Iz male hrpe zemlje virila je kartica . Kroz otvoren prozor dopirao je miris zabranjenog proljeća i zumbula . Pozdravljali su je  još samo  ovog puta,  ispraćajući  njenu lijepu dušu  do nebeskih bašta prepunih jorgovana i zvonastih plavih i roza cvjetova zumbula. Skromnog i posebnog cvijeta poput Maruške.