SRNA I VUK

Zamislite ovakav prizor:

Jutro se budi i svuda okolo je carska tišina koju, čini se,  ne remeti ni cvrkut ptica i gugutki, koje,  kao da se veličanstveno uklapaju u taj sklad mira i divnih tonova   pjesme..Kroz sanjive oblake,  sunce se provlači i suši jutarnju rosu,duž nepregledne ,zelene poljane na kojoj poljsko cvijeće kreće sa prvim plesom u pozdrav Bogu i Njegovoj ljubavi. Sve je naizlged mirno i tiho. Na toj poljani sklupčana košuta drijema. Ništa ne remeti taj božanski sklad u kome priroda na najuzvišeniji način ukazuje na svoju ljepotu.Polako košuta otvara oči i propinje se na noge,lagano istežući svoje vitko tijelo. Nekoliko puta je ispustila pisak  kroz nozdrve ukazujući na svu ljepotu čitavog tog sklada.   Pred tom ljepotom,jedino  nije zastao čopor gladnih vukova, koji su se polako približavali košuti ,dok se ona istezala ništa ne sluteći..No, prirodni instikt je pobudio u njoj neki nemir i počela je da se okreće ,napeto osluškujući pucketanje grančica,koje ljudskom uhu ne bi bilo tako jasno. Počinje uznemireno da posmatra oko sebe i nekako osjeća opasnost. U tom trenutku ugleda kojota, koji se razlapljenih čeljusti približava,  i iz čijih vilica  curi voda . Silno želi taj zalogaj,  i odlučan je da ga  dobije .Vidješi blisku opasnost, košuta počinje da uzmiče, i sklanja se u dubinu krošnji drveća na kojoj ptice i dalje pjevaju ne remeteći svoj poj. U tom času, još jedan kurjak, udruženo sa prvim, krenu da je opkoljava. Nakon njih dva ,pojavila su se  još dva kurjaka , i  košuta  je već   vidno uznemirena. Počinje   da uzmiče još dublje , međutim što se  više sklanja, oni su se više  primiču ,sigurni da im ne može pobjeći.Njen strah i nemoć   počinju  da bivaju sve jasniji  ,i čini se,  da ovaj čopor sve  to,  jako zabavlja. Sigurni u svoj zalogaj polako kreću da je okružuju i sada nema gdje da uzmakne.Kao da žele prvo da je dobro izmore i onesposobe strahom, jedan po jedan pravi krug oko nje , povremeno pokazujući njihove strašne čeljusti. Njen graciozan hod počinje da liči na teturanje i sve nesigurnije stoji .Noge joj drhte a srce jako lupa.Ona ne čuje cvrkut ptica i ne osjeća ni sunce koje zagrijava zemlju.Rđasto crvena dlaka se presijava ukazujući ispod  ,na podrhtavanje mišića i jako lupanje srca. Uplašena ,počinje da shvata da je u velikoj opasnosti. Čopor zanesen svojom igrom zamaranja košute ,sve tješnji i tješnji obruč pravi oko nje. Sada je već potpuno paralizovana strahom i počinje da se okreće oko sebe,povremeno poskakujući u želji da se odbrani. Krvoločna priroda vuka, bespomoćnost košute počinje da iritira i kreću u otvoren napad. Košuta bolan i strašan pisak ispušta i snaga njenog zova prolama se kroz krošnje drveća ,udarajući u okolne planine koje zvuk eha jasno vratiše do ove  jutarnje bitke za život i opstanak. Na čas kao da sve stade.Poj ptica i duboka tišina postade mučan svjedok parajućeg zova košute koja je  ispružena ležala na zemlji ,dok se riđecrvena dlaka presijavala na toplim zracima sunca .Muklo je još jednom podigla glas i zvuk se razleže dolinom . Taj zvuk zaustavi čopor na trenutak i naćuliše uši iz pravca topota kopita. Okrenuše se zbunjeno i ugledaše krdo jelena i srna koje su joj pristigle u pomoć . Na tako jasnu pomoć, znali su da ne mogu da dobiju zalogaj koji  su  mislili da već sigurno imaju. Krdo jelena svojim dugim ,razgranatim rogovima napadoše čopor i situacije se sada potpuno izmjenila. Sada su oni uzmicali pred naletom oštrih uboda i ispuštali bolno  zavijanje ,tražeći mogućnost da pobjegnu. Jedan po jedan se izvlačio iz tog obruča i podvijenog repa ,šepajući, otidoše u dubinu šume.Ovoga puta su ostali bez svog obroka, i moraće se pomiriti  sa tim, da  neki drugi zalogaj potraže.

Šta zapravo ovom parabolom želim da opišem? Sav ovaj prizor me tako pdsjeća na nas i našu prirodu .Pokušat ću ovog trenutka da vam to jasnije predočim. Srna- to tako veličanstvo i graciozno biće u prirodi smo mi. Bog nas je stvorio veličanstvene i savršene sa svim osobinama najistančanije ljepote koja može da se zamisli. Sa zdravim organima, tijelom koje nam služi, vitkim i čvrstim nogama, ljepotom cjeline i sklada   kojom obiluje svaki čovjek. Još uz to,jedina bića na zemlji koja imaju razum i zdravo rasuđivanje je čovjek. Imamo sve razloge da budemo uistinu srećna i pametna bića koja bi svaki dan trebala da budu sa osmjehom i radošću u sebi dok nam priroda svojom ljepotom služi. Sunce nas budi svako jutro u vrijeme kada je njegov hod,  a tihe kapljice rose se lagano spuštaju na zemlju i natapaju travu, vlagom koja  hrani zemlju od  koje ona buja  i sav posađen život koji će iz sjemena dati plod . Prirodna tišina koja umiruje čula i obnavlja energiju u čovjeku. Oko nas je sve prisutna tišina koju narušava jedino čovjek. Budimo se poput ove košute, samozadovoljno i često istežemo svoje tijelo o kome veoma vodimo računa .I treba!Vježbe za mišiće su jako potrebne da bi se mišići napunili krvlju i kiseonikom.  Sa svim spoljnim osobinama, sada djelimično podsjećamo na košutu koja u buđenju samog jutra uživa .Za razliku od nje, mi ne uspjevamo ni sunce ,ni jutro, ni ptice pozdraviti. Često je i taj jutarnji poljubac našem dragom mužu ili supruzi, djetetu , ovlaš učinjen, dok se bez pažnje i svijesti,  gutaju prvi  zalogaji hrane, a već u glavi pravi film kud se danas sve treba stići. A za to vrijeme ,priroda ne mari za našu žurbu.Ona i dalje u svojoj tišini buja i raste ,obnavljajući svaku tvar i biće.  Narušavajući taj sklad svojim dubokim tragovima nehata ,bacanja smeća ,umišljanja o ljudskoj važnosti i snazi ,posrtanjem u žurbi za materijalno i ono što se nama čini važno, gubimo kontakt sa prirodom i božanskim, koje i dalje tvori ne obraćajući pažnju na nas. Prestajemo da budemo i oprezni poput košute koju zapaža kurjak i sa razalpljenom vilicom prilazi.Već mu cure bale u želji za zalogajem. Kada se već daleko udaljimo od našeg izvora ,priroda ide svojim putem ,a mi u žurbi počinjemo da kaskamo za njom. Jedinstvo i harmonija se narušavaju. Sve počinje da obolijeva. I čovjek i priroda koja služi samo nama. Jedna za drugom bolešću počinje da nas sustiže i u času kada, poput košute dignemo glavu i osjetimo da se nešto dešava, već je kasno. Jedna po jedna bolest počinje da nas ugrožava i počinjemo dobijati strah. Shvatamo da nismo toliko bezbjedni niti snažni ,kako smo sebi prikazali. Uskoro stiži razni virusi i bolesti  poput još dva kurjaka koja su opkolila srnu. U tom strahu koji nas blokira , ne vidimo ni ljepotu prirode, niti čujemo poj ptica koji se razliježe dolinama o kojima već odavno ne razmišljamo. Ne primjećujemo ni sunce, iako nas jasno grije.  Strah je jedino što nam grči mišiće i podstiče srce da ubrzano radi. Sada vidimo samo opasnost od bolesti ili ,ovih nedelja , tog korona virusa, koji može da nas ugrozi i napadne. Ne možemo ništa više da osjetimo sem paniku i nemoć. Noge nam podrhtavaju i više nalikujemo nesigunoj masi koja se tetura uplašeno se osvrćući za bilo kakvu slamku spasa, nego na prijašnjeg čovjeka koji je msilio da je najjači. Taj  toliki strah nas  baca na zemlju,  i mi u očaju počinjemo da prizivamo bilo kakvu pomoć. U tom pozivu , strah kreće da uzmiče i nesigurnije napada. A onda još jedan poziv i sila ,sila Božanska pritiče u pomoć i rastjeruje taj strah i unosi spokoj i sigurnost da je sve dobro i da više nema opasnosti. I uistinu sila odvlači svaku opasnost od nas. Toliko  često mi je ova lična parabola  pred očima. Toliko puta pomislim na čovjeka i sve nas. Kako smo lijepi i božanstveni ,kako smo potrebni ovoj prirodi i ona nama. Kako je sve, jedno jedinstvo i cjelina, koja ne može jedno bez drugog. Zar je potrebno da obolimo, da toliko kurjaka pustimo ispred nas, da zavapimo tek kada više nemamo nikakvu šansu? Molim se i to mi daje snagu.To me podsjeća da nisam ja sila, već iznad mene Svemoguća sila koja je u stanju i čopor vukova rastjerati ,a ne samo jedan. Sjetite se i vi kada ovih dana imate strah od virusa .Sjetite se da kada vam se učini da je razvalio čeljusti da vas napadne, da sila iznad te sitne gnjide, te čestice postoji, i pozovi te jako u pomoć, poput košute.Pozovite još jednom ako odmah pomoći nema. Dok stigne do oblaka, sila je već uz vas.Bog koji nas nikada , nikada nije napustio i neće,dok je svijeta i vijeka. Sjetimo se dok nam nije kasno. Jer ako Bog ne dođe da nam pomogne, ko će?   I nebojte se.Nemojte da malovjerje bude jače od sunca što nas grije.Oslušnite ptice jutros, otvorite prozor i naslonite se na okvir gledajući behar koji najavljuje sočne jabuke i trešnje. Posadite svoje dijete ispred sebe i pogledajte ga duboko u oči i recite mu koliko ga volite.Stisnite ruku svome mužu i osjetite te snažne ruke.Zamislite da ga od jutros nemate kako bi vam taj stisak nedostajao. Živite život koji nam je dat. Nebojte se nikada. Sve je dobro i po savršenoj promisli za nas i naše najveće dobro! I zapamtite, mi smo samo sluge, a ne gospodari prirode i svake tvari. Ako se tu računi pomrse i sluga umisli da je najvažniji, gospodar ga veoma brzo podsjeti na zabludu. Uživajte u ovom jutru, danu, večeri. Uživajte u svojim kućama ma šta god se dešavalo oko nas. Ne slušajte vijesti koje remete tišinu duše, oslušnite šuštanje grana i ugledajte ljepotu cvijeta na drvetu. Imamo sve razloge za život i radost. Virus nije jači od sile koja ga je i stvorila i dopustila u pohode.Samo se sjetimo Boga i poput srne na poljani prizovimo Ga.On će doći.Zasiguro će doći i odbraniti nas. 

slika skinuta sa googla